Crna Gora

Poratno prestrojavanje

Nikada, čini se, od 1918. godine kada je Crna Gora na već poznati način prisajedinjena Srbiji i stopljena u ondašnju jugoslovensku državu, nije toliko glasno saopšten stav gotovo svih struktura o potrebi razriješavanja državnopravnog statusa Crne Gore

Kako sa Srbijom i da li uopšte sa Srbijom, pitanje je koje je u Crnoj Gori otvorio tek okončani rat. Otvorila ga je formalno crnogorska vlast i vlada nedavnim upućivanjem pisma Vladi Srbije kojim zahtijeva redefiniciju odnosa u Federaciji. O kakvoj se redefiniciji radi, za sada nije saopšteno, ali se pouzdano, iz izvora bliskih crnogorskoj vlasti, saznaje da je u toku izrada platforme koja će se ponuditi Vladi Srbije, možda već u narednih petnaestak dana.

Za sada se zna da Crna Gora traži više samostalnosti i eliminaciju onoga što se dešavalo tokom minule dvije godine, posebno tokom minulog rata.

U svakom slučaju radi se o ponudi po principu "uzmi ili ostavi", jer minulih dana zvaničnici iz vrha crnogorske vlasti na pitanja u smislu - šta ako Srbija odbije - odgovaraju da će u tom slučaju organizovanjem referenduma testirati volju građana o budućem statusu Crne Gore. "Nećemo žrtvovati svoju budućnost ako u Srbiji ne dođe do promjena", izjavio je predsednik Milo Đukanović nakon razgovora sa američkim predsjednikom Bilom Klintonom. U tom razgovoru, kako je rekao Đukanović, od Klintona nije tražio podršku za osamostaljivanje Crne Gore.

U KANDŽAMA LIBERALA: Međutim, Liberalni savez, zagovara suverenu i međunarodno priznatu Crnu Goru. Liberali Đukanovića optužuju da je iznevjerio birače koji su mu poklonili povjerenje uvjereni da će se on ustremiti ka tom cilju, a ne istrajavati na očuvanju Jugoslavije, odnosno, kako kažu liberali, "Velike male Srbije, u kojoj za Crnu Goru nema budućnosti". Koalicioni partner Đukanovićevog DPS-a u vladajućoj koaliciji, Socijaldemokratska partija, nudi nešto više mogućnosti - konfederaciju, savez država ali i oni optimum za budućnost Crne Gore vide u nezavisnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori. Upravo zbog toga liberali pritišću socijaldemokrate pozivima da istupe iz vladajuće koalicije.

Novak Kilibarda, lider Narodne stranke i potpredsjednik Narodne stranke (inače nekadašnji zagovornik unitarne srpske države i saveza srpskih država na tlu bivše Jugoslavije) kaže: "Mislim da evolutivno napreduje svijest građana Crne Gore da moramo da se zaštitimo od svih pošasti koje smo imali poslije Žabljačkog ustava. To, najjednostavnije kazano, ide ka konfederalnim odnosima i nadam se da ćemo odnose moći da redefinišemo u korist Crne Gore i da to neće biti na štetu Srbije."

Ni u samom DPS-u, koji generalno i zvanično traži redefinisanje odnosa i očuvanje Jugoslavije, poslije svega, nema jedinstvenog gledišta o budućem statusu Crne Gore. Prema jednom još zvanično neobjavljenom sondiranju DPS-ovaca, 36 odsto njih priželjkuje suverenu i nezavisnu Crnu Goru, toliko otprilike priželjkuje konfederaciju ili savez država, dok ostatak misli da treba očuvati sadašnju modernu federaciju. Albanske i muslimanske partije u izjavama naglašavaju da oni ne pretenduju da uređuju odnose između Srbije i Crne Gore, ali sasvim je izvjesno da su njihovi glasovi u kutiji za nezavisnu Crnu Goru.

Svemu tome, međutim, od parlamentarnih crnogorskih stranaka suprotstavlja se Socijalistička narodna partija, uporna u dokazivanju da Đukanović i vladajuća koalicija pod patronatom Zapada uporno rade na razbijanju Jugoslavije. SNP u potpunosti podržava sve poteze savezne administracije s Momirom Bulatovićem na čelu, obrazlažući ih tvrdnjom da je u pitanju odbrana Jugoslavije, da je Crna Gora u svemu ravnopravna sa Srbijom i da se Jugoslavija energičnim mjerama mora odbraniti od navodnog bezakonja i separatizma crnogorske vlasti. SNP u svemu podržava Vojsku Jugoslavije i napominje da se status Crne Gore ne može mijenjati bez saglasnosti građana Crne Gore, koja se mora provjeriti na referendumu. Štaviše, ovih dana SNP stalno poziva vladajuću koaliciju da raspiše referendum, ubijeđena da će narod konačno na prvo mjesto smjestiti vladajuću koaliciju.

