| POLITIKA |
Vreme br. 439, 20. mart 1999. |
Vojska i politika Generalske besede Ukoliko dođe do zračnih udara NATO-a - što nitko normalan ne želi i za što, uostalom, ne postoji niti jedan razuman razlog - najstrašnije bi bilo da Vojska, koja ne samo da protivniku ne bi mogla uzvratiti već ga ni vidjeti, krene u obračun sa vlastitim građanima
Mediji, dalje, izvještavju o borbama u kojima učestvuje Vojska na području Kačanika, Kosovske Mitrovice i Vučitrna, granice... Pozivajući se na američkog portparola ministarstva obrane Kena Bejkona, BBC tvrdi da je u pokrajini između 14.000 i 18.000 pripadnika VJ, a da je na njenim obodima koncentrirano još 16.000 do 20.000 vojnika. Sklonost da se navedeno tumači kao najava kršenja sporazuma Milošević-Holbruk, te rješenosti da se VJ po svaku cijenu suprotstavi NATO-u nije mala. U tom kontekstu, sa vrlo malim ulaženjem u aktualnu ofanzivu ilegalnog UČK-a, navodi se i izvještaj Kosovske verifikacione misije (KVM) o sedam prekobrojnih tenkova T-72 (naša oznaka M-84) na Kosovu. BESJEDNIŠTVO: Da je vrh VJ zaista aktivan svjedoče i dopisi mjesnim zajednicama u Crnoj Gori na granici sa Albanijom. Kako stoji u obavještenju MZ Tuzi, pristiglom iz Vojne pošte 9276 u Podgorici, granični pojas je proširen na pet kilometara sa sve adekvatnim ovlaštenjima graničara, a na osnovu odluke savezne vlade, objavljene u "Službenom listu" br. 11 od 5. marta 1999. Inače, generali nedvosmisleno stavljaju do znanja da ne priznaju niti jednu odluku vlasti u Podgorici vezanu za oružane snage - tako i onu o izuzimanju crnogorskog teritorija od eventualnog sukoba sa NATO-om. Da li se Vojska doista sprema za rat sa NATO-om ili je u pitanju krajnje tvrda asistencija pregovaračkom timu u Kleberu? Predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, koga general Nebojša Pavković ispravno titulira kao vrhovnog komandanta (Ustav SR Jugoslavije, član 135), prema glavnokomandujućem NATO-u u Evropi generalu Vesliju Klarku na BBC-u kaže da je Kosovo mogo skuplje od njegove glave. POLITIKA: Za razliku od "intervencionističke" krize u oktobru 1998, Vojska ovoga puta ne škrtari u saopćenjima i izjavama. Razumljivi su istupi da "smo spremni da odbranimo i Kosmet i Srbiju i Jugoslaviju" (komandant Prištinskog korpusa general Vladimir Lazarević), da "vojska postoji za odbranu zemlje onda kada je to najpotrebnije, a to je u ovom trenutku" (komandant Treće armije general Pavković), pa čak i izjava načelnika Generalštaba generala Dragoljuba Ojdanića da će se "silom odgovoriti na silu". Svaka vojska jednostavno je dužna slijediti državnu politiku - kakva god ona bila - i u tom svjetlu priznavanje nemoći pred bilo kakvim protivnikom, ma tko on bio i koliko moćan bio, ukida sam razlog njenog postojanja. Elem, narečene izjave ne izlaze iz očekivanih, može se reći principijelnih okvira vojničke dužnosti i časti. Pitanje njihovog realnog utemeljenja i svih konsekvenci, svakako, nešto je sasvim drugo. Moguće je i da oni koji ih daju ne vjeruju da će stvarno doći trenutak kada bi sa riječi morali preći na djela. Međutim, obilazeći jedinice specijalne namjene Prištinskog korpusa, general-potpukovnik Nebojša Pavković dao je novu dimenziju ovdašnjem vojnom besjedništvu. Istovremeno sa "terorističkim snagama", reče on, "treba se razračunati i sa svim ostalim domaćim izdajnicima koji u poslednje vreme zagovaraju teze da se mi ne možemo suprotstaviti celom svetu". Ma koliko da je čovjek oguglao od medijskog lova na "petokolonaše" koji svakodnevno upražnjava vladajuća kolacija (SPS-JUL-SRS), Pavkovićeva izjava ne rađa spokoj u srcu. On je general u čijoj je operativnoj nadležnosti Kosovo, koga državni mediji izrazito favoriziraju, čija karijera nezaustavljivo napreduje poput oklopne divizije Crvene armije... Da li njegov istup treba protumačiti kao aktiviranje - nakon nekoliko godina - Vojske u politici, uključivanje jednog ambicioznog generala u kampanju podrške režimu ili proročanstvo o stvarnim namjerama vlasti ukoliko na teritoriji Srbije doista eksplodiraju kakve krstareće rakete? Poziv na "razračunavanje sa domaćim izdajnicima" zvuči krajnje zloslutno. Ako generalima godi da pred realnom prijetnjom sukoba sa NATO-om doživljavaju sebe kao nove majore Gavriloviće, nejasno je zašto se onda prijeti onom dijelu javnosti koji, upotrebljavajući elementarni zdrav razum, vjeruje da treba pronaći način da se takvo što izbjegne. Taj dio populacije nipošto ne spada u one koji postavljaju bombe po pijacama, a još manje napada vojsku i policiju. Iskustvo, naime, pokazuje da zemlja poput SR Jugoslavije iz takvog rata ne da ne može izići kao pobjednik, nego da je veliko pitanje i da li bi postojala u okviru sadašnjih granica. Uostalom, bivši načelnik Generalštaba Momčilo Perišić je u svom čuvenom govoru u Gornjem Milanovcu, netom nakon što je prošao vrhunac krize u oktobru 1988, rekao da bi nakon prvog eventualnog zračnog udara uslijedio drugi, treći, četvrti, i tako dok netko na kraju ne potpiše to što se traži. U međuvremenu, teško će stradati i vojska i civili, a zemlja će biti razrušena. Suština tog njegovog govora bila je da se u rat sa cijelim svijetom zaista ne ide. Pri tom, Perišić nipošto ne spada u ljude koji bi se odrekli suvereniteta nad Kosovom: režimski mediji su ga slavili kao "Viteza od Mostara" zbog granatiranja tog grada 1992, a u Zadru je u odsustvu osuđen na dvadeset godina robije zbog izvlačenja garnizona 1991. Smjenjeni šef Generalštaba naprosto je rezignirano konstatirao da je vlast dovela zemlju u situaciju kada nema stvarnih saveznika i kada prijeti sukob iz koga se ne može izići kao pobjednik. Čuvanje života i materijalnih resursa - bez obzira na to tko je u pravu, a tko u krivu - viđen je kao jedini prioritet. Sada ispada da general Perišić, iz perspektive njemu nekad potčinjenog generala Pavkovića, dođe nešto kao domaći izdajnik s kojim se "treba razračunati". Vojska i životi njenih pripadnika kako nisu igračka koja se olako poteže. Ukoliko dođe do zračnih udara NATO-a - što nitko normalan ne želi i za što, uostalom, ne postoji niti jedan razuman razlog - najstrašnije bi bilo da Vojska, koja ne samo da protivniku ne bi mogla uzvratiti već ga ni vidjeti, krene u obračun sa vlastitim građanima. Tragedija bi bila tim veća što bi to činila radi očuvanja jednog režima koji je svojim činjenjem i dugogodišnjim propuštanjem da mnogo šta učini državu dovela u situaciju u kojoj se nalazi. Filip Švarm
|
| prethodni sadržaj naredni |