Hrvatska estradna ofanziva

Na Beograd!

Da li je naprasno estradno otkravljivanje posledica "postepenog zaceljivanja ratnih rana" (kako neki tvrde), ili, pak, činjenice da je nedavna smrt jednog kolmovanog gospodina koji je sasvim ozbiljnog izraza lica tvrdio za sebe da je istoričar, "spontano" odagnala neke zabrane i ukinula tabue

U trenutku kada čitate ovaj tekst, čuvena hrvatska estradna diva Doris Dragović je možda već prevalila notorni Debeli Brijeg i sprema se za novogodišnji nastup u Igalu, prvi oficijelni show jedne hrvatske estradne zvezde u SR Jugoslaviji. Kada je u Hrvatskoj objavljeno da će Doris nazionale novogodišnje slavlje uveličati nikome drugome do reformisanim četnicima iz Crne Gore, u "domoljubnoj" javnosti se digla kuka i motika, tako da je sirota D. D. - rešena da nastupi, pa kud puklo - morala u pomoć da zove čak i poznatog bokeljskog rimokatoličkog sveštenika don Branka Sbutegu, da je ovaj "pozove" u Boku, ne bi li tako stvar lakše legla, pošto pravi "domoljub" ipak ne može da digne glas na Svešteno Lice... Nekako u isto vreme, i hrvatskom i ovdašnjom štampom prohujale su glasine kako će, što za Novu godinu što ubrzo nakon nje, u Beogradu pevati Alka Vuica, Dino Dvornik, Magazin, Tonči Huljić (?), Novi fosili i ko-već-sve-ne. Što se nove godine tiče - mrka kapa, osim ako neko ne sprema neko specijalno iznenađenje. Ali, bez obzira na to da li će se neko odvažiti da pređe onih famoznih 400 kilometara koju nedelju ovamo ili onamo, fakat je da se o ovome po prvi put ozbiljno govori, i da je tek sada, devet godina od osamostaljenja Hrvatske i izbijanja "rata za teritorije" (koji je izgubila ona strana koja je ratovala sa celim svetom, pa čak i sa samom geografijom) postalo moguće ozbiljno razmatrati i organizovati gostovanje neke od bezbrojnih hrvatskih pop-zvezda na zahvalnom i željnom srpskom tržištu, odavno prezasićenom ovdašnje jednolične ponude u vidu napirlitanih seoskih frajli koje se čak i sa scene intenzivno "osećaju" na stajsko đubrivo ili subhumanih "dens" mutanata neodređenog pola koji emituju glupost intenzitetom koji može ubiti čoveka. Naravno, cela stvar će neminovno izazvati lančana histerična prenemaganja u javnosti, dirigovana od strane Ovlašćenih Patriota odavle i otale - što je do sada Doris Dragović najbolje osetila - ali kada neko prvi kukurikne na tuđem bunjištu, a ipak ne završi u supi - onom drugom će biti već neuporedivo lakše. A već onaj treći će ujezditi u Beograd kao da iz njega nije ni izbijao, osim što je skoknuo kući po zimsku garderobu; iz Hrvatske ga neće ispratiti opšta malograđanska halabuka nego tek ravnodušan pogled dežurnog carinika-štambiljara, filozofski mutno zagledanog što u dno čaše što u mistične dubine Panonskog Blata.

