Vreme broj 530, 1.  mart 2001.

Nakon niza napisa objavljenih u "Vremenu", u kojima su iznete sumnje u autentičnost tekstova koji se "Sveskama" objavljuju pod Andrićevim imenom, grešku priznaje Predrag Palavestra, glavni i odgovorni urednik ovog časopisa Zadužbine Ive Andrića 

U proteklih nekoliko brojeva čitaoci "Vremena" mogli su da prate razrešenje jedne književne mistifikacije oko navodnih Andrićevih rukopisa pronađenih u piščevoj zaostavštini. U prošlom broju "Vremena" Miroslav Karaulac izneo je nepobitan dokaz da tekstovi objavljivani u Sveskama Zadužbine Ive Andrića pod Andrićevim imenom - nisu Andrićevi. Zaključujući priču o famoznim "Rukopisima iz kutije", donosimo hronologiju događanja.

Posle piščeve smrti, 13. marta 1975, u Upravni odbor osnovane Zadužbine Ive Andrića koja je trebalo da vodi računa o njegovoj zaostavštini imenovani su Milan Đoković, Gvozden Jovanović, Vera Stojić, Erih Koš i Rodoljub Čolaković. Prvoj dvojici Ivo Andrić je "u usmenom testamentu naložio da jednu kutiju rukopisa posle njegove smrti unište", kaže za "Vreme" Erih Koš. Ne znajući tačno šta se nalazi u rukopisima, Rodoljub Čolaković, predsednik Upravnog odbora, i Vera Stojić bili su za to da se postupi shodno piščevoj želji, ali se Erih Koš tome usprotivio, ostavljajući mogućnost da se u rukopisima nalaze i neki značajni piščevi spisi, i navodeći kao primer Maksa Broda -  da je Brod poslušao Franca Kafku neke od najblistavijih stranica svetske književnosti bile bi nepovratno izgubljene. Erih Koš kaže da je kompromisno rešenje  nađeno u tome da se kutija sa rukopisima zapečati na dvadeset pet godina.

Rodoljub Čolaković je u svojim dnevničkim beleškama (koje je priredio i objavio 1991. dr Zdravko Antonić pod naslovom Rodoljub Čolaković u svetlu svog dnevnika) zabeležio da je do odluke o stavljanju embarga na rukopise došlo posle konsultacija sa Cvijetinom Mijatovićem, tadašnjim visokim partijskim funkcionerom i potonjim predsednikom predsedništva SFRJ,  i nagađanja da bi u njemu moglo da bude "da li nešto sasvim intimno, da li političko iz ranijeg perioda, ili o našoj današnjici".

ZAPEČAĆENI PAKET: Tako je 1. jula 1976. godine Upravni odbor Zadužbine ovaj paket sa rukopisima, umotan u pak-papir i zapečaćen, predao na čuvanje Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti, uz napomenu da se paket može otvoriti tek kroz dvadeset pet godina, naime 2000. godine. Pre nego što je zapečaćen, napravljen je popis sadržine paketa. Tada niko nije ni posumnjao da rukopisi uopšte nisu Andrićevi, čak ni Vera Stojić, dugogodišnja Andrićeva lična sekretarica i svakako najbolji poznavalac njegovog rada.

Tako se pod embargom našlo više svezaka (među kojima i sveska tvrdih korica na kojoj je rukom bilo napisano "spaliti neotvoreno, moje privatno"), mnoštvo rasutih, nepovezanih listova (ukupno oko 2000 stranica), isečci iz novina, fotografije...

U međuvremenu, nagađalo se šta se nalazi u gustim, nečitkim stranicama koje pisac za života iz njemu poznatih razloga nije objavio, i za koje je tražio da se posle njegove smrti unište. Kako su po otvaranju izjavljivali članovi Upravnog odbora Zadužbine, za čijeg mandata je kutija sa rukopisima trebalo da bude otvorena, neki od njih su očekivali da se među papirima nalazi Andrićev dnevnik iz Prvog svetskog rata za koji se znalo da je postojao (P. Palavestra), neki su očekivali da se među njima nalaze piščev rodni list, njegova pisma majci ili neki drugi podaci koji bi osvetlili neke detalje njegovog porekla i biografije (E. Koš), neki su se nadali da su u pitanju zapisi o privatnom životu koji će razotkriti mnoge nedoumice i "tajne" ovog poslovično "zakopčanog pisca", a neki su pak očekivali "dokumenta, ili bar zabeleške  o masoneriji koju je dobro poznavao" ili "zapise o njegovom političkom angažmanu, o godinama koje je proveo u diplomatiji``(V. Krestić).

