Zabranjeni grad
"Antologija savremene novosadske priče" (priredio Nenad
Šaponja, "Stylos", Novi Sad, 2000)
U
vreme kada se mnogo govorilo, pisalo i jadalo o "uzmicanju urbanog
duha" i "ugroženosti Grada kao mizanscena savremenog uljuđenog
života", Vasa Pavković je priredio knjigu Beograd
– antologija priča, verovatno između ostalog i pokušavajući da
revalorizuje i reafirmiše ne tako zanemarljivu tradiciju pripovedanja o
Gradu i njegovim ljudima u srpskoj književnosti. Nekoliko godina kasnije,
Nenad Šaponja se poduhvatio sličnog posla, stavljajući u centar pažnje
Novi Sad, grad koji na "poetičkoj mapi" naše savremene književnosti
ima težinu svojevrsnog alternativnog centra. Dok "provincija" uglavnom usvaja
trendove koji dolaze iz "centra", pokušavajući da ih
reinterpretira i primeni na lokalne prilike – a da se istovremeno, ako
je moguće, nekako preporuči "centru" kao autohtona vrednost,
koju će tamo neko prepoznati i "overiti" – Novi Sad
uspostavlja s "centrom" svojevrstan partnersko-konkurentski
odnos, s visokim nivoom međusobnog prožimanja i razmene; njegova je
scena – spisateljska, kritičarska i izdavačka – toliko jaka i razuđena
da ga samo i jedino velika nesrazmernost dimenzija "fizičke
snage" sa u svakom smislu hipertrofiranom prestonicom sprečava da,
čak, preuzme primat; jer, sva srazmerna
poređenja govore njemu u korist...
Pojavu Šaponjine antologije treba pozdraviti jer će, ako ništa
drugo, valjda doprineti jačanju samosvesti
jedne književne scene koja s njom, iz nekih razloga, nikada nije najbolje
stajala. Otuda je i Novi Sad kao književni toponim oduvek bio nekako
slabo prisutan u prozi novosadskih pisaca – ili je bio
"maskiran", ocrtan u ovlašnim, dvosmislenim naznakama, više grad-kao-takav
nego, prosto, Novi Sad i tačka... Dok iz proze mnogih beogradskih pisaca,
od realista s početka veka do današnjih drčnih twenty-something
"preformulisanih realista", možete prepoznati svaki beogradski
ćošak i svako dvorište, novosadski pisci neretko izbegavaju i ime svog
grada, kako piše Laslo Blašković u Zabranjenom
gradu, vrlo dojmljivom tekstu iz uvodnog, esejističkog poglavlja Antologije (u kojem svoj "Pogled na grad" objavljuju i B.
M. Mihiz i Miroslav Antić).
Nakon spomenutog esejističkog "Pogleda na grad" sledi prvi
deo "Novosadskih priča", s pripovetkama B. Petrovića, Tišme i
Kiša, kao modernih klasika čiji su visoki književni dometi postavili
svojevrstan – nimalo lako dosegljiv – standard onima koji stvaraju
posle njih; čime je Šaponja diskretno uspostavio kopču između
tradicije i savremenosti, što je bio sasvim opravdan potez. Sledeće
poglavlje – iliti intermeco, kako kaže priređivač u pogovoru – nazvano
"Pogled na priču" donosi jedan feljtonistički zapis Draška Ređepa,
poetički esej Zorana Mirkovića i nešto nalik pokušaju publicističkog
teksta Slavka Gordića, i ostaje posve misteriozno zašto su se ovi
tekstovi – koji inače s Novim Sadom imaju veze utoliko što su, valjda,
u njemu napisani – našli u ovoj knjizi. Ako je Šaponji već bilo stalo
do narečenih autora, mogao je u njihovim objavljenim knjigama naći i
ovoj Antologiji primerenijih
tekstova. Centralno poglavlje knjige je drugi deo "Novosadskih priča",
svojevrsna panorama savremenog novosadskog pripovedalaštva, i tu je Šaponja
napravio dosta širok "zahvat", izbegavajući, čini se, poetičku
ili neku drugu isključivost; tako su se u knjizi našla i dela pisaca
bliskih klasičnom realističkom prosedeu poput Ivkova, Vojnić Purčara,
Popnovakova i Grujića, i najvažniji akteri novosadske avangardne škole
kao Despotov i Rešin Tucić, i odlične novosadske autorke moderne
"gradske" priče poput Judite Šalgo, Milice Mićić-Dimovske i
Ljiljane Jokić-Kaspar, i postmodernisti Damjanov, Pisarev, Kajtez etc.
Ono što nakon čitanja knjige ostaje nejasno i nedorečeno jeste temeljni
"metodološki" problem: šta definiše i omeđuje novosadsku priču u ovoj knjizi? Da li su to samo priče u kojima je
Novi Sad manje ili više prepoznatljiv mizanscen – kao Beograd u Pavkovićevoj
antologiji, što deluje i logično i dosledno – ili je to svaka priča
koja je nastala u Novom Sadu?! Ono što je ništa manje sporno jeste
potpuno odsustvo drugih jezika i književnosti iz onoga što pretenduje da
bude, naprosto, novosadska – a ne, recimo, srpska
novosadska – antologija; priređivač kao da čak uopšte nije ni
svestan mogućnosti ovakvog prigovora, i ovakve nezaokruženosti
svoje antologije, pa se prema monojezičnosti svoje knjige ni na koji način
ne određuje i ne pojašnjava njene uzroke. A dovoljno je spomenuti da u
prevodu na srpski postoje i dela, recimo, Ota Tolnaija, i
"novosadski" romani Lasla Vegela; o njegovoj zapaženoj
prozno-esejističkoj zbirci Život
na rubu, u celosti posvećenoj novosadskim toposima da i ne govorimo;
i tako sve do Gnevnih novih klinaca, recimo, okupljenih oko Symposiona
(predlog: neodoljiva pričica Đerđa Sakmanja Skitnice,
locirana uglavnom na Telepu...). Ovo nije prigovor za račun "političke
korektnosti" po svaku cenu, nego u ime ozbiljnosti
poduhvata: monojezička percepcija književnosti Novog Sada naprosto
je, hteli ne hteli, falsifikat;
odsustvo njenog notiranja i problematizovanja je odsustvo svesti o
(kreativnoj) punoći razlika koje nudi jedan Grad na podunavskoj
vetrometini, ili odsustvo sposobnosti da se one obuhvate u jednom projektu
koji, s obzirom na svoj samonametnuti zadatak, mora da ih uzme u obzir.
Otuda je ova knjiga vredan pokušaj,
i dobro je da je njome napokon probijena jedna endemska
stidljivost, ali ozbiljne "rupe" koje je za sobom ostavila i
dalje čekaju da budu ispunjene.
Teofil Pančić
