Intervju: Predrag Bulatović, potpredsednik SNP

Zapad nas je podelio

"U datom momentu Zapad se direktno umiješao u naš sukob i direktno podržao tadašnjeg predsjednika Vlade. Ta podrška je bila presudna, a kamate za taj račun danas vraća šef crnogorskog režima. Sve to ide nažalost preko leđa građana Crne Gore, državnog i nacionalnog interesa SRJ"

Lom unutar DPS-a, vladajuće crnogorske partije, 1997. godine izazvao je dramatičnu diobu i najužeg rukovodstva. Od poznate tzv. AB revolucije Predrag Bulatović je bio u samom vrhu, po opštoj ocjeni i strateg nekoliko izbornih pobjeda DPS-a. Godina raskola zatekla ga je na dužnostima šefa poslaničkog kluba DPS-a u crnogorskom parlamentu i predsjednika podgoričke organizacije DPS-a. Sada je predsjednik SNP-a Podgorice, potpredsjednik partije i šef poslaničkog kluba u crnogorskom parlamentu.

"VREME": Zašto je odmah nakon izborne pobjede došlo do raskola u DPS-u?

BULATOVIĆ: Nakon izbora 1996. godine nekad jedinstveni DPS po izbornom rezultatu izašao je nikad jači. Uoči tih izbora vrh stranke osjećao je strah od poraza. Nije se računalo na više od 40 odsto birača. U strategiji se ozbiljno računalo na razradu teze tadašnje opozicije koja je bila prepoznatljiva i glasila je "vratite pare". Danas se bivša opozicija pravi luda kad joj se to pomene, a i ne pate od sitničarenja da su tu parolu upućivali upravo dijelu DPS-a uz koji su sada. Takođe, mnogi DPS ljudi iz režima ne priznaju validnost i težinu optužbi na račun jedinstvenog DPS-a. Dakle, u strahu od poraza, vrh DPS-a se jedinstveno odlučio da promijeni izborni model. Umjesto čisto proporcionalnog sistema sa jednom izbornom jedinicom, smišljen je modifikovani model tog sistema. Taj model je sačinjen januara 1996, a odobrio ga je vrh stranke početkom februara 1996. godine. Niko se nije protivio tom modelu. Smatram da je on otvorio šanse DPS-u da ponovo pobijedi. Prvo zbog toga što je to matematički omogućavalo distribuciju mandata u korist DPS-a, a drugo što je natjeralo LSCG i NS da prave krupne, rekao bih čak i katastrofalne greške u kampanji.

Našu veliku pobjedu u Srbiji je pratio težak položaj našeg koalicionog partnera SPS-a. Višemjesečne i velike demonstracije ozbiljno su uzdrmale vlast u toj republici. Mi nijesmo mogli snažno niti javno podržati SPS, koji je bio u krizi, jer se radilo o očiglednim propustima u izborima, a nijesmo ih mogli ni napadati. Tada je stupio na scenu jedan novi duet u DPS-u. Nakon godina netrpeljivosti zbližili su se predsjednik Vlade i tadašnji predsjednik Skupštine. Ovaj drugi koketira sa Đinđićem i mimo stava Partije unosi u dnevni red Skupštine rezoluciju opozicije o događajima u Srbiji. Podsjećam na njihov zajednički boravak u SAD. Uoči ili nakon boravka sadašnjeg šefa crnogorskog režima u SAD u januaru 1997. godine Milošević za njega postaje prevaziđeni političar. Naravno, nijesmo se mi u DPS-u oko Miloševića raspravljali i sporili. Nije sukob nastao zbog bilo čije veze prema Miloševiću. Predsjednik Vlade je napao Miloševića jer je očekivao da Miloševiću slijedi brzi pad. Na sjednicama Izvršnog odbora Glavnog odbora DPS-a on nas je podučavao da smo došli na vlast zajedno sa Miloševićem i da ne treba da idemo sa njim sa vlasti. Dakle, otklon od Miloševića nije bio programski, demokratski ili reformski, već strah od ličnog gubitka vlasti tadašnjeg predsjednika Vlade.