OTVARANJE: Ova nagađanja su trajala do 26. aprila 1999. godine, kada je po odluci Upravnog odbora Zadužbine i Odeljenja za jezik i književnost SANU, a na inicijativu Eriha Koša, kutija komisijski otvorena. U komisiji su bili članovi Upravnog odbora, akademici Predrag Palavestra, Miroslav Pantić, Nikša Stipčević i Vasilije Krestić, koji su odluku da paket otvore godinu dana pre roka pravdali vanrednim okolnostima u vidu bombardovanja NATO-a koje je bilo u punom jeku i strahom da spisi ne budu uništeni, kao i blizinom 2000. godine koja je "na pragu". Ali razočaranje je bilo pogolemo. Ništa od ključa "misterije Andrić" ili "magične formule koja bi razjasnila uzroke zlehudog udesa što se nadvio nad nama", ničeg spektakularnog, epohalnog u spisima nije bilo.

RUKOPIS IZ KUTIJE: Posao dešifrovanja i priređivanja pronađenih rukopisa poveren je stručnjaku iz oblasti lingvistike Biljani Sikimić. Marta 2000. godine časopis "Sveske" počinje da objavljuje delove obrađene rukopisne građe pod naslovom "Rukopisi iz kutije". Objavljeni tekstovi otkrivaju jednog drugačijeg Andrića u odnosu na onog kojeg poznajemo, i u pogledu tema i u pogledu leksike.

A onda - obrt. Miroslav Karalauc na stranicama "Vremena" iznosi dokaze da objavljeni rukopisi iz kutije i nisu Andrićevi, već da je njihov autor izvesni Dragomir Janković (1867–1942), dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu krajem XIX veka, pisac-amater i diplomata, Andrićev pretpostavljeni na njegovoj službi u poslanstvu u Madridu.

Ovim se u pitanje dovodi i preostali sadržaj kutije, ali se pokreću i neka druga pitanja, kao na primer, odakle uopšte spisi Dragomira Jankovića u Andrićevoj zaostavštini, zašto ih je Andrić čuvao toliko dugo uprkos brojnim seljenjima, zašto ih sam nije uništio, odakle zapanjujuća sličnost rukopisa, da li je možda Andrić svojom rukom prepisivao ove bezvredne beleške, i sa kojim razlogom... Odgovori na ova pitanja, i definitivno rezrešenje zagonetke "Rukopisa iz kutije" posao je koji čeka književne istoričare.

Nebojša Grujičić

U nedeljniku "Vreme" od 22. februara 2001. godine, Miroslav Karaulac je izneo ubedljive dokaze da tekst Samuilo Faj, nađen u zapečaćenoj kutiji u Fondu Ive Andrića u Arhivu SANU-a i potom objavljen u "Sveskama" Zadužbine Ive Andrića (17/2000) – ne pripada Ivi Andriću. Karaulac je utvrdio da je autor toga teksta književnik i diplomata, nekadašnji upravnik Dvora, Dragomir M. Janković (1867–1942). Janković je još 1895. godine u "Srpskom pregledu" objavio "Meteorološki dnevnik G.S. Faja", koji je u vezi sa neobjavljenim i nedovršenim rukopisom "Faj" u Andrićevoj zaostavštini.

Otkriće Miroslava Karaulca značajan je istraživački poduhvat. Time se razrešava zagonetka "rukopisa iz kutije" u zaostavštini Ive Andrića, o kojoj su, otkad je započelo njihovo objavljivanje u "Sveskama" Zadužbine Ive Andrića, izrečena različita mišljenja, ružna sumnjičenja i nesigurna nagađanja. Kao urednik "Svezaka", uputio sam dr Biljanu Sikimić, stručnog saradnika na raščitavanju i obradi "rukopisa iz kutije", da krene tragom na koji je ukazao Karaulac i da najpre u "Srpskom književnom glasniku" potraži i pregleda tekstove Dragomira Jankovića. U broju 4. iz 1941. godine pronađen je i drugi tekst "iz kutije" u Andrićevoj zaostavštini – članak Dragomira M. Jankovića "Stankovićeva Koštana – uspomena" (SKG/ns, 1941, LXII, 4, str. 273–279). Posle tog nalaza, zajedno smo pažljivije pregledali ceo sadržaj zapečaćene kutije iz Andrićeve zaostavštine u Arhivu SANU-a, kako već dešifrovane rukopise i varijante na konvolutama tako i neraščitane beležnice, označene ciframa I-XII.

