Hrvatska: Slučaj Šakić

Pune šake nevolja

Ugrađene protivrečnosti režima HDZ-a ovoga se proleća pojavljuju sve više: suđenje Dinku Šakiću razapinje Hrvatsku između ustaštva i antifašizma, antisemitizma i pristojnosti

Zagreb, marta

To je - što reče pokojni Gojko Šušak - kao gutanje žive žabe: s jedne strane smo tražili izručenje Dinka Šakića i žene mu Nade, da im sudimo zato što su ubijali Srbe, Jevreje, Rome, Hrvate i ostale "neprijatelje države" po koncentracionim logorima kvislinške države NDH, pa bi se tako Hrvatska uključila među uljuđene evropske države, što je njena na sva usta objavljivana ambicija. S druge se, pak, strane NDH naziva ostvarenjem vekovnih težnji hrvatskog naroda (dr Tuđman), jasenovačke i druge žrtve objašnjavaju se kao normalne u borbi za državnost, a i cela ta priča, uostalom, samo je "srpsko-židovska zavjera" (Marinko Liović, predsednik HVIDR, najvećeg udruženja veterana i invalida Domovinskog rata), dok otac Vjekoslav Lasić u svojoj crkvi na Jelačićevom trgu moli za Poglavnika, koji - veli on - "sa nevinom dječicom gleda Bogu u oči". U državnim medijima pod gvozdenom kontrolom HDZ-a antisemitski ispadi previše su česti, tako da ni Tuđmanovi napori da Efraimu Zurofu i Tomiju Beru (iz Bnai Brita) objasni kako je Hrvatska zemlja sa najvećom antifašističkom tradicijom izgledaju nekako jadno i tužno, dok istovremeno Mladen Švarc i njegova Ana Lučić pred sinagogom dele letke u kojima se objašnjava da su Jevreje u Jasenovcu ubijali Jevreji.

SKLEPANA IDEOLOGIJA: Tako zbunjeni dr Tuđman sada mora da izlazi na kraj sa himerom "pomirbe" nepomirljivog koju je sam nespretno i nepromišljeno izmislio i da sluša kako mu Zurof i Ber strpljivo objašnjavaju kako to što je 40% teksta u svojoj knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti" izmenio Jevrejima za ljubav njima ne znači ništa, ali zato ne razumeju kako je to Nada Šakić oslobođena, zašto se odlaže suđenje mužu joj Dinku i kako HTV i drugi mediji pod uticajem ili potpunom kontrolom vladajuće stranke hladno puštaju antisemitske ispade uspaljenih NDH-nostalgičara, a da za to niko ne odgovara.

Nervoza koja od te - u sebi protivrečne, nadvoje-natroje sklepane - ideologije nastaje nije nimalo umanjena legalističkim frazama o prezumpciji nevinosti Dinka Šakića, za koga nikada nije bilo sporno da je bio funkcioner i komandant logora u Jasenovcu, što je - ako je neko zaboravio - već sasvim dovoljno. Ideološke protivrečnosti u HDZ-u sada se pojavljuju ogoljene do krajnosti: ne može se istovremeno biti antifašista i tolerisati, ako ne i podsticati, otvoreno fašističko ponašanje veoma glasnog i HDZ-u veoma bliskog dela političke javnosti. O članovima i funkcionerima HDZ-a i da ne govorimo. Početak suđenja Dinku Šakiću, 15. marta (ako se ne odloži opet), tek će otvoriti ovaj problem u punoj meri.

Serija radničkih protesta i štrajkova, koja je usledila praktičnoj propasti čuvenih "tajkunskih" poslovnih imperija sagrađenih na hercegovačkim "rodijačkim" principima, dovodi u pitanje i "socijalnu" dimenziju hrvatske države, proklamovanu u ustavu i u programu HDZ-a. Ukratko: dugovi Kutle, Gucića, Rajića, Todorića, generala Ćesića "Rojsa" i drugih ili su već pretvoreni u javni dug, ili će uskoro biti. Naime, reč je o seriji lažnih bankrota kojim su pare iz zdravih poslovnih operacija ispumpavane u inostranstvo, a lažni gubici prevaljeni na državu, što se nama čini odnekud poznato. Šampion i generičko ime za te poslove je Miroslav Kutle (od čega reč "kutlizacija" za lopovsku privatizaciju): taj je upropastio sve čega se dotakao, a postajao je vlasnik velikih firmi na način krajnje sumnjiv, i - nikom ništa. Stručnjaci za stečajno pravo podsećaju da se potraživanja u takvim slučajevima mogu naplatiti i iz (inače basnoslovne) privatne imovine tih "tajkuna", ali i da se tome nikada nije pribeglo. Ni u Hrvatskoj vrana vrani i rodijak rodijaku oči ne vade... Pak smo svi domoljubi, zar ne, kao i u Miloševićevoj Srbiji, i to se ističe u svakoj prilici.

