Pisci bivše Jugoslavije: Grupa 99

Harmonija razlika

Nakon desetljeća rata, razaranja i usitnjavanja, grupa pisaca pokušava sačuvati taj duhovni prostor. Na ruševinama starog oni žele da naprave novi kulturni svet, da stvore trajne forme konkretnog delovanja, komunikacijsku mrežu i izdavaštvo

Nedavno je u Njemačkoj osnovana Grupa 99, udruga koja je odmah u vlastitim državama proglašena kulturnim paravanom iza kojeg se skriva ni više ni manje no - politička zavjera.

Opanjkavanja i optužbi za zavjeru nezavisnim piscima je jednostavno dosta. Dosta im je izolacije i nenormalnosti, toga da preko novih granica nesmetano teče sve od oružja i droge, preko nafte i kobasica do novokomponiranih estradnih uradaka, sve osim knjiga, ideja i ostalih estetskih vrijednosti. Dosadilo im je knjige švercati kao u doba dok smo se omatali najlon forhangama iz Trsta, čitati djela kolega u njemačkim ili američkim prijevodima, biti bolje informirani o književnostima na romanskim ili germanskim jezicima negoli onim južnoslavenskim, biti poznatiji na svjetskoj nego na kulturnoj sceni država koje su bile jedna, ona iz koje su izrasli i na čijoj su se sceni dokazivali.

Stoga, nakon desetljeća rata, razaranja, razdvajanja i usitnjavanja, na inicijativu Ivana Lovrenovića iz Sarajeva, Nenada Popovića iz Zagreba i Freimuta Duvea, predstavnika OSCE-a za slobodu medija, pre dva tjedna je organizirano dvodnevno za javnost potpuno zatvoreno savjetovanje s ciljem razmatranja mogućih oblika uspostave trajne suradnje i dijaloga medu piscima iz država nastalih na prostoru bivše YU.

Radiju Slobodna Evropa bila je dozvoljena nazočnost razgovorima koji su se u renesansnom lovačkom dvorcu Jagdschloss Kranichstein, udaljenom 30 km od Darmštata, odvijali tijekom ponedjeljka i utorka, a čiji je rezultat bilo osnivanje Grupe 99, koja je u srijedu, prvoga dana najvećeg svjetskog sajma knjiga, onog frankfurtskog - predstavljena javnosti.

Slavenka Drakulić, hrvatska spisateljica koja nikada nije više objavljivala, a čije se knjige danas prevode na petnaestak jezika - ispričala je u neformalnom razgovoru kako joj se ljetos na ulicama Zagreba dogodio susret s čitateljicom koja ju je zabrinuto zapitala "Kaj vi više niš ne pišete?" Stoga je njen nastup na savjetovanju bio sasvim pragmatičan.

"To nije nikakva politička činjenica, mi sad ne stvaramo nasilno nikakav novi zajednički politički prostor, i mi smo svi u ovih deset godina sto puta dokazali i pokazali da više nemamo šta o politici razgovarati. Mislim da je apsolutno dovoljno, dosta, previše politike i da jedino čime se ima smisla sada baviti, ako ćemo se uopće time baviti, jeste da stvorimo zajednički kulturni prostor. Šta to znači? To za mene konkretno znači slijedeće: objavljujem svoje knjige u 15 zemalja, a te knjige ne dopiru do čitalaca koji to mogu čitati".

Filipu Davidu, piscu iz Beograda, dosta je okruglih stolova i lijepih riječi koje ne mijenjaju kulturni model politike zatvaranja i ksenofobije, koja je na kraju uništila sve ono što se moglo uništiti uključujući i kulturu, uključujući ekonomiju, normalan svakodnevni život. "Naš način borbe može biti jedino takav, i mi zapravo počinjemo da stvaramo neki kulturni prostor koji će omogućiti nama koji se bavimo pisanom reči da preživimo, ne mislim samo bukvalno, u materijalnom smislu nego i u nekom drugom smislu, i da neke pokidane veze, koje ipak nisu trajno pokidane, ponovo uspostavimo".

Ivan Lovrenović, pisac iz Sarajeva, kao svoje razloge za ovu inicijativu naveo je činjenicu da mu je dosta švercanja knjiga u gepeku njegovog automobila i gledanja kako istovremeno zbog zatvorenosti kulturnih prostora padaju svekoliki književni standardi.

