Amerika - Irak, četvrti put
Surovo nadmetanje
Ne radi se više, bar se tako čini, o opipljivim činjenicama da li Irak posjeduje oružje za masovno uništenje ili ne, već o animozitetu koji prelazi granice političke logike
Nije lako
američkom predsjedniku Bilu Klintonu sa ljubavnom aferom Luinski, ali mu nije lako ni sa
iračkim predsjednikom Sadamom Huseinom, koji se nasmijan šeta bagdadskim ulicama i na
taj način direktno prkosi: ono što je htio da postigne, da ga sruši, nije mu pošlo za
rukom. Ne ulazeći u to koliko je pomenuta ljubavna afera inicirala vojne udare, ostaje
činjenica da su dvojica državnika dokazani neprijatelji, ali i da im je teško jednom
bez drugog. Naime, da Sadam Husein nije takav kakav je, Klinton ne bi mogao naći razlog
da baš u trenutku kada mu se radilo o opstanku u Bijeloj kući uputi
"tomahavke", niti bi Sadam Husein šetao nasmijan glavnim gradom države kojom
vlada već dvadeset godina. To što je bombardovanje "zakačilo" i prvi dan
mjeseca posta - ramazana, možda i nije najveći grijeh, jer Irak i Iran su, na primjer,
ratovali i u tom mjesecu, a pripadnici islamske vjere lakše opraštaju hrišćanima nego
braći po vjeri.
USAMLJENA AMERIKA: U najnovijoj krizi uočljiva je jedna činjenica: SAD su uz sebe imale, izuzimajući Veliku Britaniju, mali broj zemalja. Čak i one arapske zemlje koje se javno zaklinju u Amerikance uglavnom su protiv primjene sile upravo zbog toga što "tomahavke" pogađaju najviše civile i nedužne, a najmanje režim. U državama koje su formalno pružile saveznicima podršku postavlja se mnogo više pitanja nego što ima odgovora: zašto je do vojnih udara došlo, i da li Sadam Husein u ovom trenutku predstavlja prijetnju miru u regionu i svijetu?
U konkretnom slučaju možda je najzanimiljivije ponašanje Turske koja je ostala neutralna. Još u novembru prošle godine, kada su vlasti u Bagdadu protjerale američke inspektore, iz Ankare je poručeno Amerikancima i Britancima: "Ne miješajte nas. Ako budete donijeli odluku da napadnete Irak, nemojte koristiti Indžirlik (vojna baza)", pisao je dnevni list "Hurijet". Takav stav, izgleda, važi i u najnovijim zbivanjima u Zalivu. Otvoreno američko-iračko neprijateljstvo ostavilo je i te kako teške posljedice po Tursku, ne samo kad je riječ o trgovini nego i zbog toga što je stavlja u procjep između zapadnih saveznika i islamskih država među kojima već dugo pokušava da igra jednu od bitnijih uloga.
Porodična Golgota
Ne može se reći da se američki predsjednik Klinton nije trudio da sruši Sadama Huseina. U nazivu najnovijih vojnih udara - "Pustinjska lisica" - ima dosta tipične bliskoistočne simbolike. Naime, pustinjskom "lisicom" nazivan je svojevremeno Jaser Arafat, zatim jordanski kralj Husein i ovaj nadimak ima mnogostruko značenje. U prvom redu, kad lisica preživi i nadživi sve hirove pustinje, znači da je sposobna. Otuda, možda, davanje takvih naziva vojnim ofanzivama i nema nekog marketinškog efekta.
Sadam Husein je jedan od rijetkih bliskoistočnih državnika koji je preživio pravu porodičnu Golgotu. Prije tri godine napustili su ga ne samo zetovi nego i kćerke. Takve "unutrašnje" udarce rijetko bi ko preživio. Pogotovo ako se ima u vidu da je Sadamu porodica bila velika podrška pošto su sva značajnija vojna i civilna mjesta zauzimali ljudi iz njegovog plemena Takrita. Iz istog plemena bio je i čuveni arapski vladar Salahuddin Ajjubi, u Evropi poznatiji kao Saladin.
On se odbjeglim, a zatim vraćenim, zetovima osvetio na svoj način. Suđeno im je i presuđeno u njihovim plemenima. Taj metod primjenjivali su vladari u ovom dijelu svijeta još od pamtivijeka.
