SVET

Vreme br. 428, 2. januar 1999.

 

Na nepoznatom terenu

Gradimo Evropu!

U prošlosti su uspešne monetarne unije sledile tek nakon što je uspostavljeno političko jedinstvo, kao u SAD, a nikada joj nisu prethodile

Od prve upotrebe pojma "Evropljanin", u doba Šarlemanja, njegovo značenje bilo je sporno. Šta danas znači biti Evropljanin? Za one sa drugih kontinenata, to može naprosto označavati ljude koji žive na ovom. Ali ovde živi jako veliki broj ljudi, od farmera iz Norfoka do sicilijanskih taksista koji sebe ne smatraju "Evropjanima".

Postoje još dva, dublja značenja, pojma "Evropljanin". Prvo, ima onih koji gaje pozitivna osećanja zbog pripadnosti široj istorijskoj, kulturnoj i ljudskoj zajednici uporedo sa pripadnošću nacionalnim, regionalnim ili lokalnim zajednicama. U ovo sam imao prilike često da se uverim, pošto Evropom neprekidno putujem već dvadeset godina. Evropa, moja Evropa, jeste stara pijaca u Krakovu, berlinska Fridrihštrase u sivo zimsko veče, ludi Napulj i Grčko ostrvo. Ona je mozaik veoma različitih i zanimljivih mesta, sećanja, ljudi - ljudi pre svega. Neki od njih mi se ne sviđaju, neke volim, ali ni prema kome nisam ravnodušan. Nema nikakve kontradikcije između osećanja ovako širokog evropskog patriotizma i ljubavi prema sopstvenoj zemlji. Ja sam Englez, Britanac i Evropljanin. Kao što je francuski pisac Alber Kami napisao svom nemačkom prijatelju: "Suviše volim svoju zemlju da bih bio nacionalista".

Zatim, postoji i treći, nešto direktniji oblik ovog osećanja. To bi značilo biti posvećen projektu evropske integracije - neki bi rekli "ujedinjenja" - koji je začet u zapadnoj Evropi tokom prve decenije nakon Drugog svetskog rata, podržavati centralne institucije koje ga izražavaju, a koji se danas naziva Evropskom unijom. Kada ljudi na svoje automobilske tablice ili na zidove kancelarija stavljaju prepoznatljive žute zvezdice na plavoj pozadini, oni se tada izjašnjavaju kao "Evropljani" kroz mešavinu drugog i trećeg tipa. Osećam se Evropljaninom i na ovaj treći način. Da malo parafraziram čuvenu Čerčilovu definiciju demokratije: Evropska unija je najgora moguća Evropa, ako se izuzmu svi raniji pokušaji stvaranja Evrope. Ali, ovde nailazimo na problem koji postaje sve ozbiljniji. Rečeno bez uvijanja, mišljenja sam da je projekat evropske integracije krenuo naopako nakon kraja hladnog rata. Za uzvrat možemo očekivati da će projekat izgubiti podršku mnogih koji se definitivno smatraju "Evropljanima" u drugom, pozitivnom, smislu te reči, a da će od sebe odbiti mnoge koji se "Evropljanima" osećaju jedino zbog činjenice što tu žive.

RIZIČAN POKUŠAJ: Kao odgovor na kraj komunizma, koji je istovremeno označio i kraj evropske podele na Istok i Zapad 1989-90, EU se odlučila za odlučan korak. Taj korak, izražen u Mastrihtskom sporazumu, predviđa Ekonomsku i Monetarnu uniju, koja bi trebalo da počne 1. januara 1999. Za ovaj projekat vezane su dve ozbiljne teškoće. Prvo, upuštanje u ovako širok i rižičan pokušaj, u praksi, znači zanemarivanje kako izuzetnih prilika i mogućnosti, tako i ozbiljnih opasnosti koje je nametnuo kraj komunizma.

Mi Evropljani ličimo na ljude koji su četrdeset godina živeli u kući koju je delio cementni zid. Zapadni deo kuće smo neprekidno renovirali, uređivali, brinuli o novim cevima i instalacijama, dok je istočni deo lagano propadao. A onda je zid pao. I šta su naše vođe povodom toga odlučile? Smatrali su da je najvažnije da se u zapadni deo hitno uvede najnoviji kompjuterski sistem za prečišćavanje vazduha. Dok smo se mi time baktali, istočni deo se raspadao, a neke njegove delove zahvatio je čak požar. Dok smo mi gudili u Mastrihtu, Sarajevo je bilo u plamenu.

