Nova hrvatska publicistika (1)

O demokraturi

Knjige o političkoj i duhovnoj klimi u Hrvatskoj devedesetih zanimljive su i ovdašnjoj publici, koliko zbog prirodnog interesovanja za susede (pa još istojezične), toliko i zbog mnogih zapanjujućih analogija...

Marinko Čulić (Šibenik, 1951) poznat je, ne samo hrvatskoj nego i široj ex-YU javnosti još od sredine osamdesetih, kao vodeći unutrašnjopolitički analitičar uglednog nedeljnika "Danas" (koji je, inače, pao kao prva velika medijska žrtva nove HDZ-ove vlasti), tj. kao hroničar agonije jednog sistema - i države koja je bila njegov okvir - i kao (primetno zgađeni, ali uvek analitički prisebni) posmatrač rađanja novih država iz duha populizma. Nakon prisilnog utrnuća kultnog "Danasa" - i njegovog naknadnog kratkotrajnog vaskrsavanja u obliku paramedijskog mrtvorođenčeta morbidno uparađenog u podobno, "patriotsko" HDZ-ruho - Čulić postaje dopisnik Radio France Internationale (RFI), a od 1993. redovno piše za splitski Feral Tribune, jednu od retkih istinski artikulisanih i postojano uspešnih institucija medijskog otpora nastalih na zgarištima propale države i u okruženju grotesknih postjugoslovenskih "demokratura". U Feralu Čulić nastavlja tamo gde je stao u Danasu, samo što je u fokusu njegove pažnje ovaj put novonastajuća samostalna hrvatska država, odnosno rađanje sistema nevešto ušminkane i vrlo tanušnom "demokratskom" glazurom prelivene lične vladavine "Oca Nacije" Franje Tuđmana. Baveći se skoro celu deceniju, iz nedelje u nedelju, analiziranjem stila vladavine hrvatskog predsednika i njegove svite, mehanizmima "zavođenja masa" kojima se postkomunistički nacionalistički kolektivizam devedesetih služi - a Hrvatska je upravo idealna "laboratorija" za posmatranje ovakvih procesa, jer je njena vlast lišena "levičarskog" mega-šund femkanja srbijanske oligarhije - i mogućim načinima za epohalni iskorak iz "demokrature" ka demokratiji, Čulić je, nekako prirodno, morao osetiti autorski poriv za sistematizacijom svojih uvida u obliku knjige. Studija "Tuđman - anatomija neprosvijećenog apsolutizma" (Feral Tribune, Split, 1999) rezultat je tog autorskog napora.

Odlučivši se da "Ocu Nacije" posveti knjigu, Čulić se sigurno suočio s izobiljem građe u obliku vlastitih pronicljivih novinskih tekstova, koji su i sami za sebe, hronološki poređani i tako oknjiženi, mogli biti veoma podsticajno publicističko štivo; Čulić je, međutim, krenuo težim ali još produktivnijim putem i, na osnovu svojih dotadašnjih analiza, napisao - s preciznošću i stilskom virtuoznošću koja ovog recenzenta pre mami na izraz "komponovao" - posve novu studiju, sistematizujući svoja promišljanja mehanizama (dis)funkcionisanja jednog autoritarnog poretka.