"Ta dva naizgled raznovrsna aspekta, jedan fizički, materijalni, a drugi duhovni, stvaralački, zapravo su toliko povezani da su gotovo sinonimni. Naime, nakon cijele ove kataklizme, ratne i političke, mi sada imamo situaciju u kojoj se sama književnost snižava, u onim unutarnjim, kvalitativnim zahtjevima koje sama sebi postavlja. Tako da vi danas imate te male prostore, male prostore etničke kulture, etničke duhovnosti, ako se to uopće može tako reći, koji onda sami proizvode svoju pigmejsku kriterijologiju, svoje pigmejske pisce, svoj pigmejski književni i vrijednosni sustav. I onda dobijate jedan privid književnog i kulturnog života unutar kojeg to sve funkcionira na simboličko-ceremonijalnom planu. A zapravo, u aspektu vrijednosti, radi se ili o falš vrijednostima ili o potpuno bezvrijednim tobože kreacijskim produktima. To je u najužoj vezi, kažem, i sa onim čisto fizičko-komunikacijskim aspektom, jer su to prostori na kojima danas najedanput knjige do ljudi dolaze sa velikim teškoćama, ili ne dolaze nikako. A to su ipak knjige, to su ipak tekstovi koji nastaju unutar jednog imanentnog referencijalnog sistema koji je i dalje veliki, koji je i dalje na neki način, bar relativno, zajednički, jer su nam zajednički životi, zajednička iskustva, zajednički background. Ja ga ne idealiziram. Ako hoćete, to možemo najbolje vidjeti i na onom lošem zajedničkom backgroundu koji također imamo u svom iskustvu svi, je li. Granice funkcioniraju najrigidnije za knjigu, za tekst, za proizvod duha i kulture. Mi jako dobro znamo kako su one propusne za druge stvari".

U grupi 99 našli su se raznovrsni pisci čije su sudbine također bile veoma različite. Neki su doslovno prognani, neki su emigrirali u inozemstvo, drugi se povukli u onu unutrašnju emigraciju, treći pobjegli pred ratom. Piscima s Kosova danas je doista najteže. Kako je rekao Ali Podrimlja, njihove brojne kolege još se nalaze po srbijanskim zatvorima. No svemu tomu usprkos, Škeljzen Malići, filozof i publicist iz Prištine, kaže: "Nakon ovih svih fragmentacija i deoba sada ćemo zapravo u kulturnom smislu, u civilizacijskom smislu, u narednom periodu otkriti da je nama svima kuća zapravo tesna. Da ne možemo živeti u nekoj samodovoljnosti, da nam treba, ako ništa drugo, da malo prošetamo do komšija. Ideja ovog susreta i ovog projekta je da se izađe u to neposredno i drugo susedstvo i da se uspostavi normalna komunikacija. Ludacima ćemo ostaviti administriranje da to oni ozdrave, došle su strane vojske da zapravo prisilno uspostave stabilnost. Mi ćemo onda pokušati da demonstriramo nešto što se zove normalna komunikacija. Znači vraćanje protoka normalnosti u taj prostor koji može da bude normalan".

Drago Jančar, pisac iz Ljubljane, pridružio se grupi premda živi u sređenoj državi lišen svih problema s kojima se njegove kolege susreću. No, iako se za Sloveniju može reći da je od svih država nastalih na jugoistoku Evrope najbliža zapadnoj demokraciji i građanskom društvu, i ona je još previše zatvorena za proizvode duha svojih istočnih i južnih susjeda.

"Pa, ja možda iz ovih razloga iz kojih je nastala ta grupa ne bi trebalo ni da sudjelujem u njoj, jer kao pisac živim srazmjerno normalno, knjige mi izlaze, čak i u visokim tiražima, prevode se i tako dalje, a u slovenačkom društvu, u usporedbi sa ostalim državama nastalim na prostoru nekadašnje Jugoslavije, zapravo neka liberalna demokratija funkcioniše. Ja sam i njom nezadovoljan i prema njoj veoma kritičan, ali je Slovenija ipak bila u prostoru koji je bio veoma živ, otvoren, barem u kulturi. I ja u tom smislu vidim taj prostor jugoistočne Evrope ili bivše Jugoslavije, kako hoćete, koji je bio za mene u kulturnom smislu veoma interesantan i raznolik, i to me je uvijek nekako privlačilo. Jugoslaviju sam odbijao kao totalitarnu državu, iako je bila najliberalnija među istočnim državama, pa čak i sa otvorenim granicama - ipak je to bila vrsta diktature. Bio sam nezadovoljan Jugoslavijom kao idejom stadionskih rituala i CK-ovskih sjednica i svega toga što smo proživjeli. To se meni upiralo, i to nisam volio. Ali Jugoslavija, odnosno sve te kulture na prostoru nekadašnje Jugoslavije bile su mi veoma interesantne. Na kraju krajeva, moje knjige su se mogle vidjeti u beogradskim ili zagrebačkim izlozima knjižara. Sve je to sada porušeno i uništeno na neki stravičan način, i krajnje je vrijeme da mi to na neki način obnovimo. Ne zbog obnavljanja neke političke ideje koje se bojim, političke utopije za koju znamo kako se završila, nego zbog jednog normalnog kulturnog funkcionisanja. I mislim da se isplati za to se zalagati, jer čovjek koji živi radoznalo i otvoreno živi bolje i punije nego čovjek koji se zatvara. Za moje znanje i moju radoznalost čitava se slovenačka kultura previše zatvara. I pitam se zašto bi se trebalo ograditi od tog prostora? Ako smo se ogradili politički, u redu, ali jedna knjiga koja izađe negdje u Srbiji ili u Makedoniji za mene je jednako značajna kao neka knjiga iz Njemačke ili iz Engleske. A sada imamo situaciju u Sloveniji da tih knjiga uopšte više nema."

