Zona sumraka |
Vreme broj 464, 27. novembar 1999. |
Prozori u svet
Kad gledam tolika gradilišta, dizalice, bagere, imam osećaj nečeg, neću reći megalomanskog, to ne, ali ima u tolikoj sili nečeg izrazito državnog; prikazivanje kolosalnih postignuća neminovno izaziva izvesne propagandne efekte (što vrhovni obnovitelj sigurno ne želi i što mu sigurno ide na živce), dočim u poklanjanju televizora ima nečeg prisnog, nečeg, ne znam zašto se ustežem da kažem - očinskog ili bratskog: most ti može napraviti i neka strana kompanija ako je za to plaćena i obavezana ugovorom, a televizor ti može pokloniti samo neko ko je tvoj, neko ko misli šta još fali nekoj familiji koja je dobila stan i koja je stoga radosna; u trenutku koji je već svečan i potpun neko mozga šta bi toj porodici još trebalo da postane srećnija od sebe same. Domaćin prvi put odbravlja stan, kad unutra nov televizor, pored njega kutija i uputstvo, u taj mah se iz helikoptera na krov spušta korpulentan građanin u jakni i farmerkama, komšije ga prepoznaju i kliču ko sa prozora ko sa ulice "Mr-ka, Mr-ka", on jednom rukom otpozdravlja, drugom već okreće antenu, potom građanstvu daje znak da se utiša i naređuje ukućanima da mu odozdo javljaju kakva je slika. Odozdo se čuje: dobro je, ne, ne, još malo, tako, ne, sneg, sneg, to, ne mrdaj... Slika se popravlja, ukućani na ekranu vide direktora Direkcije kako šteluje neku antenu, pa to je to krov njihovog novog doma i njihova nova antena, to oni viču "tako, ne, sneg, sneg"... Direktor Mrkonjić se kroz odžak spušta na obnovljeno ognjište, baba pada u nesvest, što je samo privremen, takoreći prividan pad u takozvanu nesvest, budući da će joj se vitalne funkcije kao i sve drugo diljem naše zemlje u najskorije vreme obnoviti... Možda nije lepo reći, ali voleo bih da i mene država nekako obešteti, ne obešteti, nisam ja pretpreo neku ratnu štetu, niti bi za tu štetu naša država bila kriva, ali mislim se - kad će svi koji su televizore izgubili u ratu podobijati nove televizore, pa da država povede računa o nama koji smo u vreme obnove ostali bez televizora? Ne znam koliko nas danas ima u Srbiji, ali ako nas nema puno, utoliko bolje. U toku rata sam se, kao što naša javnost zna, prihvatio da zalivam cveće u praznom stanu na Bežaniji. Nisam ni poneo svoj televizor ("Iunost'", crno-beli), jer je stanovlasnica Mira imala televizor; i taj televizor, Mirin, prvi mi je pao na pamet kad je neprijatelj poslao raketu na trafo-stanicu i kad se stan gadno zatresao: kako sam dopustio da televizor stoji na komodi? Sam ekran jeste bio zaštićen isto kao i prozori, širokom izolir-trakom bio sam ga izlepio po dijagonalama tako da sam program pratio u četiri majušna trougla, ali sam se bio privikao i stvarno ne znam kako bih podneo da se moj prozor u svet te večeri razbio. I čija bi to bila odgovornost? Moja? NATO alijanse? Ili Mirina, poradi toga što mi o televizoru ništa nije napomenula?... Pre dve nedelje setim se televizora ostavljenog na raspolaganje (ispostaviće se na milost i nemilost) sadašnjem žitelju mog bivšeg stana u Medakoviću. Javim mu se, bio je petak, kažem da u novom stanu nemam televizor, pitam kad mogu da dođem, mislim reći će dođi sad, ne, javi se u ponedeljak. Kao da sam zvao neki servis ili neku državnu ustanovu. Strpim se taj vikend, telefoniram u ponedeljak, kad, imam šta i da čujem: "Znaš, televizor ti ne radi. Pojavila se neka magla i ne podiže se. Nosio sam ga na Slaviju, majstor neće ni da se bakće sa njim..." Moj televizor nije stradao u ratu, nego se zamaglio potkraj prve faze obnove, ne postoji, znači, pravni osnov da od države dobijem isti takav televizor, ili nov, ali kad bi i postojao, ja ne bih da to od države tražim, ja bih da me se država sama seti, kao što se setila ovih ljudi koji su pogubili kuće pa dobili stanove. Ne bih da budem cepidlaka, ali šta ako su ovi građani već imali rešeno pitanje televizije? Hvala vam, druže Mrkonjiću, nama je teča iz Graca doneo baš lep televizor! Niste trebali, gospon Mrkonjiću, naš televizor nije ni stradao, kad smo raskrčili ruševine, ispod ragastova stoji naš "samsung" zdrav i čitav, nije ni isključen, obrišemo prašinu, a tamo jutarnji program, Bane Vukašinović i Momo Kapor, smeju se nešto... Ili, slučaj treći: građanka priznaje da je izgubila kuću, ali tvrdi da nije ni imala televizor usled čega ne može da primi nadoknadu od Direkcije za obnovu... Sitnošićardžijske maštarije. To da je Direkciji preostalo dosta televizora koje će mirnodopskim stradalnicima prodati po ceni koštanja... Poklone su svi prihvatili, svi se raduju što su im prvi i drugi kanal tako jasni i nema obitelji koja direktora Direkcije nije pozvala na večeru: DOMAĆICA: "Da večerate kod nas, pa da na Dnevniku zajedno gledamo kako nam uručujete televizor i lično postavljate antenu, a i ovo što vam sada govorimo, i ovo će sigurno biti u Dnevniku, puno bi nam značilo da baš sa vama gledamo kako vas pozivamo da večeramo i da zajedno gledamo Dnevnik..." M.M.: "Rado bih ostao, ali za pola sata počinje treća faza obnove u kojoj treba da uručim osamsto kaca za kiseljenje kupusa, sutra idemo selu u pohode, opravljamo đermove, produbljujemo trapove za krompir..." U pratnji direktora Mrkonjića bio je i savezni ministar za sport Velizar Đerić. G. Đerić je dobitnike obavestio o svim sportskim događajima koje će moći da prate na malim ekranima; podgojenije ukućane upozoravao je da malo prikoče sa slavama i preslavama te da se okrenu malo više sportu, i zaista, potaknuta ministrovim rečima baba napravi špagu na novom parketu, snaja pak izvede premet strance ("zvezdu") zaustavivši se tik pored saveznog ministra dr Zorana Vujovića. Domaćin tada načini stoj na rukama i reče gledajući odozdo darodavca: "Hvala predsedniku Miloševiću, hvala Direkciji, hvala republičkoj vladi, hvala RTS-u, JUL-u, SPS-u, ovaj televizor nam je velika radost, veliki podstrek da se idejno još više izgradimo, odnosno obnovimo. U tom smislu ovaj prijemnik je i velika obaveza, ne samo moja nego i cele moje porodice, pa i rodbine koja će već za 29. novembar ovde gledati praznični program." Direktoru već beše došlo vreme da krene na novi zadatak, domaćin to oseti te se osovi na noge, pogleda druga Mrku pravo u one njegove merodavne oči i steže mu ruku: "Jedva čekam pola osam!" Ljubomir Živkov |