Za razliku od Miloševića kao beskrupuloznog tehničara samosvrhovite vlasti, Franjo Tuđman je čovek koji poseduje nekakva (pred)ubeđenja; ovo, doduše, i nije nužno komparativna prednost hrvatskog Vrhovnika nad srpskim Voždom, pošto je poznato da su od Tirana Bez Misije, od hedonista čiste moći, gori - ili bar groteskniji - samo Tirani Sa Misijom... Čulić traži i nalazi korene svim gigantskim zastranjenjima onoga što je trebalo da bude "mlada hrvatska demokracija" upravo u Tuđmanovom "naučnom" delu, u brojnim nadriistoričarskim kupusarama koje je ovaj dokoni penzionisani general JNA ispisao pre nego što se posvetio "usrećivanju" Hrvatske i okolnih zemalja. Zašiljivši svoj analitički skalpel do stepena koji "pacijentu" ne daje mnogo šanse, Čulić kao čitalac čuvene Tuđmanove "testamentarne" knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti" demonstrira ubedljivu lekciju iz anatomije autoritarnog uma. Opijenost nadobudnog Tuđmana - u čijoj je mentalnoj strukturi zastrašujuće lako prepoznati i bezbrojne ovdašnje patriotičeske zamlate koje su zamenile epolete sa "lišćem" i govornice po kasarnama pred hiljadama postrojenih regruta za toplinu penzionerskih kabineta po Dedinju i okolini, odakle nas bezdušno zasipaju gomilom "geostrateške" ili "antispecijalno-ratovske" makulature - Velikim Istorijskim Procesima i frapantno odsustvo "ljudskog, odviše ljudskog" obzira prema ulozi i pravu pojedinca (osim, dakako Vođe) u njima, uveliko objašnjava ono što će se desiti kada General zasedne na vlast i krene da sa svojim dedinjskim "najboljim neprijateljem" čeprka po utrobi leša jedne brutalno umorene države i njenih nesrećnih ljudi (koji su, doduše, i te kako participirali u zazivanju vlastite nesreće). Čulić je razvrstao po poglavljima svoje knjige omiljene Vrhovnikove opsesije, demistifikujući jednu po jednu i bez pardona ukazujući na posledice kabinetskog ludila jednog mediokriteta u sirovoj stvarnosti: od totalne obuzetosti idejom o definitivnoj podeli Bosne i Hercegovine, kao vrhuncem svoje "istorijske misije" i konačnim "zaokruživanjem nacionalnog prostora", preko dosledne saradnje u nepočinstvima sa Slobodanom Miloševićem i vođama bosanskih Srba - a ponovo na tragu te iste "bosanske" opsesije - do revizionističkih ideja o Drugom svetskom ratu, o ulozi, značaju i karakteru NDH, kao i iz toga logično proizašloj (frankističkim ceremonijama nadahnutoj) fiks-ideji o "pomirbi" partizana i ustaša, odnosno njihovih potomaka - te, još morbidnije, o totalno nadrealnom, fascinantno "odštekanom" mešanju kostiju krvnika i žrtava u Jasenovcu i na sličnim stratištima. Razume se, društvo koje se kreira po zamislima takvog "mastermajnda" ne može imati mnogo veze sa savremenom građanskom demokratijom, i Marinko Čulić zato dobar deo svoje studije posvećuje upravo analiziranju autoritarnog ustrojstva i patološki ksenofobične kulture hrvatskog društva devedesetih, kao i gotovo doslovno vojničke organizacije državnih i stranačkih struktura koje su zadužene da Vrhovnikove ideje iz sveta političkog dadaizma pretvaraju u sumornu stvarnost. Iz mnogih razloga, ova je knjiga vredna pažnje čitalaca i sa ove strane Drine; jer, ako ništa drugo, pokazuje koliko su države i režimi, koji su utemeljili svoj sumnjivi identitet na ponosnoj razlici prema Drugom, u stvarnosti postali nepodnošljivo slični.

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966) počeo je svoju novinarsko-publicističku karijeru poznih osamdesetih, objavljujući zapažene tekstove, daleko od svake zaparložene, bezlične i dosadne "novinarske konfekcije", uglavnom po sarajevskim omladinskim listovima poput "Naših dana" i "Valtera", da bi nedugo zatim postao redovni autor i uglednih mainstream medija, poput tada veoma dobre Nedjeljne Dalmacije ili sarajevskog magazina Nedjelja; njegov rad je vrlo rano bio zapažen, i to toliko da je s nepune dvadeset i četiri godine bio ovenčan "Danasovom" uglednom novinarskom nagradom "Veselko Tenžera", uvrstivši se tako u ugledno društvo, recimo, Bogdana Tirnanića ili studija "Viva Ludež", potonjih tvoraca "Ferala".

Paralelno gradeći književničku (do sada tri zbirke priča i četiri zbirke pesama, te brojne kritike i eseji) i novinarsko-publicističku karijeru, Jergović od tada ne prestaje da iznenađuje i provocira, kao veoma plodan pisac - što se, inače, samo u podneblju endemske lenjosti i kafanske Raspričanosti U Prazno (u koju bi, recimo, onaj Kovačevićev Teodor Teja Kraj straćio sav svoj dar da mu ne beše "ličnog policajca" Luke Labana...) može smatrati "manom" - i autor koji se ne da uklopiti u bilo koji od predviđenih šablona "postkomunističkog novinarstva". Njegov novinarski rad s početka devedesetih svojevrsna je hronika raspadanja (tačnije: klanja i dranja na živo...) tela i duha Bosne; vredelo bi možda danas, "posle svega", kada smo svi toliko "mudriji" koliko smo i nesrećniji, ukoričiti te tekstove i pročitati ih ponovo, mada od toga nikome neće biti lakše. Bilo kako bilo, nakon traumatičnog ratnog sarajevskog iskustva Jergović se obreo u Zagrebu, i (naročito) u drugoj polovini devedesetih postao jedan od najznačajnijih autora novog hrvatskog publicističkog pisma, bespoštedan analitičar stvarnosti jedne zemlje koja je (kao i Srbija) imala tu nesreću da dočeka ostvarenje svojih nacionalističkih fantazmi i pompezno kuljanje prljave kolektivne podsvesti na svetlo dana... Posle početnih autorskih lutanja u novoj sredini, i pod strašnom senkom i dalje gorećeg sarajevskog pakla, Jergović je kao osebujan autor - usuđujem se reći: najtalentovaniji mlađi novinski pisac zapadno od Drine! - do punog izražaja došao na stranicama nezavisne hrvatske štampe, prvo u, nažalost, ugašenom "Tjedniku", a potom u neizbežnom "Feralu".