Profesor Bogdan Bogdanović, koji je pred šikaniranjima raznih vrsta iz Beograda pobjegao u Beč, sretan je što je ova inicijativa pokazala da ratovi nisu uspjeli baš sve razoriti.

"Prijateljstvo se nigde ničim nije pokolebalo. Što je krupna stvar. Što znači da se sve ovo što se događalo događalo nekim drugim ljudima, drukčijim nego što smo mi. To je neka vrsta, ako hoćete, moralne satisfakcije da ste ostali izvan ludila. Drugo, koliko poznajem ljude, a svoje prijatelje poznajem, i na osnovu onoga što je danas sve rečeno, naslućujem mogućnost da se nešto mudro učini, što nije baš lako. Uspostavljati pokidane niti komuniciranja, poverenja, emocionalne niti vrlo je težak, nezahvalan posao, ali neophodan. Bilo kakvo pomišljanje na neko lečenje, na neku terapiju koja može da traje ko zna koliko, i generaciju, dve, nije moguće ako ne počne negde to uspostavljanje pokidanih niti, ako ne poteku reči i emocije. Ovakve se stvari ne rešavaju samo glavom nego i srcem. Tu nema zbora."

Upravo u tom aspektu ponovne uspostave poslijeratne komunikacije - osnivanje Grupe 99 događa se na tragu sličnih evropskih iskustava. Slobodan Šnajder, pisac i dramatičar iz Zagreba, rekao je tijekom rasprave da rezultat rada Grupa 99 ne smije biti ni politički, ni estetski manifest već da bi ona trebala slijediti ideju negdašnje njemačke Grupe 47

"U nultoj godini Njemačke, kad su, naravno, politička pitanja bila pitanja dana i moralna pitanja prije nego umjetnička, u takvoj jednoj situaciji Grupa 47 nije se zatvorila u umjetničku udrugu kao neku koloniju ili geto. Na neki način, ona je uvijek ostala u ondašnjim umjetničkim biografijama jedan skup jakih individua. Bila je harmonija disharmonija. Harmonija razlika. Mislim da je nekakva politička vrijednost takvih udruživanja, ili konceptualna ako hoćete, ograničena. Dakle, da se pisci sastanu i zasnuju jakobinski klub - to u povijesti nije nikad bilo dobro. S druge strane, odluka nekolicine individua da u nekom smislu djeluju zajednički, u nultoj godini, jer mi smo na prostoru bivše Jugoslavije u nultoj godini koja u mnogo aspekata podsjeća na nultu godinu Njemačke, pri čemu tvrdim da su gubici u duhovnoj supstanci možda veći nego materijalni. Za Njemačku bi to bilo teško reći, jer je ona bila zaista sva srušena. Kod nas su duhovni gubici, dakle ako hoćete odliv mozgova ili svi mogući tipovi emigracije. Među nama ovde imate, među ovih 16 ljudi, gotovo sve tipove emigracije, vanjske, unutrašnje, svojom odlukom, protjerivanjem, što god vas je volja. Oni su zapravo gubitak na duhovnoj supstanci. Grupa pokušava nešto od tih stvari vratiti u kulturni prostor. Tu se glavni akcent i najvrijedniji mislim, zapravo svodi na pokušaj obnove duhovnog prostora." Zaključak grupe bio je da na ruševinama starog treba napraviti novi kulturni svijet od danas prosperitetne Slovenije do razorenog i poniženog Kosova, te stvoriti trajne forme konkretnog djelovanja, komunikacijsku mrežu i izdavaštvo.

I prije no što su pisci u dvorani ukrašenoj lovačkim trofejima i bakropisima sitne šumske faune progovorili prvu riječ i počeli razgovore, predsjednik Društva hrvatskih književnika Slavko Mihalić poslao je poruku u kojoj je poput uvrijeđene frajlice rekao da se oni, valjda "hrvatski pisci" iz njegove ergele, nemaju što razgovarati s "Jugoslavijom", i da ne bi došli i da ih je netko pozvao, a zagrebački ih je državi bliski "Vijesnik" odmah spremno optužio za rekonstrukciju neke "nove-stare Jugoslavije".

Slobodan Šnajder, najizvođeniji hrvatski dramatičar na zapadnoevropskim pozornicama, unaprijed je, još u ladanjskoj idili Jagdschlossa, znao da će reakcije biti sasvim izvan tema o kojima su okupljeni pisci govorili. "Grupa 99 neće, dakle, djelovati kao stranka zavjera. Biće, dakako, odmah optužena za zavjeru, ali ona nije politička stranka, ne kani obnoviti ili gurnuti neku nevoljnu zemlju u zajednicu u koju ona više ne želi, ne mogu dovoljno jasno to naglasiti. Ali kani izraziti tu brigu što je s nama tako kako jeste."