POLITIKA

Vreme br. 428, 2. januar 1999.

 

Crna Gora

Hoće li biti januara?

Bulatovićeva partija pozvaće narod da Srpsku novu godinu dočeka na ulicama, mada taj doček neće baš oni organizovati

"Savezna vlada postoji, ona je priznata od Jugoslavije i od čitavog svijeta", riječi su Momira Bulatovića, koje su krajem prošle nedelje odjekivale salom punom njegovih pristalica u Pljevljima. A u Pljevlja, Momir Bulatović, predsjednik Socijalističke narodne partije (SNP) i u Crnoj Gori nepriznate savezne vlade, potegao je sa bezmalo polovinom svog kabineta iz beogradske Palate Federacije. Uz njega su tamo boravili - osim partijskih drugova Srđe Božovića, najavljenog kao predsjednika Vijeća Republika Savezne skupštine, Milutina Ojdanića, potpredsjednika Vijeća građana, te ministra finansija i privrede Dragiše Pešića i Rada Filipovića - ministri Boriša Vuković i Goran Matić, te potpredsjednik savezne vlade Jovan Zebić. Svi oni, osim poslednje trojice, upinjali su se iz petnih žila da dokažu kako je crnogorska aktuelna vlast izdajnička, separatistička, kako je to vlast koja se urotila sa stranim silama da razbije ovu Jugoslaviju.

221.gif (25319 bytes)Osim predstavnika lokalne samouprave i nekoliko privrednika, tom skupu nije prisustvovao nijedan predstavnik značajnih privrednih organizacija Pljevalja, a Bulatovićev tim posjetio je vojni pogon namjenske u Pljevljima, te se u Crnoj Gori skontalo da skuplje i besmislenije tribine građana u Pljevljima do sada nije bilo. A na toj tribini potpredsednik Zebić prezentirao je ekonomski program savezne vlade za narednu godinu ubjeđujući prisutne da će se javna potrošnja svesti na 49,5 odsto, a da će godišnja inflacija završiti na krajnjih 6,33 odsto. Goran Matić je najavio startovanje Jugoslovenske televizije i onemogućavanje "medijske pete kolone" koja vodi medijski rat protiv Jugoslavije po diktatu svijeta, a to će biti urađeno kada oni ostanu bez oslonca u "našoj zemlji". Boriša Vuković nije izgovorio ništa što bi zaparalo uvo, ali zato jesu ministri koji su članovi Bulatovićeve partije - i to toliko i tako da su slušaoci mogli zaključiti, da Crna Gora uništava i pljačka svekoliku Jugoslaviju, te da se u Srbiji neredovno isplaćuju penzije zato što Crna Gora ne izmiruje svoje obaveze prema Federaciji. "Crna Gora za penzije Federaciji duguje dva miliona dinara", saopštio je Momirov ministar Dragiša Pešić, dodajući uz to da Crna Gora ne uplaćuje ni dodatna sredstva za Vojsku Jugoslavije.

I dok su te priče širene Pljevljima i tek oslobođenim lokalnim radiom, u crnogorskom parlamentu govorili su preostali članovi Momirovog kabineta. Savezni ministar zdravlja i kardiovaskularni hirurg Miodrag Kovač upinjao se da dokaže kako organizam dr Novaka Kilibarde, potpredsjednika vlade i lidera Narodne stranke, zbog starosti gubi vodu, a to, kako kaže, najprije udari u glavu, a potom je i on insistirao na pljevaljskoj tezi kolege Pešića da penzioneri u Srbiji ne primaju penzije zbog crnogorske vlasti i da Federacija Crnoj Gori ne duguje ništa već naprotiv Crna Gora Federaciji. Jedan od potpredsjednika Bulatovićeve vlade Danilo Vuksanović, inače smijenjeni direktor Kombinata aluminijuma u Podgorici, samouvjereno je pokušao da dokaže kako se poslije njegove smene pokušava uništiti KAP i da su nakon toga sklopljeni neki štetni ugovori. Kad je na to, opšti je utisak više nego ubjedljivo, replicirao Filip Vujanović, Vuksanović je ustuknuo pa čak izuzetno korektnom okvalifikovao dugogodišnju poslovnu saradnju sa podgoričkom Vektrom i švajcarskim Glencorom. No, poslije krakotrajnog napuštanja skupštinske sale Danilo Vuksanović je, pozivajući se na čast i obraz i zaklinjući se u sve što ima, viknuo da za njegovog mandata on nikada nije sklopio ni jedan jedini ugovor sa Glencorom.