No, pored stranaka, pojavile su se i vaninstitucionalne inicijative za hitno razrješavanje statusa Crne Gore. Promovisan je Pokret za nezavisnu Crnu Goru, koji se predstavio kao vanstranačka organizacija koja okuplja pripadnike svih stranaka i vanstranačke ličnosti s ciljem da populariše uvjerenje da je nezavisna i međunarodno priznata Crna Gora jedini garant njene budućnosti. Sve to treba uraditi na ustavan i demokratski način, referendumom koji, kako je rekao Miodrag Vlahović, predsjednik Pokreta, treba organizovati u regularnim uslovima.

BEZ PREJUDICIRANJA: Pitanje statusa Crne Gore nije ostavilo ravnodušnim ni profesore univerziteta, saradnike, pa ni dekane i rektora Univerziteta. Javnom su učinili promemoriju o potrebi redefinisanja odnosa Crne Gore i Srbije, bez prejudiciranja i opredjeljenja za budući oblik povezivanja dvije federalne jedinice.

Jedan od potpisnika akademik Mijat Šuković kaže: "Crna Gora ne može pristati na podređen položaj, na dirigovanje iz Srbije šta će se zbivati u Crnoj Gori i ko će je predstavljati u zajedničkim organima. Srbija treba da prihvati predlog crnogorske vlade o redefinisanju odnosa između Crne Gore i Srbije, jer demokratsko zajedništvo je u interesu i Crne Gore i Srbije. Crna Gora je tri puta u istoriji, 1903, 1904. i 1913. godine, nudila Srbiji sporazume slične onom koje sada nudi crnogorska vlada. Sva tri puta Srbija je dobila te ponude, iako istorijske činjenice govore da je to uvijek bilo na njenu štetu, ali vjerujem da je Srbija izvukla pouke i da neće odbiti najnoviji crnogorski predlog. Međutim, postoji mogućnost da se ta tradicija nastavi, jer nijedan zvanični subjekt u Srbiji ne prihvata ravnopravnost Crne Gore i mnogi od njih negiraju crnogorsku naciju, iskazujući izričito anticrnogorstvo. U narodu Srbije, opet, sve više sazrijeva uvjerenje i saznanje da se u Crnoj Gori dešava nešto posebno, da je apsurdno govoriti da Crnu Goru treba svesti na jedan srpski region i da Crnoj Gori treba priznati ravnopravni status i na toj osnovi tražiti slogu."

Pomenutu promemoriju, koja je izazvala pozornost ne samo u Crnoj Gori nego i van nje, potpisala su 22 profesora Univerziteta, među njima 9 akademika, 7 dekana crnogorskih fakulteta, aktuelni i bivši rektor Univerziteta. U srijedu su se, međutim, "Stavom o državnom statusu Crne Gore", upućenim direktno na adrese Đukanovića, Marovića i Vujanovića, te domaćoj i međunarodnoj javnosti, oglasila 74 profesora Univerziteta, među njima i desetak potpisnika već pomenute promemorije.

"Nema ravnopravne, evropske i prosperitetne Crne Gore na pragu slijedećeg milenijuma bez njenog punog državnog i međunarodno priznatog suvereniteta. Uvjereni smo da Crna Gora posjeduje demokratski potencijal za mirno i legitimno postizanje ovog strateškog cilja", navodi se u najnovijem stavu profesora Univerziteta, koji poručuju da se ne treba zadovoljavati minimalnim i palijativnim promjenama odnosa Crne Gore i Srbije.

Nikada, čini se, od 1918. godine kada je Crna Gora na već poznati način prisajedinjena Srbiji i stopljena u ondašnju jugoslovensku državu, nije toliko glasno saopšten stav gotovo svih struktura o potrebi razriješavanja državnopravnog statusa Crne Gore. Naravno, uz zahtjeve za pokušaj da se redefinisanjem odnosa Crne Gore i Srbije očuva zajednička država, čuju se i oni za nezavisnom i suverenom Crnom Gorom, ali čini se opet da navedeni stavovi jedan drugom nijesu oštro suprotstavljeni. Očigledno je naraslo shvatanje da budućnosti za Crnu Goru nema ukoliko se ne prekomponuju odnosi u dvočlanoj federaciji. Sasvim je izvjesno da će se prekomponovati i crnogorsko biračko tijelo, ali još nije jasno da li se odnosi sa Srbijom mogu razrješiti mirno i demokratski.