Nuspojave |
Vreme broj 464, 27. novembar 1999. |
Koliko je sati? Kako je autor "Koštane" počeo da nosi minđušu i časovnik, i šta nam to govori o duhu Palanke
Kao pristojan građanin koji je vazda za poštovanje Reda & Zakona, i kao Javni Radnik čija je etička obaveza da promoviše građanske vrline, red je da se pridružim "gnušanju javnosti u Vranju" i da osudim ovaj b(r)ezobrazni čin. Nije lepo (para)umetnički se izražavati na nedužnim spomenicima, i u tom smislu "nepoznatim počiniocima" treba reći "ju, sram vas bilo! jel' tako i po kući šarate, huligani jedni?". Dobro, nakon što sam obavio građansku dužnost i distancirao se od ovog bezumnog čina koji će... bla-bla-bla i koji još jednom pokazuje da... truć-truć-truć, i u tom smislu bi zdrave društvene snage trebalo da... gnjav-smar-dav, hajde da se pozabavimo mnogo zanimljivijim aspektima ove pričice. Ko god da je uradio to što je uradio sirotom spomeniku Bore Stankovića u Vranju verovatno je to učinio vođen svojim, mentalno drugačijim viđenjem pojma "zabavljati se". Ali, može se ova noćna kultur-diverzantska akcija shvatiti i sasvim drugačije, čak i ako "akcijaši" ni sami nisu bili potpuno svesni njenih mogućih motiva i svih potencijalnih značenja. Naime, "obogaćivanje" Kanonizovanog Gradskog Umetnika, koji, jel'te,"svojim delom pronosi slavu i čuva vrednosti Starog Vranja" detaljem kao što je minđuša može se shvatiti i kao (ne)osvešćeni akt pobune, krik protesta protiv učmalosti naših samozadovoljnih varoši i njihovih duhom tromih varošana... A tek časovnik! Čista simbolika, kreativna "intervencija" nabijena značenjima; na nekom savremenom umetničkom bijenalu negde po belom svetu, "autor" ovog časovnika na spomeniku Zaslužnom Umetniku dobio bi sigurno jednu od nagrada. Jer, taj se časovnik može "čitati" i ovako: "Halo, vreme prolazi! Vremena se menjaju, vrednosti se transformišu! Ne možete okameniti Duh u onom obličju koje se vašoj pasatističkoj svesti i malograđanskoj imaginaciji čini pogodnom i podobnom!" Priča o Bori Stankoviću i Vranju tipična je storija o mentalitetu naših ubogih srbijanskih (i vojvođanskih) varoši, i o njihovom permanentnom - i imanentnom... - sukobu sa ljudima koji se svojim duhom i značajem iz njih drastično izdvajaju. Tako je i Bora Stanković, dok "Staro Vranje" još uopšte nije bilo staro, imao svakojakih problema i okapanja sa svojom varoši, da bi tek kao odavno mrtav dobio ne samo zasluženo priznanje nego, bogami, i mnogo više od toga: njegova "Sofka" i "Koštana" postale su - bez prave krivice autora - nekakva, u jezik smeštena, paradigma večitog Vranjanstva, kanon iz kojeg se ne sme istupiti bez da se bude prezreni Otpadnik. Tako u jednoj mikrosredini Sin Naše Varoši - skoro uvek za života neshvaćen, pa i proganjan - posthumno postaje gnjavatorski, represivni "model" Za Sva Vremena, obogotvoreni Umetnik koji, kao, nije imao druga posla do da ovekovečuje "nas" i "ono naše"; reci ti u Vršcu, majčin sine, nešto "protiv" Sterije i njegove neupitne veličine - pa ipak, i tamo sve vrvi od Rodoljubaca, kao da ga baš niko ne čita... ; posumnjaj ti u Somboru u grandioznost slikarskog dela Milana Konjovića!; u Valjevu, kao ozbiljnoj čaršiji, imaju čak dve dike i ponosa: "levi" se gorde na spomen Desanke Maksimović, tog leptirića-šarenića naše poezije, koji je u svom dugom, bogatom i lepom životu stigao da radosno zacvrkuće i Maršalu Titu i Slobodanu Miloševiću, a bogami ni protiv Karađorđevića nije imao ništa dok je ovaj bio na prestolu; "desni" Valjevci se, pak, kunu u Nikolaja Velimirovića, zadrtog popa koji je prekraćivao vreme pišući trećerazredne parateološke rasprave, političkog mračnjaka bliskog desnim totalitarnim idejama; u Nišu, recimo, otkad znam za sebe ponavljala se ista scena: dođem za praznike kod rodbine, prođem pored pozorišta da vidim šta igra, kad ono - Ivkova slava: dogodine opet tako; i one sledeće, i naredne, i proste, i prestupne... pa naigraste li se više te Ivkove slave, aman-zaman?!; u Negotinu će te svako gušiti nadimajući se od ponosa zbog "našeg velikog Mokranjca", iako će se ispostaviti da lično preferira umetničke sposobnosti i dostignuća Branke Sovrlić. Okreni-obrni, skoro za svaku varoš bi se mogao pronaći neki sličan Lokalni Idol. Kad pogledaš, šta tamošnjoj mladeži i preostaje nego da im, iz "osvete", docrtava minđuše, časovnike ili bilo šta drugo što može da poveže sa svojim vremenom? Neću, zato, mnogo preterati ako kažem da bi pravi "pobunjenički" stil života u, recimo, Vranju bilo čitanje, štajaznam, Vlajse Arsenijevića ili Rejmonda Karvera, slušanje techna (ili mađarskih romansi, svejedno) i iznad svega pravilno akcentovano govorenje srpskog jezika uz upotrebu svih sedam padeža. Obaška javno iskazano uverenje da je Koštana ipak samo fabrika obuće. Bio bi to čist skandal, apoteoza Otuđenosti! Što je sasvim O. K. Jer, treba biti "otuđen" od lokalnih mitova. Ljudi koji su poslužili kao personifikacije tih mitova najčešće za to nisu nimalo krivi - tako im se zalomilo. Niko, uostalom, ne zna kako će izgledati njegov zemaljski život posle smrti. Problem nije u borama ili sterijama nego u Palanci. U njenoj prirodi je da bude represivna. U prirodi čoveka koji pokušava da očuva i razvije slobodu duha je da Pruži Otpor (makar i pogrešnim ili nedovoljno artikulisanim sredstvima). Sve dok ga Palanka - koja se, da se razumemo, prilično raskomotila i u Beogradu - ne poklopi svojom sporom, teškom pesnicom i ne načini još jednog Zombija po svojoj meri. Teofil Pančić |