DRUŠTVO

Vreme br. 428, 2. januar 1999.

 

Intervju: Dušan Mitević

Velike igre, veliki novac

"Članovi Vlade Srbije stalno daju izjave kako su protiv sive ekonomije, a učinili su područje lekova potpuno sivom ekonomijom", kaže za "Vreme"predsednik Upravnog odbora ICN-a Jugoslavija

243.gif (23674 bytes)Izgleda da višemesečni spor države sa ICN-om Jugoslavija ovih dana dostiže kulminaciju: poslednjim razrezom finansijske policije od 67 miliona dinara država i dalje nasrće na kapital ove kuće, a ICN sve teže ostaje na nogama: proizvodi sve manje, a sve više radnika šalje na prinudni odmor. Prošle nedelje je Dušan Mitević, predsednik Upravnog odobra ovdašnjeg ICN-a, javno upozorio da, ukoliko država nastavi da globi ovog našeg najvećeg proizvođača lekova, može doći do "humanitarne katastrofe jer će se desiti da neko umre zato što nije imao lek".

Otkako je pre šest meseci obelodanjeno ono što se i ranije znalo da ICN Jugoslavija više nije ponos i dika države kao prva srpska firma sa većinskim američkim kapitalom, nastala na temeljima nekadašnje "Galenike" početkom devedesetih, u javnosti dominiraju dva mišljenja o razlozima raskida ljubavi između ICN-a i vlasti. Prvi se temelji na špekulacijama da ovdašnji politički establišment kažnjava vlasnika kompanije Milana Panića za njegovo ponovno političko angažovanje, a drugi je da uvozni lobi blizak vlasti želi prostor i zaradu za sebe.

Dušan Mitević, dobar poznavalac ovdašnje vlasti, kojoj je i sam pripadao, a i sa sopstvenim iskustvom u biznisu kojim se bavi poslednjih godina, u intervjuu za "Vreme" priču o nedaćama ICN zbog političke aktivnosti gospodina Panića tumači izgovorom i smišljenom igrom da bi se skrenula pažnja sa pravog problema "surove pljačke koja je na delu".

"VREME": Najavili ste da ćete obelodaniti krivce za haos na tržištu lekova, za uništavanje farmaceutske industrije, ko sve i kako uvozi lekove...

DUŠAN MITEVIĆ: Mi se pripremamo za to. To je veliki posao. Za kompletiranje priče potrebno je veliko istraživanje. Ima raznih registracija firmi koje obično ne glase na ime onoga ko stoji iza njih. Firme se registruju na ženu, na decu, na saradnike, na bivše saradnike. To su velike igre i veliki je novac u pitanju. Sve je to obezbeđeno u vakuumu koji je napravljen izbacivanjem ICN-a sa tržišta, da bi neko drugi mogao da uvozi lekove. To je suština stvari. Evo, već je u prvih devet meseci dato 60 miliona dolara za uvoz lekova. Za većinu lekova neophodne su uvozne sirovine. Ni za čaj ne proizvodimo svoje sirovine.

Mislim da će se cela ova farsa završiti tako što ćemo sopstvenu industriju lekova upropastiti i ostati potpuno prepušteni uvozu. To nije moja briga o tome neka misle direktori farmaceutskih kuća. Članovi Vlade Srbije stalno daju izjave kako su protiv sive ekonomije, a učinili su područje lekova potpuno sivom ekonomijom. Jer, lek se sada kao voda probija. On je potreban više od hrane i on mora i kada ga nema da uđe u zemlju. To znači da mi dajemo nedostajuće i skupe dolare za uvoz, a ICN na primer ima veliki fabrički potencijal, već kupljene sirovine i spreman je da lek proda za dinare. E, neko neće lekove za dinare nego uvozne za devize. Za to su, naravno, potrebne one pomenute dozvole koje najlakše dobijaju ljudi bliski vladi ili iz vlade i njihova preduzeća. Tako se bave drugim delatnostima, sada uvoze lekove i zgrću ogroman profit.

U toku svih ovih kriznih meseci u javnosti su uglavnom pregovarački timovi ICN-a davali izjave u stilu da "samo što nije postignut dogovor" sa državom. Spor i rezultati pregovora nikada do kraja nisu razjašnjeni. Da li je vaš optimizam imao pokriće, ako vam dug nije vraćen, ako ste sa 52 odsto svedeni na 20 odsto tržišta?

Ja sam i dalje optimista, i mislim da će da pobedi razum. Situacija sa lekovima je sve teža. Ostatak domaće industrije nije uspeo da "pokrije" našu proizvodnju. Ne mogu da shvatim da ovde neko misli da dug međunarodnoj kompaniji ne mora da se plati. Nije međunarodna zajednica već odavno organizovana kako to Srbi misle: da mogu da uzmu pare ili robu, kao u našem slučaju, i da to ne vrate. Država će to kad-tad kao naš dužnik morati da učini. Mi ćemo spor dobiti na međunarodnoj arbitraži.

241.gif (18081 bytes)Šta je suština spora?

"ICN Jugoslavija" je Zavodu za zdravstveno osiguranje isporučila po osnovu kredita lekova u vrednosti od 170 miliona dolara (oko 2 milijarde dinara). Kad je došlo vreme da se plati, rekli su: "Pardon, mi to nećemo da platimo". Naša prva pregovaračka ekipa u tromesečnim pregovorima držala se strogo američkih propisa, da se mora platiti ceo dug.

Posle toga je promenjena ekipa (na čelu pregovarača sada je Dušan Mitević p.a.), i počeli smo da pregovaramo koliko oni treba da plate. Mi smo na kraju prihvatili predlog Zavoda da nam vrate milijardu dinara sa pripadajućim kamatama: oko milijardu i četiri stotine miliona dinara. U ovoj varijanti bila je oproštena, sa naše strane, četvrtina duga, otprilike. Posle više od mesec dana pregovora, ovoga puta sa Vladom Srbije, predložili su da nam plate samo milijardu dinara. Više nije bilo razgovora o kamatama. Dakle, Vlada je priznala dug i razgovarali smo samo o ceni. Pristali smo i na to. Međutim, posle toga ni mukajata od vlade. Oni sada neće da potpišu protokol o našem dogovoru. Mnogi kažu: pa šta je ICN zapeo za te pare. To je naš novac, a zapali smo i u poprilične teškoće.

Država toleriše praksu u kojoj ću ja izvoziti nameštaj, pa ću po toj osnovi dobiti dozvolu za uvoz lekova, pa ću onda te lekove ovde da prodam u dinarima tri puta skuplje, pa ću onda za dobijene dinare ovde da kupujem marke i da se bogatim na tuđoj muci

Pomogli ste kreditom državu u odsudnom trenutku. Ostali proizvođači su vam zamerali da ste privilegovani na tržištu?

Ovo nam je veliko iskustvo. Nikada više nećemo ulaziti u kredite na ovakakav način.

S kim ste iz Vlade postigli usmeni dogovor?

U njihovom timu bili su Milovan Bojić, potpredsednik vlade, Leposava Milićević, ministar zdravlja, i Toma Janković direktor Zavoda za socijalno osiguranje.

Kako na vašu pomoć državi i nevraćanje duga reaguju u američkom delu vaše kompanije?

Oni to prihvataju mnogo ležernije. U konotaciji američkog rezona, u knjige je upisan dug od 170 miliona dolara, i to je za njih sigurna para, pošto je dužnik država koja ne može da nestane, kao na primer pojedinac. Njima je svejedno da li će to da se naplati kroz dve ili tri godine. Ali nama ovde nije svejedno. Treba da obezbedimo uslove da radimo, i proizvodimo, i živimo kao preduzeće. Istovremeno, ne možemo da dobijemo nikakve pare iz Amerike jer su sankcije. Dakle, mi smo u makazama politike dveju vlada: naše, koja neće da nam plati, i američke, koja je uvela sankcije.

Zašto je država ovih dana olakšala kasu ICN-a za dodatne milione?

Prvo, osam miliona nam je uzeo zemunski opštinski poreski organ na najneverovatniji način. Svako preduzeće, po zakonu, plaća i porez na dobit. Ali, taj porez se plaća kad se dobit konstatuje, a to je i kod nas i u svetu februar-mart naredne godine za poslovanje u prethodnoj godini. Međutim, oni su od nas tražili da platimo avansno, znači unapred nekako su ovih dana ocenili da je to baš osam miliona dinara. Očigledno imaju problem sa budžetom pred kraj godine, pa da to nekako zatrpaju. Međutim, mi nemamo nikakvu dobit u 1998, jer smo imali gubitak od 170 miliona dolara koje nam država nije vratila. Dakle, jednom rukom nam oduzimaju naših 170 miliona dolara, a drugom rukom nam šalju poreski organ da uzme porez na dobit. To je nonsens. Na našu žalbu da mi nemamo dobit, oni hladno odgovaraju: vi nama uplatite, odnosno skinu nam to sa računa, uz napomenu da se u januaru možemo žaliti, i da će, ako sud presudi u našu korist, oni da nam vrate novac. Ja ne znam još nikoga kome je poreski organ vratio pare.

Odmah iza toga, ovih dana nam je Republika poslala finansijsku policiju. Pregledali su naše knjige i uveče nam saopštili da smo kažnjeni sa 67 miliona dinara za neplaćeni porez na dobit u poslednjih pet godina. Ni za ovo ne postoji pravna osnova. Ugovorom koji smo sklopili sa državom, po i tada i sada važećim propisima, internacionalna investicija oslobođena je tog poreza. Za sada je sve, što kažu, na leru, ali plaćanje ove dažbine bi nas onemogućilo da normalno radimo. Lekove prodajemo jedino privatnom sektoru. Osim što im se preti zbog naših lekova, privatnim apotekarima smeta i slaba kupovna moć građana. Tamo se alfacet prodaje po 120 dinara, i to malo ko može da plati. Ali tako je.

Firme se registruju na ženu, na decu, na saradnike, na bivše saradnike. To su velike igre i veliki je novac u pitanju. Sve je to obezbeđeno u vakuumu koji je napravljen izbacivanjem ICN-a sa tržišta, da bi neko drugi mogao da uvozi lekove

242.gif (18364 bytes)Lekovi ICN se nađu se i po državnim apotekama?

Moguće. Ne znam puteve šverca i šta se događa kada mi prodamo lekove.

Kako komentarišete najave o preispitivanju vlasničkih odonosa sa ICN-om od strane pojedinih ministara prilikom podržavljenja "Holdinga Galenika". Ima li tu nekih neraščišćenih računa?

Nema. Oni su suvlasnici ICN-a i sa svojih 25 odsto akcija učestvuju u upravljanju ICN-om. I tu nema spora. Mi smo na istom sa naših 75 odsto. U upravnom odboru ICN-a su četiri člana: trojica su Amerikanci, a četvrti je naš čovek, koji je i dosad učestvovao u Odboru ispred Holdinga. Novi vlasnici, Zavod za socijalno osiguranje, sada su postavili novog čoveka - direktora Zavoda Tomu Jankovića. Mi smo obavestili Holding da ovu transformaciju ne priznajemo jer cela stvar nije urađena kako treba. O promeni vlasnika mora da se saglasi većinski vlasnik, a to je ICN. Nekome je jednostavno bilo stalo da stvori konfuziju u javnosti, verovatno iz propagandnih razloga.

Ovih dana ste humanitarnu katastrofu vezali za eventualni prestanak rada ICN-a. Dokle može da izdrži kompanija a da ne zatvori kapiju?

Ako ne bude kršenja zakona i ako nam ne budu oduzimali ono što nam po propisima pripada, ICN će održati usta iznad vode i bez naplate državnog duga. Ako bi u jednom trenutku stala proizvodnja, imamo zaliha gotovih lekova. Da nas nisu ojadili, mi bismo ovu godinu završili sa proizvodnjom vrednom 320 miliona dolara. To je više nego "Trepča" i "SIMPO" zajedno. Ovako smo spali na trećinu proizvodnje. Nismo u mogućnosti ni da završimo na vreme novu fabriku cefalospozina vrednu 250 miliona dolara jer nam zbog ovoga što nam je učinjeno nedostaje još deset miliona dolara. Kad bismo završili ovu fabriku, za dve godine (2001) bismo imali proizvodnju od 500 miliona dolara godišnje. Od toga bi državi za dažbine išlo bar 150 miliona dolara. Oni neće to, hoće taksu na mobilne telefone, a nas koče da radimo. Šaljemo radnike na prinudni odmor, radimo sa trećinom kapaciteta.

Zašto sam pomenuo humanitarnu katastrofu? Pa do nje odista može doći. Dovoljno je da jedan čovek umre zbog nedostatka insulina. Kako sada stvari stoje, nedostaju glavni lekovi od antibiotika do insulina. Izbacivanjem ICN-a sa tržišta trebalo ga je nekako popuniti lekovima sa više od 30 odsto potreba. Za to treba da se imaju pare. Jer niko, ni "Hemofarm" ni tzv. prijatelji partneri, ne misli da daje lekove besplatno.

To je samo ICN davala na veresiju?

Pa, da. Da nastavim. Država taj novac nema. Nije država dala onih 60 miliona dolara za uvoz lekova. Jeste u najširem smislu. Dali su biznismeni koji mogu da prave barter aranžmane. A to vam najkraće izgleda ovako. Država toleriše praksu u kojoj ću ja izvoziti nameštaj, pa ću po toj osnovi dobiti dozvolu za uvoz lekova, pa ću onda te lekove ovde da prodam u dinarima tri puta skuplje, pa ću onda za dobijene dinare ovde da kupujem marke i da se bogatim na tuđoj muci. To vam je to. I odista mislim da će 1999. godina kritična. Zbog ekonomske i političke situacije može da stane sve i proizvodnja i uvoz lekova.

Da li je neko reagovao na vaša poslednja upozorenja ?

Niko. Vlada nas izbegava i šalje nam inspekcije, a opozicija ćuti. Mislim da niko nema pravo u ovakvoj situaciji na ćutanje. Ne zato što je ICN u pitanju, već zbog zdravlja ljudi. I još nešto. ICN je prva i najveća privatizacija u Srbiji sa 75 odsto stranog kapitala. Ako taj dug država ne priznaje i ne plati ga nama i kad svet skine sankcije niko neće ulagati u Srbiju, zbog pravne nesigurnosti. Ovo je zapravo igralište za veću igru.

Koju igru?

Videće se.

Branka Kaljević

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)