OD PRIJATELJA DO DUŠMANA: Američko-irački odnosi bilježe uspon za vrijeme osmogodišnjeg rata sa Iranom, kada je Bagdad na indirektan način štitio ostatak svijeta od izvoza "islamske revolucije" iz susjedne zemlje. Za to je bio relativno bogato nagrađivan isporukom modernog oružja, po "ekonomskim" cijenama, uglavnom od Francuske i Velike Britanije. Tada je Vašingtonu bilo više nego stalo da se upravo preko Iraka "osveti" Homeinijevom režimu, između ostalog, i zbog zauzimanja američke ambasade u Teheranu pretežno od strane studenata 1979. godine. Američke diplomate su provele u zatočeništvu tačno 444 dana, a ostalo je nejasno kako ih je i zašto Homeini oslobodio u trenutku kada je u Bijelu kuću došao predsjednik Ronald Regan. U to vrijeme Sadam Husein je cijenjen na Zapadu i u SAD kao progresivan arapski državnik koji je naginjao ljevičarenju, ali u granicama normale. Zašto mu se prohtjelo da ima više nego što mu pripada ostaće ljudska i diplomatska tajna, ali je činjenica da je invazijom Kuvajta, prije osam godina, pomogao Amerikancima da naoštre ratnu sjekiru. Ne radi se više, bar se tako čini, o opipljivim činjenicama da li Irak posjeduje oružje za masovno uništenje ili ne, već o animozitetu koji prelazi granice političke logike. Cijela ova godina bila je u znaku američko-iračkog natezanja oko rada inspektorskog tima UN-a za razoružanje (UNSCOM) da bi se završila oružanim napadom.
OD PRIJETNJE DO NAPADA: Prva ozbiljnija prijetnja dogodila se još 31. januara ove godine, kada su SAD dale Iraku rok od dvije nedjelje da izbjegnu napad. Nakon tri dana supersila povlači istu prijetnju, ali zato pojačava vojne snage u Arapsko-persijskom zalivu. Slijedi bombardovanje talibanskih ciljeva u Avganistanu (20. avgust) i jedne fabrike lijekova kod Kartuma, a 31. oktobra predsjednik Klinton upućuje prijetnje Iraku i to tri dana uoči parlamentarnih izbora. Mučno natezanje oko toga da li će Irak sarađivati sa UN-om ili će odbiti da preda dokumente o raketnim sistemima za biološko i hemijsko oružje, i dalje se nastavilo. Kroz mjesec dana bilo je već kasno. Tačnije, 16. decembra počinje žestoko bombardovanje Iraka.
Kratka ovogodišnja hronologija događaja govori da su SAD i Irak jednostavno nepomirljive države. I naravno, njihovi predsjednici. Od rata Iraka protiv "ostatka svijeta" prije osam godina, SAD drže na nišanu ovaj režim, ali očigledno da mu ne mogu ništa. Moglo bi se lako dogoditi da se u arapskom svijetu "uzburkaju mase" i ustanu u odbranu Sadama Huseina. Jer, između njega i Klintona uvijek će se odlučiti za prvog, ma kako ovaj drugi bio blizak pojedinim arapskim zemljama.
Ejub Štitkovac
Amerika - Irak - UN Na pragu hladnog rata Legitimnost vojne intervencije protiv Iraka više je nego problematična
Zaista, nikada od kraja hladnog rata svetska organizacija nije bila više podeljena, jer je bilateralna koalicija Britanije i SAD prvi put upotrebila silu protiv suverene zemlje bez odobrenja kompetentnog organa Ujedinjenih nacija. Da podsetimo, prilikom operacije "Pustinjska oluja" (1991) snage NATO-a nisu imale samo potpunu saglasnost UN već su tada Amerikanci uspeli da oforme čvrstu koaliciju svojih vojnih partnera i dobiju punu podršku Rusije i mnogih arapskih zemalja. Čvrstina tadašnje sloge antiiračke koalicije najavila je novu eru u međunarodnim odnosima, baš kao što ova poslednja intervencija može da se tumači kao vesnik novog hladnog rata. I zaista, odnosi snaga u Savetu bezbednosti umnogome podsećaju na sredinu osamdesetih: idiličnost "specijalnih odnosa" između SAD i Velike Britanije gotovo da je prevazišla onu koja je vladala između Ronalda Regana i Margaret Tačer; Rusija je povukla svoje ambasadore iz Londona i Vašingtona "na konsultacije", dok je Kina oštro protestovala zbog grube povrede suvereniteta jedne članice UN-a. Francuska, tradicionalno surevnjiva prema dominaciji Amerike, naročito kada jedini svetski policajac vitla pendrekom iznad Bliskog istoka, oštro je negodovala zbog neautorizovane intervencije Velike Britanije i SAD. Da bi ironija bila veća, Francuska i Britanija nedavno su ratifikovale odbrambeni sporazum koji je trebalo da bude novi zamajac vojne i političke sloge unutar Evropske unije. PRINCIPI: Na sve optužbe o izdaji principa donošenja odluka u Savetu bezbednosti, Amerika