Rečeno manje poetičnim, birokratskim jezikom Brisela: kao prioritet smo zacrtali produbljavanje zajednice na uštrb njenog proširenja. Namučili smo se u pripremama da zajednica obuhvati nove demokratije srednje i istočne Evrope, dok su ostali udaljeniji kandidati počeli da gube nadu. Pokušaj da zasnujemo koordiniranu spoljnu politiku tužno je propao čak i kada ju je trebalo primeniti u sopstvenom dvorištu, u bivšoj Jugoslaviji; zato su SAD morale da priteknu u pomoć u Dejtonu u Ohaju. I danas se sve to ponavlja zbog našeg bednog i razjedinjenog odgovora na krvoproliće na Kosovu.

A šta se u međuvremenu dešava sa našim sistemom za prečišćavanje vazduha? Čak se i zagovornici Ekonomske i Monetrne unije slažu da se ovim korakom stupilo na nepoznati teren. Argumenti su nam poznati od ranije; u prošlosti su uspešne monetarne unije sledile tek nakon što je uspostavljeno političko jedinstvo, kao u SAD, a nikada joj nisu prethodile. U Evropi ne postoji mobilnost radne snage poput one u SAD niti fleksibilnost fiskalnih prelivanja iz razvijenih u nerazvijenije države unutar monetarne unije. Ako se uzmu u obzir izražene razlike između ekonomske moći pojedinih članica, čini mi se da će neke države proći znatno lošije, a da će povike za pomoć upućivati svojim imućnijim partnerima preko Brisela.

Moja briga o tome šta bi se potom moglo zbiti vezana je za Nemačku. Većina Nemaca nerado pristaje da svoju čvrstu marku zameni za klimavi euro. Zapadnim Nemcima se čini da su i previše plaćali za razvoj bivše Istočne Nemačke. Ako se od njih sada bude zahtevalo da pomognu Francuskoj i Španiji da smanje nezaposlenost, strahovao bih od njihovog odgovora. Ovo su samo neki od razloga zbog čega mi srce, iako sam ubeđeni Evropljanin, ne zaigra na viziju Evrope u prvoj deceniji narednog milenijuma. Dok fanfare budu slavile "euro", ja ću strahovati od "nevolja koje vrebaju iza ćoška", što reče pesma Noela Kouarda. Ali to ne znači da treba odustati. Naprotiv.

POGREŠNI ZAOKRET: Voleo bih da nismo načinili taj pogrešni zaokret 1991. Voleo bih da ne moramo baš u ovom trenutku da se bavimo monetarnom unijom. Ali kad smo već dovde stigli, svakako se moramo pobrinuti da ona uspe. Ipak, dok se budemo bavili monetarnom unijom, istovremeno nas čeka posao proširenja Evropske unije na zemlje istočno od Nemačke i Austrije. A zadatak nam je i da učvrstimo zajedničku spoljnu politiku, kako bi ona bila dostojna svog imena. S time se mora odmah početi, od Kosova.

Franscuski predsednik Žak Širak nedavno je rekao da ne treba težiti Sjedinjenim evropskim državama, već Ujedinjenoj Evropi država. Lepo rečeno. Ali šta ova kovanica znači? Ako me pitate kakvu Evropu zamišljam 2010, isto bih rekao. Zamišljam je kao dosad neviđenu institucionalnu mrežu država: možda njih 25 uključenih u ono što se naziva Evropska unija i još desetak pridruženih članica. Takva Evropa bi bila povezana sa Severnom Amerikom u transatlantsku zonu slobodne trgovine, i, što je još važnije, za NATO. Unutrašnje ustrojstvo ovako proširene Evropske unije činila bi neka vrsta stalne institucionalizovane međudržavne saradnje, sa elementima zajedničkog evropskog prava i nadnacionalne integracije, na nivou koji postoji i danas. Ali to i dalje ne bi bila tvorevina koju bi politikolog mogao nazvati pravom unijom.

Ipak, bio bi to model za svet koji bih ja nazvao liberalnim poretkom. Pod ovim podrazumevam poredak bez ijedne preovladavajuće sile ili hegemonije: poredak dovoljno otvoren za stvaranje novih saveza država po različitim osnovama; u potpunosti posvećen mirnom razrešenju svih sukoba koji bi nastali među članicama; ali, koji bi smatrao da su ljudska, građanska i manjinska prava u svim evropskim državama legitimna briga svih članica zajedno.

Verujem da bi samo tada strahovi i nade koje gaje Evropljani sve tri vrste mogli biti pomireni, na način koji istorija još nije zabeležila. Takva Evropa nam je potrebna, na njenu izgradnju pozivam svoje evropske sunarodnike.

Timoti Garton Eš
Autor je istoričar i istraživač na Univerzitetu u Oksfordu
Prevela: D. Anastasijević

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)