"Naci bonton" (Durieux, Zagreb, 1998) je, najvećim delom, (pre)strog izbor iz obilnog Jergovićevog rada za dva spomenuta lista i za respektabilni kulturnjački dvonedeljnik "Vijenac" (danas to uredništvo pravi "Zarez"), uz nekoliko tekstova koji se premijerno pojavljuju pred javnošću. Onoliko koliko ima bilo kakvog smisla - a najčešće ga, zapravo, nema - bilo kakvo raspredanje o "generacijskom senzibilitetu" - moglo bi se reći da je Jergovićevo novinsko-publicističko pismo (ma koliko, naizgled, prigušenije nego u njegovim prozama) dubinski obeleženo odrastanjem u okružju globalne pop-kulture i njene samorodne "etike" na jednoj strani, i iskustvom sarajevskog (što ovde zapravo znači: ne-zagrebačkog, ne-beogradskog, ne-metropolskog, a ipak ne-provincijalnog) detinjstva i odrastanja na drugoj. Taj amalgam "globalnog" generacijskog iskustva i ličnog senzibiliteta formiranog u vrlo specifičnoj sredini prepoznaje se kod Jergovića, bez obzira na to o čemu pisao, i kako se god zvao (preuski) žanr u koji bi se neki njegov tekst trebao ukalupiti. Tako je i njegovo pisanje o hrvatskoj (te tako nužno dobrim delom i bosanskoj i srpskoj) duhovnoj klimi devedesetih - a to je, zapravo, prava tema celog "Naci bontona" - obeleženo gorkim iskustvom deziluzioniranog vernika stripovske etike... U ovome, dakako, nema ničega pežorativnog: ceo "kulturološki" jaz između onih koji mogu i onih koji ne mogu da "kupe" bilo koju od južnoslovenskih nacional-populističkih Velikih Ideoloških Priča može se dobrim delom objasniti i razlikom između onih koji u svom emotivno-intelektualnom prtljagu nose i alanfordovsku ironiju i onih koji su potpuno nevini glede svakog "iskustva odmaka"...

"Naci bonton" je, dakle, kolekcija višekratno enjoyable novinskih tekstova u kojima autor, hvala Bogu, pušta svojoj razbarušenosti na volju, ali takođe i ne da "objektu" svoje pažnje da mu izmigolji: nemilosrdan kao kakav kulturološki terminator, Jergović ume (pa još kao bosanski dotepenec, što lokalne milostive naročito tera u nesvest!) superiorno da ratuje s palanačkim duhom jedne smešno narcisoidne malograđanske mitteleuropske naduvenosti-na-prazno, a da joj time ništa ne (do)da na značaju, dosledno je tretirajući tek kao ekološki problem i zalažući se tek za notornu stvar da smeće treba redovno odvoziti na deponiju, da se celo društvo ne usmrdi; pišući o tuđmanima i karadžićima, dakle o sumanutim Gospodarima Naših Života, ali još više o bezbrojnim juricama i aralicama, o "produhovljenim" čuvarima i ključarima velikog srednjebalkanskog mentalnog zatvora na otvorenom, Miljenko Jergović čini najbolju moguću stvar: pravi promaju. A na promaji virusi izdišu; upravo zato, gospodari ovog karakazana sa obeju strana Drine tako panično navlače roletne i ne daju nam da zavirimo "preko": slobodna komunikacija je smrt Organizovane Gluposti, jer nas svako slobodno poređenje s ostatkom sveta tera da pred njom, onako smežuranom, umiremo od smeha.