i Velika Britanija odgovaraju da je Sadam Husein dobio ono što je zaslužio i da su obe zemlje spremne da ponove udare u slučaju da Irak odbije da se povinuje rezolucijama Saveta bezbednosti. Legitimnost vojne intervencije protiv Iraka više je nego problematična. Upotreba sile u međunarodnom pravu definiše se na osnovu principa koje je zacrtao još sv. Avgustin. Naime, opravdanost upotrebe sile zasnovana je na načelima ius in bello (koji se odnose na opravdanost razloga za početak rata) i ius ad bellum (sredstva sile koja se koriste protiv protivnika). I jedan i drugi princip definisani su različitim međunarodnim dokumentima i sporazumima, i namenjena su očuvanju čovečnosti čak i u nečovečnim uslovima, kakav je svaki rat. Istini za volju, rezolucije na koje se Britanija i Amerika pozivaju, tj. njihovo kršenje od strane Iraka, donete su u okviru poglavlja VII povelje UN-a, koje se odnosi na mere u slučaju pretnje miru. Kako je još 1990. Rezolucijom Saveta bezbednosti 687 irački režim okarakterisan kao pretnja miru, a svako nepoštovanje rezolucije predviđa upotrebu sile, SAD i Britanija su najnovije ometanje rada Specijalne komisije Ujedinjenih nacija (UNSCOM) za otklanjanje oružja za masovno uništenje (u prvom redu hemijskog i biološkog) smatrale dovoljnim povodom da kazne Irak. Obe zemlje su opravdanje za akciju tražile u najnovijoj rezoluciji br. 1205, u kojoj se Irak osuđuje zbog "flagrantnog kršenja Rezolucije 678, a koja predviđa upotrebu svih raspoloživih sredstava za uklanjanje iračkih trupa iz Kuvajta". Pošto Irak nije izvršio nikakvu novu invaziju na Kuvajt, niti na bilo koju drugu zemlju, britansko i američko tumačenje Rezolucije 1205 više je nego slobodno. Najveći bes kod ostalih članica Saveta bezbednosti izazvala je i činjenica da se o izveštaju Ričarda Batlera, prvog čoveka UNSCOM-a, za koji se smatra da je poslužio kao neposredni povod intervenciji, nije ni diskutovalo. Na planu načina upotrebe sile i poštovanju tzv. principa proporcionalnosti, kojim se garantuje život civila i nevinih, koalicija se takođe ogrešila o međunarodne standrade. I Irak i nezavisne agencije objavile su da je prilikom napada živote izgubilo više nedužnih građana, uključujući i decu. NAČIN I FORMA: Pozivanja Amerike i Britanije na međunarodno pravo deluje neuverljivo, jer je za opstanak međunarodnih normi ponašanja neophodna saglasnost "međunarodne zajednice", ma šta ta kovanica značila. Ujedinjene nacije, uz sve mane i neefikasnost, jesu jedan od dokaza postojanja međunarodne zajednice, i podrivanje legitimiteta svetske organizacije ozbiljno će se odraziti na sve buduće pokušaje rešavanja konflikata. Nedostatak mandata Ujedinjenih nacija ili odgovarajućih rezolucija koje se odnose na odgovore na ratove i krize ne mora biti uvek prepreka intervenciji kojom bi se zemlja-otpadnik privolela na poštovanje normi i međunarodnih standarda. Ali je u tom slučaju neohodna saglasnost šire međunarodne zajednice oko načina i forme intervencije. Sila se može upotrebiti za spasavanje života nedužnih, ali je uvek teško utvrditi "dozu" koja neće odneti ni jedan jedini nevini život suprotstavljene strane. Zato je neophodna šira saglasnost o upotrebi sile, ona mora biti multilateralnija od koalicije dveju država, makar one bile i stalne članice Saveta bezbednosti. U suprotnom, kao što i ovaj slučaj pokazuje, viši ciljevi i pravda se lako zamagle pred kratkoročnim državnim interesima pojedinih zemalja. D. A. |
"Ovo
je tužan dan za Ujedinjene nacije i za svet. Moje misli su večeras uz irački narod i uz
370 humanitarnih radnika UN-a koji su ostali u zemlji, i sa svima ostalima čiji su
životi u opasnosti", bile su prve reči generalnog sekretara Ujedinjenih nacija
Kofija Anana u trenutku kad su američke i britanske rakete počela da padaju na Bagdad.
Anan je imao posebne razloge za negodovanje, ne samo zato što je lično pokušavao da
izbegne upotrebu sile zbog odbijanja Iraka da se povinuje rezolucijama Saveta bezbednosti,
već i zato što je samo desetak dana pre napada, govoreći pred Parlamentom Francuske
podvukao da međunarodna zajednica može upotrebiti silu jedino uz pristanak Saveta
bezbednosti i dodao istom prilikom da bi vojno delovanje "bez saglasnosti Saveta
bezbednosti, čemu su neki skloni, predstavljalo tužan presedan".