Zabranjeni grad
"Antologija savremene novosadske pri�e" (priredio Nenad
�aponja, "Stylos", Novi Sad, 2000)
U
vreme kada se mnogo govorilo, pisalo i jadalo o "uzmicanju urbanog
duha" i "ugro�enosti Grada kao mizanscena savremenog ulju�enog
�ivota", Vasa Pavkovi� je priredio knjigu Beograd
� antologija pri�a, verovatno izme�u ostalog i poku�avaju�i da
revalorizuje i reafirmi�e ne tako zanemarljivu tradiciju pripovedanja o
Gradu i njegovim ljudima u srpskoj knji�evnosti. Nekoliko godina kasnije,
Nenad �aponja se poduhvatio sli�nog posla, stavljaju�i u centar pa�nje
Novi Sad, grad koji na "poeti�koj mapi" na�e savremene knji�evnosti
ima te�inu svojevrsnog alternativnog centra. Dok "provincija" uglavnom usvaja
trendove koji dolaze iz "centra", poku�avaju�i da ih
reinterpretira i primeni na lokalne prilike � a da se istovremeno, ako
je mogu�e, nekako preporu�i "centru" kao autohtona vrednost,
koju �e tamo neko prepoznati i "overiti" � Novi Sad
uspostavlja s "centrom" svojevrstan partnersko-konkurentski
odnos, s visokim nivoom me�usobnog pro�imanja i razmene; njegova je
scena � spisateljska, kriti�arska i izdava�ka � toliko jaka i razu�ena
da ga samo i jedino velika nesrazmernost dimenzija "fizi�ke
snage" sa u svakom smislu hipertrofiranom prestonicom spre�ava da,
�ak, preuzme primat; jer, sva srazmerna
pore�enja govore njemu u korist...
Pojavu �aponjine antologije treba pozdraviti jer �e, ako ni�ta
drugo, valjda doprineti ja�anju samosvesti
jedne knji�evne scene koja s njom, iz nekih razloga, nikada nije najbolje
stajala. Otuda je i Novi Sad kao knji�evni toponim oduvek bio nekako
slabo prisutan u prozi novosadskih pisaca � ili je bio
"maskiran", ocrtan u ovla�nim, dvosmislenim naznakama, vi�e grad-kao-takav
nego, prosto, Novi Sad i ta�ka... Dok iz proze mnogih beogradskih pisaca,
od realista s po�etka veka do dana�njih dr�nih twenty-something
"preformulisanih realista", mo�ete prepoznati svaki beogradski
�o�ak i svako dvori�te, novosadski pisci neretko izbegavaju i ime svog
grada, kako pi�e Laslo Bla�kovi� u Zabranjenom
gradu, vrlo dojmljivom tekstu iz uvodnog, esejisti�kog poglavlja Antologije (u kojem svoj "Pogled na grad" objavljuju i B.
M. Mihiz i Miroslav Anti�).
Nakon spomenutog esejisti�kog "Pogleda na grad" sledi prvi
deo "Novosadskih pri�a", s pripovetkama B. Petrovi�a, Ti�me i
Ki�a, kao modernih klasika �iji su visoki knji�evni dometi postavili
svojevrstan � nimalo lako dosegljiv � standard onima koji stvaraju
posle njih; �ime je �aponja diskretno uspostavio kop�u izme�u
tradicije i savremenosti, �to je bio sasvim opravdan potez. Slede�e
poglavlje � iliti intermeco, kako ka�e prire�iva� u pogovoru � nazvano
"Pogled na pri�u" donosi jedan feljtonisti�ki zapis Dra�ka Re�epa,
poeti�ki esej Zorana Mirkovi�a i ne�to nalik poku�aju publicisti�kog
teksta Slavka Gordi�a, i ostaje posve misteriozno za�to su se ovi
tekstovi � koji ina�e s Novim Sadom imaju veze utoliko �to su, valjda,
u njemu napisani � na�li u ovoj knjizi. Ako je �aponji ve� bilo stalo
do nare�enih autora, mogao je u njihovim objavljenim knjigama na�i i
ovoj Antologiji primerenijih
tekstova. Centralno poglavlje knjige je drugi deo "Novosadskih pri�a",
svojevrsna panorama savremenog novosadskog pripovedala�tva, i tu je �aponja
napravio dosta �irok "zahvat", izbegavaju�i, �ini se, poeti�ku
ili neku drugu isklju�ivost; tako su se u knjizi na�la i dela pisaca
bliskih klasi�nom realisti�kom prosedeu poput Ivkova, Vojni� Pur�ara,
Popnovakova i Gruji�a, i najva�niji akteri novosadske avangardne �kole
kao Despotov i Re�in Tuci�, i odli�ne novosadske autorke moderne
"gradske" pri�e poput Judite �algo, Milice Mi�i�-Dimovske i
Ljiljane Joki�-Kaspar, i postmodernisti Damjanov, Pisarev, Kajtez etc.
Ono �to nakon �itanja knjige ostaje nejasno i nedore�eno jeste temeljni
"metodolo�ki" problem: �ta defini�e i ome�uje novosadsku pri�u u ovoj knjizi? Da li su to samo pri�e u kojima je
Novi Sad manje ili vi�e prepoznatljiv mizanscen � kao Beograd u Pavkovi�evoj
antologiji, �to deluje i logi�no i dosledno � ili je to svaka pri�a
koja je nastala u Novom Sadu?! Ono �to je ni�ta manje sporno jeste
potpuno odsustvo drugih jezika i knji�evnosti iz onoga �to pretenduje da
bude, naprosto, novosadska � a ne, recimo, srpska
novosadska � antologija; prire�iva� kao da �ak uop�te nije ni
svestan mogu�nosti ovakvog prigovora, i ovakve nezaokru�enosti
svoje antologije, pa se prema monojezi�nosti svoje knjige ni na koji na�in
ne odre�uje i ne poja�njava njene uzroke. A dovoljno je spomenuti da u
prevodu na srpski postoje i dela, recimo, Ota Tolnaija, i
"novosadski" romani Lasla Vegela; o njegovoj zapa�enoj
prozno-esejisti�koj zbirci �ivot
na rubu, u celosti posve�enoj novosadskim toposima da i ne govorimo;
i tako sve do Gnevnih novih klinaca, recimo, okupljenih oko Symposiona
(predlog: neodoljiva pri�ica �er�a Sakmanja Skitnice,
locirana uglavnom na Telepu...). Ovo nije prigovor za ra�un "politi�ke
korektnosti" po svaku cenu, nego u ime ozbiljnosti
poduhvata: monojezi�ka percepcija knji�evnosti Novog Sada naprosto
je, hteli ne hteli, falsifikat;
odsustvo njenog notiranja i problematizovanja je odsustvo svesti o
(kreativnoj) puno�i razlika koje nudi jedan Grad na podunavskoj
vetrometini, ili odsustvo sposobnosti da se one obuhvate u jednom projektu
koji, s obzirom na svoj samonametnuti zadatak, mora da ih uzme u obzir.
Otuda je ova knjiga vredan poku�aj,
i dobro je da je njome napokon probijena jedna endemska
stidljivost, ali ozbiljne "rupe" koje je za sobom ostavila i
dalje �ekaju da budu ispunjene.
Teofil Pan�i�
