POLITIKA |
Vreme br. 436, 27. februar 1999. |
Duh Vremena Radost u familiji Miloševićevu poziciju u Rambujeu spasao je samo tvrd albanski stav. Da nije toga bilo, ovaj bi državnik već bio primoran da pravi mudre ustupke i pušta NATO na Kosovo. Dobio je mali predah, ali ako bi ga pametno iskoristio, ne bi ličio na sebe
Srbima je bilo lakše da se odupiru pritisku "neprijatelja", a Albanci su morali da se sukobe s "prijateljima", i ostali su uporni. Rizikovali su da izgube naklonost Amerikanaca, koji su očigledno bili željni da pritisnu Miloševića, ali Albance nije privukla i pokolebala ni perspektiva bombardovanja Srbije. Tolika njihova odlučnost morala bi jako da zabrine svakoga u Beogradu ko ozbiljno misli o Kosovu, ali ne vidim da na vlasti ima mnogo takvih. Milošević, Milutinović i ostali sad verovatno čestitaju jedni drugima. Postigli su što su hteli, odbili su NATO trupe, makar privremeno, pa od ushićenja trenutno nisu u stanju da se sekiraju zbog Kosova. Kad bi još samo umeli lepo da objasne zašto su hteli to što su hteli. Ovo je, naime, još jedan tipičan slučaj žrtvovanja državnih interesa zarad njihovih malih familijarnih radosti. Uskoro će se pokazati da je Kosovo, posle Rambujea, dalje od Srbije nego pre, a kad bi režim mislio da tako i treba da bude, ova radost mogla bi se razumeti. Ali režim ne misli tako, a ne misli ni drugačije. Milošević zapravo samo želi da svoje pravo na Kosovo trampi za ovakve prividne trijumfe nad svetskim silama, da tu trgovinu razvlači što duže može i da se po Srbiji hvali svojim junaštvom. Njegova pregovaračka politika ne sadrži ništa pozitivno i sastoji se samo u pipanju i spretnom korišćenju tuđih slabosti. Čas se Rusi huškaju protiv Zapada, čas se igra na sporove Evrope i Amerike, čas se u samoj Evropi traže pukotine, čas se doziva Kina ili bilo koja naopako uređena zemlja, a onda se, kao u Rambujeu, državna delegacija odjednom uprepodobi i počne da se poziva na međunarodne norme, prava i načela, kao da se tako nešto ovde ikad priznavalo. Kao da to nije upravo arsenal onog omraženog Novog svetskog poretka. To ne bi prošlo i ne bi pomogla nikakva Milutinovićeva diplomatija, pošto u svetu postoji široka saglasnost oko toga da je Srbija specijalan slučaj, zemlja mimo drugih i da se prema njoj može postupiti bilo kako a da to ne postane nikakav presedan. Miloševićevu poziciju u Rambujeu spasao je samo tvrd albanski stav. Da nije toga bilo, ovaj bi državnik već bio primoran da pravi mudre ustupke i pušta NATO na Kosovo. Dobio je mali predah, ali ako bi ga pametno iskoristio, ne bi ličio na sebe. A pametno bi bilo pozvati NATO bez pritisaka i pretnji. Pregovori će se nastaviti polovinom marta samo pod uslovom da Albanci prethodno promene stav, pošto niko neće da rizikuje još jedan neuspeh. Njihovi unutrašnji odnosi su zamršeni i pitanje je koja će struja prevagnuti, a sasvim je moguće da UČK veruje da na terenu može da ostvari neke uspehe, za šta mu, međutim, treba više vremena. To bi značilo da će uskoro biti novih okršaja i da bi nastavak pregovora mogao još da se odlaže, dok se snage malo bolje ne odmere. Albansko odbijanje moglo se iskoristiti, NATO je mogao poslati trupe uprkos tome, da je Beograd pristao, pa bi UČK prirodno postao njihov problem. Ali, time bi se narušio suverenitet ove ozbiljne države, a ovaj dostojanstveni narod radije bi gladovao nego trpeo da mu tuđinska noga šeta svetom zemljom. A glavna poenta je u tome što taj narod ionako gladuje, ali sad zna i zašto. Zato što je protiv NATO-a i što ne da Kosovo. Samo još da vidimo ko će se čega najesti kad NATO na kraju ipak dođe, ili Kosovo ode. Stojan Cerović |
prethodni sadržaj naredni |