Raskol u DPS-u bio je programski. Prvi je bio zbog odnosa prema SRJ. Predsjednik vlade je tvrdio da su on lično i vlada dobili izbore i da su građani Crne Gore njemu dali mandat da odluči, zavisno od ponašanja vlasti u Srbiji, hoćemo li biti u SRJ ili će on lično odrediti alternativni put Crne Gore. Dakle, Vlada je smatrala da ona može krenuti putem samostalne Crne Gore. Za tu svrhu on je već tada, na svoju ruku, u Vašingtonu pregovarao o valutnom odboru, a u Republici je nagoviješteno uvođenje perpera. Vlada je obavještavala da ima spremljen alternativni program postojećem životu Crne Gore u SRJ. Tu dilema nije bilo. Vlada Crne Gore, vlada koju je formirao DPS, partija koja je uništila "Narodnu slogu" zbog separatizma a pobjedila na izborima najviše zahvaljujući zalaganju za SRJ, ta partija, dakle, postaje nosilac separatizma, secesije... To je ključni razlog. Drugi razlog je odnos prema kriminalu, organizovanom kriminalu, osiromašenju građana, stvaranju sloja novopečenih bogataša putem nezakonitih radnji...

Kada se u stvari počeo nazirati sukob u vrhu rukovodstva i šta ga je podsticalo?

Sukob u samom vrhu, između pojedinih ličnosti, tinjao je i prije izbora. Tokom samih izbora četvorka na vrhu se već podijelila na predsjednika i jednog potprijedsednika na jednoj, i dva potpredsjednika na drugoj strani. Da nije bilo protesta u Srbiji i čvrstog uvjerenja ove druge strane da vlast u Srbiji pada, oni ne bi prešli u "demokrate i reformiste". Drugi generirajući faktor je boravak sadašnjeg šefa režima u Vašingtonu u januaru 1998. godine. Dakle, riječ je o instrukcijama i podršci američke administracije da Vlada Crne Gore bude faktor destabilizacije vlasti u Srbiji i raspirivanja antijugoslovenske djelatnosti u Crnoj Gori. Smatram da ovakve instrukcije nijesu direktno date u SAD i predsjedniku Skupštine, tokom njegovog ranijeg boravka.

Da li je u tom smislu bilo uticaja iz Beograda?

Ne.

Jeste li se sretali sa Miloševićem?

Da. Bilo je to tokom 1996. godine, kada smo u sklopu izborne kampanje mi i SPS na nivou rukovodstava opštine Podgorica i grada Beograda realizovali "Dane Podgorice u Beogradu". Tada je delegacija gradonačelnika Podgorice i Beograda i predsjednika SPS-a Beograda i ja, kao predsjednik DPS-a Podgorice, bila na jednosatnom razgovoru sa g. Slobodanom Miloševićem.

Kakav je utisak na vas ostavio?

Riječ je o prijatnom sagovorniku i inteligentnom čovjeku. O njegovom radu, ubijeđen sam, demokratski i legitimno jedino su pozvani da odlučuju građani Srbije i SRJ. Pravi sud ipak će dati istorija kada se saberu sve objektivne činjenice i kada se sagledaju sve okolnosti koje su uticale na njegov politički život, politički program i vreme u kome su se našle i ondašnja i sadašnja Jugoslavija, Srbija i Crna Gora u njoj.

A Mirjana Marković?

Sa njom se nijesam sretao.

U kakvoj su atmosferi proticali sastanci DPS u vrijeme raspleta partijskog sukoba?

Prva sjednica Glavnog odbora održana u martu 1997. bila je prva i poslednja sjednica na kojoj su članovi tog organa govorili onako kako misle i osjećaju. Posebno poštujem one članove tog glavnog odbora, bez obzira na to kako su glasali, koji su ostali dosljedni svom stavu. Jedan mali broj se lično opredijeljivao za jednog ili drugog aktera, a svi ostali su tu noć znali zašto su glasali.

Poslije prve sjednice Glavnog odbora počelo je navodno otrežnjenje pojedinaca koji su bili na strani predsjednika i njihovo žestoko i ostrašćeno svrstavanje na drugu stranu. O tome ne želim da govorim. To je tamni period u životu Crne Gore. Čekao se, bar što se mene tiče, trenutak definitivnog razlaza.