ZAMERKE ĐUKANOVIĆU: Riječi Danila Vuksanovića i njegovo zaklinjanje sustiglo je odmah surovi demanti u vidu jednog od mnogobrojnih garantnih pisama upućenih Glencoru. Naime, Vuksanovićevi pomoćnici Dragoljub Simović i Dragan Bojović 7. novembra 1997. pišu Glencoru garanciju u kojoj stoji: "Mi iz Kombinata aluminijuma ovime, a i sa odgovornostima koje iz toga proizilaze, neopozivo preuzimamo obavezu plaćanja na osnovu prvog proslijeđenog zahtjeva..." Ta obaveza iznosi ravno 20 miliona dolara, i jedna je od niza za koje je garancije preuzela Podgorička Vektra, na šta je Danilo Vuksanović "zaboravio" poslije konsultacija u svom poslaničklom klubu. A iz tog kluba minulih dana izašlo je na desetine poslaničkih pitanja i komentara odgovora na njih, iz kojih se može izvući samo jedan zaključak. Đukanovićeva vlast je izdajnička, on je sluga Zapada, on razbija Jugoslaviju, prodaje Kosovo, ne poštuje savezne zakone, ne priznaje ni saveznu vladu, a polovinu građana Crne Gore naziva izrodima i izdajnicima i snosi isključivu krivicu za to što se iz dana u dan u Crnoj Gori živi sve gore i gore, dok on na razne načine svojim prijateljima i kumovima poklanja i ono malo što je ostalo od Crne Gore. Uz to, bulatovićevci tvrde da Đukanović bezgranično obmanjuje Crnogorce obećanjima o nekakvim inostranim kreditima, te da u Crnoj Gori cvijeta šverc pod okriljem policije, o čijem će radu po Bulatovićevoj interpretaciji debatovati crnogorski parlament.

Naravno, sve to je intenzivirano uoči godišnjice poznatih januarskih demonstracija u Podgorici i euforičnoj najavi proslave Srpske pravoslavne Nove godine, što je Đukanovićeva vlast okvalifikovala kao namjeru rušenja aktuelne vlasti u Crnoj Gori uz pomoć i režiju vladajuće koalicije iz Srbije i savezne države.

Na drugoj strani, jasno je da je za Bulatovićevu turneju po Crnoj Gori pogonsko gorivo bila presuda saveznog ustavnog suda o proglašenju neustavnim crnogorskog zakona o izboru i prestanku mandata poslanika u Vijeću republika Savezne skupštine. Sudeći prema onom što se čulo u skupštinskoj debati, Bulatović je krenuo u Crnu Goru putem namirnica namijenjenih članstvu SNP-a upućenih iz saveznih robnih rezervi trgovinskim preduzećima koje drže Momirovi ljudi u Crnoj Gori, a one su doprle u sredine gdje Bulatović ima najjače uporište. Da nije riječ o pukoj konstrukciji Đukanovićeve vlasti, svjedoči i izjava Bulatovićevog poslanika iz Nikšića Božidara Milovića, koji je rekao da se toga ne stide njegovi Župljani jer znaju da to dobijaju od države u koju vjeruju.

Potom se Bulatović spustio do Nikšića, ali bez svog beogradskog kabineta, i na partijskoj tribini saopštio je da je uspio da očuva stabilnost dinara, da će uskoro štampati svoje dnevne novine, a da će SNP pozvati na proslavu 13. januara uveče u Podgorici, mada kako je rekao, ona neće biti organizator tog skupa. Momir Bulatović je rekao i da nepoštovanje odluke saveznog ustavnog suda od strane crnogorske vlasti može biti sulud čin. Ova izjava našla se na čelu argumenata onih koji tvrde da će Milošević sa Bulatovićem pokušati nešto da uradi kako bi se legalizovala sadašnja savezna vlada i zamrzlo stanje u saveznom parlamentu.

