Kultura |
Vreme broj 519, 14. decembar 2000. |
![]() |
Knjige Zabranjeni grad "Antologija savremene novosadske priče" (priredio Nenad
Šaponja, "Stylos", Novi Sad, 2000)
Pojavu Šaponjine antologije treba pozdraviti jer će, ako ništa
drugo, valjda doprineti jačanju samosvesti
jedne književne scene koja s njom, iz nekih razloga, nikada nije najbolje
stajala. Otuda je i Novi Sad kao književni toponim oduvek bio nekako
slabo prisutan u prozi novosadskih pisaca – ili je bio
"maskiran", ocrtan u ovlašnim, dvosmislenim naznakama, više grad-kao-takav
nego, prosto, Novi Sad i tačka... Dok iz proze mnogih beogradskih pisaca,
od realista s početka veka do današnjih drčnih twenty-something
"preformulisanih realista", možete prepoznati svaki beogradski
ćošak i svako dvorište, novosadski pisci neretko izbegavaju i ime svog
grada, kako piše Laslo Blašković u Zabranjenom
gradu, vrlo dojmljivom tekstu iz uvodnog, esejističkog poglavlja Antologije (u kojem svoj "Pogled na grad" objavljuju i B.
M. Mihiz i Miroslav Antić). Nakon spomenutog esejističkog "Pogleda na grad" sledi prvi
deo "Novosadskih priča", s pripovetkama B. Petrovića, Tišme i
Kiša, kao modernih klasika čiji su visoki književni dometi postavili
svojevrstan – nimalo lako dosegljiv – standard onima koji stvaraju
posle njih; čime je Šaponja diskretno uspostavio kopču između
tradicije i savremenosti, što je bio sasvim opravdan potez. Sledeće
poglavlje – iliti intermeco, kako kaže priređivač u pogovoru – nazvano
"Pogled na priču" donosi jedan feljtonistički zapis Draška Ređepa,
poetički esej Zorana Mirkovića i nešto nalik pokušaju publicističkog
teksta Slavka Gordića, i ostaje posve misteriozno zašto su se ovi
tekstovi – koji inače s Novim Sadom imaju veze utoliko što su, valjda,
u njemu napisani – našli u ovoj knjizi. Ako je Šaponji već bilo stalo
do narečenih autora, mogao je u njihovim objavljenim knjigama naći i
ovoj Antologiji primerenijih
tekstova. Centralno poglavlje knjige je drugi deo "Novosadskih priča",
svojevrsna panorama savremenog novosadskog pripovedalaštva, i tu je Šaponja
napravio dosta širok "zahvat", izbegavajući, čini se, poetičku
ili neku drugu isključivost; tako su se u knjizi našla i dela pisaca
bliskih klasičnom realističkom prosedeu poput Ivkova, Vojnić Purčara,
Popnovakova i Grujića, i najvažniji akteri novosadske avangardne škole
kao Despotov i Rešin Tucić, i odlične novosadske autorke moderne
"gradske" priče poput Judite Šalgo, Milice Mićić-Dimovske i
Ljiljane Jokić-Kaspar, i postmodernisti Damjanov, Pisarev, Kajtez etc.
Ono što nakon čitanja knjige ostaje nejasno i nedorečeno jeste temeljni
"metodološki" problem: šta definiše i omeđuje novosadsku priču u ovoj knjizi? Da li su to samo priče u kojima je
Novi Sad manje ili više prepoznatljiv mizanscen – kao Beograd u Pavkovićevoj
antologiji, što deluje i logično i dosledno – ili je to svaka priča
koja je nastala u Novom Sadu?! Ono što je ništa manje sporno jeste
potpuno odsustvo drugih jezika i književnosti iz onoga što pretenduje da
bude, naprosto, novosadska – a ne, recimo, srpska
novosadska – antologija; priređivač kao da čak uopšte nije ni
svestan mogućnosti ovakvog prigovora, i ovakve nezaokruženosti
svoje antologije, pa se prema monojezičnosti svoje knjige ni na koji način
ne određuje i ne pojašnjava njene uzroke. A dovoljno je spomenuti da u
prevodu na srpski postoje i dela, recimo, Ota Tolnaija, i
"novosadski" romani Lasla Vegela; o njegovoj zapaženoj
prozno-esejističkoj zbirci Život
na rubu, u celosti posvećenoj novosadskim toposima da i ne govorimo;
i tako sve do Gnevnih novih klinaca, recimo, okupljenih oko Symposiona
(predlog: neodoljiva pričica Đerđa Sakmanja Skitnice,
locirana uglavnom na Telepu...). Ovo nije prigovor za račun "političke
korektnosti" po svaku cenu, nego u ime ozbiljnosti
poduhvata: monojezička percepcija književnosti Novog Sada naprosto
je, hteli ne hteli, falsifikat;
odsustvo njenog notiranja i problematizovanja je odsustvo svesti o
(kreativnoj) punoći razlika koje nudi jedan Grad na podunavskoj
vetrometini, ili odsustvo sposobnosti da se one obuhvate u jednom projektu
koji, s obzirom na svoj samonametnuti zadatak, mora da ih uzme u obzir.
Otuda je ova knjiga vredan pokušaj,
i dobro je da je njome napokon probijena jedna endemska
stidljivost, ali ozbiljne "rupe" koje je za sobom ostavila i
dalje čekaju da budu ispunjene. Teofil Pančić |
![]() |