Inače, čitav period do razlaza, a i nakon toga, karakteriše direktna umešanost policije i njeno enormno brojčano uvećavanje. To je vrijeme početka bezakonja i gole sile u politici u Crnoj Gori, vrijeme pravnog nasilja. To je vrijeme verifikovalo upotrebu svih sredstava protiv ljudi iz naše političke opcije. U datom momentu Zapad se direktno umiješao u naš sukob i direktno podržao tadašnjeg predsjednika Vlade. Ta podrška je bila presudna, a kamate za taj račun danas vraća šef crnogorskog režima. Sve to ide nažalost preko leđa građana Crne Gore, državnog i nacionalnog interesa SRJ.

Kako se dogodilo da u partijskim forumima prevlada struja Mila Đukanovića?

Iz prethodnog odgovora mogu se naći i vidjeti ključni razlozi. Ja o tome baš ogoljeno i do kraja ne bih sada govorio.

Da li je bilo pokušaja iz Beograda da se sukob prevlada?

Beograd se nije miješao u naš sukob. Nije ga ni podsticao niti stišavao. U to vrijeme se u Srbiji ovaj sukob doživljavao kao čisto personalan, a opozicija u Srbiji prihvatila je kao svog partnera tadašnjeg predsjednika Vlade. Nažalost, nije se uočila suština razlaza i zbog toga se Srbiji desilo da je režim u Crnoj Gori bio protiv Srbije u vrijeme NATO agresije. Ovaj režim nije pomagao Srbiji u očuvanju Kosova i Metohije. Danas ovaj režim, zajedno sa dijelom srpske opozicije, realizuje zadatke SAD protiv SRJ i Srbije, dakle i protiv srpskog naroda. U krajnjem rezultatu takvo djelovanje crnogorskog režima protivno je stvarnim interesima Crne Gore i crnogorskog naroda.

Kakva je bila vaša uloga u tome i zašto ste čvrsto stali uz Momira Bulatovića?

Bio sam jedan od mnogih aktera u političkom sukobu unutar jedne partije kojoj sam pripadao iskreno i kojoj sam dao puni svoj angažman. Ta partija je imala program zbog koga sam bio u njoj. Međutim, ta partija je zbog politike Vlade odstupala od svog programa i važnih principa u njemu. Zbog toga je došlo do duboke političke i državne krize, a u jednom momentu smo išli ivicom građanskog rata. Sud o tome kakva je bila moja uloga, a i uloga svih aktera, najbolje će dati vrijeme. Ja sam u raskolu branio principe zbog kojih sam podržao i branio izvorni program DPS-a. U sukobu je te principe branio i personifikovao Momir Bulatović.

Bili ste član pregovaračke grupe vašeg partijskog krila uoči poznatih krvavih demonstracija 14. januara. Zašto pregovori nijesu uspjeli?

Protesti su bili nekoliko dana mirni. Sa naše strane oni su i 14. januara 1998. bili mirni. Međutim, ispred Vlade su, bez ikakvih razloga, upotrijebljeni jaki bojni otrovi i suzavac i upotrijebljena je sila od strane policije. Mi smo tražili izbore i zbog toga su bili protesti. Dio DPS-a koji je uzurpirao partiju i koji je uzurpirao vlast nije želio izbore. To što oni nijesu iskreno htjeli izbore nije urodilo dogovorom.

Kakva je u tim pregovorima bila uloga Radoja Kontića?

Pozdravljam napore dr Radoja Kontića tih dana. On je došao u ime savezne vlade, organa sa formalno najvećim ustavnim ovlašćenjima u zemlji. Suštinski, on taj kapacitet nije imao među sukobljenim političkim stranama. Međutim, prihvatili smo ga i jedni i drugi. On je činio šta je mogao. Mislim da je iskreno nastupao. Imao sam utisak, u posljednjem krugu razgovora prije odlaska građana pred Vladu, da smo blizu dogovora. Slučajnost, ili nečija namjera, okrenula je tok događaja suprotnim pravcem. Taj pravac mogao je da dovede do ozbiljnih sukoba. Ja za sebe imam o tome potpuno preciznu i sređenu analizu. Za sve političare u Crnoj Gori koji istinski brinu o interesima građanima ti događaji od 14. januara 1998. treba da budu lekcija da je politika prije svega dijalog, sporazumijevanje i kompromis.

Je li Kontić donio poruku Miloševića?

Koliko znam, on je govorio u ime Miloševića. Inače, često se potencira uloga predsjednika SRJ i Vojske Jugoslavije u negativnom kontekstu. Predsjednik SRJ, prema informacijama koje imam, nije podržavao naše proteste i bio je sklon da posreduje u razgovoru između dva sukobljena glavna politička aktera da se sukob stiša prije protesta. Mi smo izabrali svoj, tada jedini mogući put, a to su bili protesti kao legitimni građanski pritisak za raspisivanje izbora. Da smo bili u pravu svjedoči Sporazum između DPS-a i SNP-a, na osnovu koga su kasnije raspisani parlamentarni izbori. Taj sporazum je podržala Parlamentarna skupština Savjeta Evrope.

Gdje ste vi bili 14. januara, i koliko ste uticali na tadašnji razvoj događaja?

Tog popodneva i večeri bio sam na mnogim mjestima, na pregovorima do odlaska ispred Vlade. Bio sam ispred Vlade, nakratko ispred sporednog, a potom ispred glavnog ulaza. Ispred glavnog ulaza, neki rukovodioci MUP-a, iako je bilo mirno, panično su saopštavali da će biti krvoprolića. Na moju molbu naše pristalice su počele da se odmiču od kordona i da se vraćaju ka Skupštini. Šta je bilo na sporednom ulazu ne znam, ali znam da su na nas ispred spomenika Jovana Tomaševića bacili bojne otrove. Bez razloga. Nastao je haos. Jedva sam se od otrova vratio do Skupštine, teško se probio kroz naše pristalice koje su bile osramoćene, ponižene i pogažene od strane režima i policije. Ispred Skupštine smo kasnije bili svi zajedno. Kontić je zvao na nastavak razgovora koji su dalje, po mome mišljenju, bili bez smisla. Predsjednik Bulatović je insistirao da ponovo idemo Zoran Žižić i ja. Tamo smo, bez ikakvog smisla, bili neko vrijeme, a potom se vratili među naše drugove koji su još bili na ulicama. Dakle, bio sam jedan od mnogih aktera i u ovom događaju. Moja uloga je bila limitirana u okviru ovlašćenja i mandata koji sam dobijao od organa koji su donosili odluke.

Koliko je bilo realno da se Vojska umiješa i zašto su demonstranti trčali prema kasarnama?

Vojska je bila potpuno van ovog političkog događaja. Od Vojske angažman niko nije tražio, niko joj to nije ni predlagao. Sve što se o tome danas govori je špekulacija ili glorifikacija nekih bivših vojnih funkcionera, bez ikakvog osnova. U ovaj događaj smo bili uključeni samo mi iz Crne Gore i direktno strani faktor, na strani predsjednika Vlade, u liku Roberta Gelbarda.

Kakvi su vaši odnosi sa bivšim partijskim drugovima?

Treba znati da je to jedan težak period za Crnu Goru. Svako je od nas prošao kroz to vrijeme noseći teret političke ali i ljudske i moralne odgovornosti. Neko je o tome vodio računa, neko nije. Neko je vodio računa o tome da ćemo jednog dana biti samo građani bez vlasti, bez funkcija... Bilo je to vrijeme kada se moralo voditi računa da imamo djecu i da nam je obaveza da im sačuvamo ime i prezime, čast i obraz. Zastupati različite političke ideje nije grijeh. Zastupati pošteno i ljudski pogrešnu politiku takođe nije grijeh. Trudio sam se i čvrsto sam ubijeđen da se ljudski nijesam ni ogriješio o jednog bivšeg partijskog kolegu, niti nasrnuo na njega, niti ga moralno povrijedio. Druga strana je brutalno nasrnula na mene i na moju familiju. Tada i sada svjestan sam činjenice da ostrašćen političar, onaj koji mrzi, ne smije da radi tako važan javni posao. Stoga se ogromnom većinom sadašnjih DPS-ovaca imam korektnu i profesionalnu saradnju. Izuzetno je mali broj onih sa kojim nemam komunikaciju. Oni su tako odlučili, a riječ je uglavnom o onima koji su jedno vrijeme bili sa nama, a protiv njihovog sadašnjeg šefa. Njihov šef zna da su bili protiv njega i to im pamti. To što su izmislili razlog za "veliku ljutnju" njihov je problem. Ja sam potpuno miran.

Još se čeka na epilog raskola DPS-a. Kako on izgleda po vašoj procjeni?

Ne znam. U mjeri u kojoj on zavisi od mene epilog bi trebalo da bude demokratski, po volji i u interesu građana Crne Gore.