22.gif (23547 bytes)ARMIJSKI RASPORED: Čitava 1998. godina protekla je na crnogorskom tlu u znaku obračuna Đukanović-Bulatović, kojem je baterije punio Milošević. Svi analitičari smatraju da Beograd i ne čini ništa drugo nego iščekuje momenat da uradi što je naumio. Istoričari, pak, dodaju da se ne događa ništa originalno i da je na sceni scenario već viđen oko 1918. godine. Tada je, kažu, Crna Gora, iskrvavljena u balkanskim ratovima, ušla u Prvi svjetski rat nesebično žrtvujući svoju slobodu u bici za spas srpske vojske na Mojkovcu, dočekala da dva građanina Srbije i dva građanina Crne Gore u službi Nikole Pašića, uz podršku srpske vojske, organizuju čuvenu Podgoričku skupštinu, koja je detronizovala kralja Nikolu pod optužbom da je izdajnik i da je šurovao sa Austrijancima, te proglasila bezuslovno ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Poslije nekoliko vjekova postojanja Crna Gora je tada zbrisana sa političke karte. Crna Gora se danas, na izmaku te 1998, suočila sa sve jačim pritiskom da pristane na unitarizaciju, odnosno, kako stručnjaci, poput dr Milana Popovića, kažu, fasadnu federaciju sa neograničenom vlašću Slobodana Miloševića. Na JUL-ovoj listi neprijatelja Đukanović je odmah iza Rugove, na drugom mjestu, što nedvosmisleno govori o opsesiji zvaničnog Beograda da što prije ukloni Đukanovića i legalizuje Bulatovićevu struju.

Za razliku od 1918, sada iza Srbije nijesu ni Francuska, ni Britanija, Italija, a ni druge članice tadašnje pobjedničke koalicije. Opasnost od intervencije Miloševića u Crnoj Gori je prepoznata i ona je tu, na nju upozorava Podgorica, pa i međunarodna zajednica. Kontić i Perišić su januara 1998. kako se ovde tvrdi odbili da se vojska umješa u unutrašnje sukobe i da su zbog toga otišli. Najnovije smjene u vrhu Treće i dijelu Druge armije u Crnoj Gori izazvale su uzdržanost. Na prvi pogled činjenica da nije posegnuto za smjenjivanje komandanta Druge armije i vojnog kadra u Crnoj Gori koji ima korektne odnose sa Đukanovićem, donijelo je olakšanje, ali činjenica da je smijenjen komandant pozadine Druge armije, a potom i komandant užičkog korpusa, najmoćnije formacije u Drugoj armiji, rodile su pomenutu uzdržanost. Užički korpus pominjao se kao snaga za moguću intervenciju u Crnoj Gori prošlog januara. Vojni analitičari cijene da se u slučaju miješanja vojske u unutrašnje sukobe gotovo i ne bi koristile snage na teritoriji Crne Gore, već one po obodu, prije svega Užički korpus i Treća armija, a smjene u tim formacijama linijom SPS-JUL odražavaju, tvrde ovi analitičari, namjere Miloševića prema Kosovu i Crnoj Gori.

Na nedavno upozorenje Medlin Olbrajt Miloševiću da zaustavi pokrete vojske prema Crnoj Gori, predsjednik Milo Đukanović reagovao je tvrdnjom da ne zna ni za kakve pokrete vojske i da je ubijeđen da će vojska ostati u okviru nadležnosti definisanih Ustavom. Ta izjava Đukanovića, međutim, nije baš ubjedljivo odjeknula Crnom Gorom, tim prije što se njome širi priča demantovana iz komande Druge armije da odjeljenja odbrane po Crnoj Gori drže izabranici Pavla Bulatovića i da su u njima svi do jednog simpatizeri Sloba i Momira. Presudu saveznog ustavnog suda, na drugoj strani, stručnjaci vide kao mogući detonator eksplozivnijeg pritiska, ako ne i otvorenog sukoba u Crnoj Gori. Naime, zvanična Podgorica kojoj je ostavljeno šest meseci da se izjasni o primenjivanju ili odbacivanju, već je saopštila da je ta odluka ne obavezuje. Momir Bulatović kaže da bi neprimenjivanje bio sulud čin, a pravni stručnjaci kažu da u Ustavu piše da je vojska obavezna da čuva, između ostalog, i ustavni poredak. Može li to biti ključni detalj za ubrzavanje raspleta, odnosno miješanje vojske u spor Crne Gore i Crbije u slučaju da krenu neki ulični nemiri, niko ne želi da prognozira, mada svi govore o delikatnosti trenutnih okolnosti.

Šta će biti posle 13. januara? Najčešće se čuje banalni odgovor: sigurno je 14, pa 15. januar i tako dalje, a kako će biti, pričaće oni koji preteknu.

Velizar Brajović

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)