BELEŠKA O ČETNICIMA: Na drugoj strani se domoljublje manifestuje antiameričkom i antizapadnom kampanjom, koja će po intenzitetu uskoro dostići ovu našu. Uzrok je sličan: propast Tuđmanove i Miloševićeve zavere da na brzinu podele Bosnu, ilustrovane još jednom u obezoružavajuće naivnoj i iskrenoj knjizi Hrvoja Šarinića, koju valja čitati uz istu takvu knjigu Bore Jovića. Sada traje kuknjava kako su, eto, jadni Hrvati u Bosni ugroženi i da ih jedino "treći entitet" može spasti, što je samo još jedan pokušaj spasavanja "Herceg-Bosne" kao države, pod izgovorom "kako mogu Srbi?" Niko se, naravno, ne pita ko je nesrećne bosanske Hrvate pre svega uvalio u taj rat i kako, kao što se niko u Srba ne seća više odakle pitanje Brčkog; svaka se greška naših vladara proglašava za istorijski uspeh, pa se tako sada po hrvatskoj štampi javljaju domoljubni komentatori koji Amerikance podsećaju da su "koze pasle po Menhetnu kad smo mi imali državu" (a Nemanjići jeli zlatnim viljuškama). Sve su to "judeo-masonske zavjere" - složiće se veliki Srbi sa velikim Hrvatima, a doveka će se svađati oko toga koga Amerikanci, Jevreji i masoni više mrze: Srbe ili Hrvate.

Usred te domoljubne dernjave, međutim, pukla je jedna nebeska bruka: nedeljnik "Nacional" objavio je faksimil službene beleške koju je - za svaki slučaj - sačinio Mario Barišić, zapovjednik vojne policije u Šibeniku, 6. februara 1993. U toj se službenoj belešci opisuje kako su pred na stativ postavljenim i pravilno usmerenim kamerama HTV-a daljinskim putem detonirane četiri minobacačke mine od 120 mm, pa je to proglašeno "četničkim granatiranjem Šibenika". Barišić u detalje opisuje kako mu je naredbu izdao Davor Škugor, načelnik štaba 113. brigade, potvrdio njegov pretpostavljeni u vojnoj policiji, kao i šef ispostave SIS-a (vojna bezbednost) u Šibeniku, i kako je naredbu izvršio. Najzanimljiviji deo, međutim, odnosi se na koordinaciju sa HRT-om: "Prije izvršenja zapovijedi poslali su nam Silvanu Menđušić sa HRT-a, s kojom smo sve dogovorili da ispadne što bolji snimak". Oko tri popodne mine su detonirane, snimak je ispao dobro, a u 19:30 je na dnevniku HRT-a prikazan prilog o bombardovanju Šibenika, za koje je Silvana Menđušić optužila "četnike". Mada upozoren da ništa ne zapisuje, Barišić je ipak sačinio službenu belešku koja je šest godina kasnije dospela do "Nacionala".

SRCE I LEVA RUKA: Davor Škugor danas kaže da je ta podvala izvedena jer se "narod opustio", pa ga je valjalo podsetiti da rat traje; gen. Janko Bobetko nezadovoljan je što se "toj aferi pristupa bez nacionalnog osjećaja odgovornosti"; Smiljan Reljić (tadašnji šef tajne policije SZUP), koji je prvi i otkrio tu aferu, u jednoj izjavi teši Šibenčane da te mine nisu bile "ispaljene" već kontrolisano detonirane, što je velika razlika. Drugi, pak, komentatori podsećaju da je do podvale došlo baš nekako pred izbore, da je bilo na stotine lažnih vazdušnih uzbuna u Zagrebu i drugim gradovima da se "narod ne opusti", da je Silvana Menđušić ostala zapamćena po televizijskoj sceni u kojoj drži nogu na mrtvacu i po tome da je odlikovana redom Danice hrvatske i Spomenicom domovinskog rata.

Ovaj skandal (još jedan u nizu skandala oko Hrvatske vojske) samo je doprineo sve vidljivijoj eroziji poverenja u vlast i HDZ. Afere oko prisluškivanja i praćenja novinara "Nacionala", oko "porodične ušteđevine Ankice Tuđman", oko hercegovačkih rodijačkih mafija, upropašćenog zdravstva, stečajeva i ponovljenih upozorenja da preti privredna kriza polako menjaju političku atmosferu u Hrvatskoj. Nekoliko istraživanja javnog mnjenja u poslednjih par meseci pokazuje da bi udružena opozicija na izborima u ovom trenutku dobila oko 50 odsto glasova, a HDZ oko 20 procenata.

Stvari, dakle, ne stoje dobro, a sve uverljivija strahovanja za zdravlje dr Tuđmana još više pojačavaju nervozu. Zdravlje, međutim, nije sprečilo predsednika da se prilikom polaganja zakletve sudija Ustavnog suda u Banskom dvoru ne izviče na neke od njih zato što prilikom intoniranja himne nisu držali levu ruku na srcu, jer je to, veli dr Tuđman, "običajno pravo". Zaboravio je da je taj (inače američki) "običaj" zaveo on sam 1991. godine, kao što je zaveo i svoju operetsku gardu i još koješta.