Utvrdili smo da je rukopis sličan Andrićevom; da su rukopisi uglavnom pisani olovkom, na sličan način na koji je i Andrić pravio beleške i ispise; da se rukopis tih zapisa tokom godina prirodno menjao, ali da je, po svemu sudeći, jedan isti, te da bi doista mogao pripadati Dragomiru M. Jankoviću, pošto se u rukopisima na dva-tri mesta nailazi na njegovo ime. Na rukopisnoj svesci br. I, crvenom olovkom, možda i Andrićevom rukom, napisano je: "Spaliti neotvoreno moje privatno", što je 1976. godine, pri prvom popisu zatečene zaostavštine posle Andrićeve smrti, najverovatnije i odredilo dalju sudbinu "rukopisa iz kutije". Nekoliko datuma u raznim sveskama (1918, 1928, 1929–1930), zatim jedna datirana grupna fotografija iz 1898. godine, kao i ime (potpis?) Dragomira M. Jankovića, ispisano istom rukom na jednom umetnutom listu u rukopisu o Geteu – potvrdili su mišljenje Miroslava Karaulca da bi "rukopisi iz kutije" u Andrićevoj zaostavštini pre mogli pripadati Dragomiru Jankoviću nego Ivi Andriću. Dalja istraživanja i obrada drugih "rukopisa iz kutije" daće svakako još određenije dokaze o autorstvu.

Greška je što, kao odgovorni urednik "Svezaka", pri prvom objavljivanju "rukopisa iz kutije" nisam obavio šire konsultacije i svuda jasno naznačio da "rukopisi iz Andrićeve zaostavštine" nisu isto što i "Andrićevi rukopisi iz zaostavštine". Na sličan način te rukopise je označila i komisija Zadužbine Ive Andrića, koja ih je 1976. godine zapečatila (Rodoljub Čolaković, Vera Stojić, Erih Koš i dr.), a tako ih je opisala i komisija SANU-a koja ih je 1999. godine otpečatila, konstatovala sadržinu kutije i, bez detaljnijeg stručnog utvrđivanja karaktera i autorstva pronađenih rukopisa, predala na dalju arhivsku i naučnu obradu.

Ostaje otvoreno pitanje: otkuda rukopisi Dragomira M. Jankovića u ostavštini Ive Andrića; ko je bio Dragomir M. Janković; kada su, kako i zbog čega Ivi Andriću povereni na čuvanje Jankovićevi rukopisi i beležnice koji su nađeni u Andrićevoj zaostavštini; kakvi su bili njihovi međusobni lični odnosi; zašto su jedino ti rukopisi posle Andrićeve smrti komisijski zapečaćeni sa nalogom da se ne otvaraju sledećih 25 godina?

To su pitanja kojima će se, između ostalog, u naredim brojevima baviti i "Sveske" Zadužbine Ive Andrića. Može se smatrati uredničkim propustom što se na ta pitanja nije odgovorilo ranije, ali u ovom slučaju to "ranije", pre objavljivanja tekstova, za istraživače poput M. Karaulca, nije postojalo jer se građa "iz kutije" arhivski još obrađuje. Sve dok kutija u Arhivu SANU-a nije bila otvorena, i dok prvi rukopisi iz kutije nisu bili objavljeni, nikakva sumnja u autorstvo nije ni mogla postojati. Tek posle objavljivanja u "Sveskama" moglo se sa više ili manje osnova posumnjati u autorstvo, krenuti u dalja istraživanje i utvrditi ono što je sada dokazano: da rukopisi "Samuilo Faj" i "Koštana" u Andrićevoj zaostavštini – nisu Andrićevi.

Predrag Palavestra

prethodni sadržaj naredni