ŠOLTA I GORNJA VOLTA: Otkud ova promena i zašto (nam) je ona značajna, naročito ako smo inače posve ravnodušni prema egzistencijalističkim stihovima tipa "Kokolo-kokolo-kokolo moj, kad si bio samo moj", a ni sa ponistre odavno ne gledamo ni Šoltu ni Gornju Voltu, nego tek čađ i čemer jednog razorenog grada, okupiranog iznutra bez ispaljenog metka? Da li je naprasno estradno otkravljivanje posledica "postepenog zaceljivanja ratnih rana" (kako neki tvrde), ili, pak, činjenice da je nedavna smrt jednog kolmovanog gospodina koji je sasvim ozbiljnog izraza lica tvrdio za sebe da je istoričar, "spontano" odagnala neke zabrane i ukinula tabue? Stvar, ovako posmatrana, pripada žanru patologije susednog, hrvatskog društva, pa se otuda njome ne bi trebalo previše baviti, pošto imamo dovoljno problema s vlastitim đubretom sličnog profila. Može se tek konstatovati da se "zec" svakako krije u tom grmu, mada vam to gotovo niko neće priznati javno; svi će se pozivati isključivo na "profesionalizam" i prirodnu želju estradnih trudbenika da zarade što više novca - a gde će to da učine, ako ne na tržištu koje razume jezik na kojem pevaju svoje pesmičuljke? Ali, upravo je u tome catch 22: baš ta "vrednosno neutralna" priča o "suvom profesionalizmu" i interesu je do sada bila nemoguća, kao da je u vazduhu stajala neka Velika Prepreka, nešto neizrecivo, teško dokučivo, nemoguće za definisanje, a sveprisutno, što je poštenim raspevanim parotražiteljima onemogućavalo da pređu nevidljivu Crtu - kao kod Bunjuela, u Anđelu uništenja! - i dođu u Sava centar (ili gde već) da pokupe već jednom te mitske Pare koje ih sve vreme samozatajno čekaju. I to je, zapravo, ono što je zanimljivo u celoj priči: kako Centar Moći upravlja životima i sudbinama svojih podanika, imajući i vremena i volje da se bavi čak i time gde će neki siroti muzikant lupiti u svoju tamburu... To je, iz mnogih razloga, porazniji podatak o prirodi jednog društva od žalosnih ekonomskih statistika ili vrlo visokih plasmana na listama najkorumpiranijih država sveta. Ekonomsku bedu, nezaposlenost, korupciju, burazersko-privatizacijske marifetluke i slično barem delimo sa većinom drugih "tranzicijskih" društava, ali ovakvo uplitanje vlasti u najobičnije tokove života postoji još samo u famoznom srpsko-hrvatsko-bosanskom trouglu, s tim da je i dejtonska Bosna - budući pod strogim, ali pravednim starateljstvom odraslih iz "međunarodne zajednice" - već prilično "normalizovana".

SLATKA TAJNA: Hrvatska pevačica Alka Vuica - koja inače važi za skandal-majstora - napisala je ovih dana u zagrebačkom "Nacionalu" retko hrabar i pošten tekst o vladajućem licemerju elita, upravo na primeru natezanja oko (ne)nastupanja raspevanih Hrvata u Beogradu, primećujući, između ostalog, i ovo: "Dok službena Vlada Republike Hrvatske održava diplomatske odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom već pet godina, ima u Beogradu svoju ambasadu i obrnuto, dok najveća hrvatska poduzeća poput Ine, Podravke, Dukata, Kraša itd. uredno trguju s Jugoslavijom opskrbljujući njihove crpke benzinom, a trgovine mlijekom, jogurtima, "slatkim tajnama", "vegetom" i tisućama drugih hrvatskih proizvoda, dok službena hrvatska nogometna reprezentacija igra utakmicu usred Beograda sa službenom reprezentacijom Jugoslavije, dakle dok se svi ponašaju kao da je sve normalno jer rat je prošao i idemo dalje, jedna pjevačica pribijena je na stup srama jer je i ona odlučila raditi svoj posao".

Isto se ovo, zapravo, odnosi i na sve ono što spada u domen "elitne" kulture: od 1991. nema nikakve razmene knjiga i časopisa, tj. apsolutno ne funkcioniše slobodan protok ljudi, robe i ideja, ta kovanica na kojoj evropski kontinent danas počiva. Na ovaj način se ove ionako male i provincijalne kulture dodatno provincijalizuju, ali i osiromašuju, pošto niko ne može da zaradi ništa prodajući knjige na tako malim, a uz to slabo pismenim tržištima; o pozorišnim gostovanjima besmisleno je i maštati, a s filmom je tek odnedavno malo bolje, utoliko što su u Zagrebu prikazani neki filmovi novije srpske produkcije, mada je i to začinjeno dražesnim apsurdom: Dragojevićeve "Rane" su, eto (na opšte veselje tamošnje publike, koja je dobila dodatni izvor zabave) titlovane, da se bolje razumeju... Alka Vuica se vajka kako je sportistima dozvoljeno ono što pevačima (i ostalim umetnicima) nije, ali to je prilično brzoplet i nepromišljen zaključak; ne radi se, naime, o "anomaliji" ili o "nelogičnosti" koju, eto, treba uočiti, pa ispraviti. Sa stanovišta aktuelnog srpsko-hrvatskog poretka, ovo je sasvim prirodno stanje stvari. Sport, kao nadmetanje iliti nadgornjavanje, ovde je "faktor konfrontacije", nastavak rata drugim sredstvima; "mi" idemo kod "njih" ili ih dočekujemo kod "nas" zato da ih pobedimo, da ih "razbijemo" da im pokažemo da smo bolji, da smo jači, da smo lepši, da smo veći... Svaki susret Nas i Njih - iako "objektivno" možda i beznačajan - nužno je Velika Tekma, prilika da se Svi Mi okupimo oko jedne neupitne vrednosti, oko jedne svete istine: da za Nas nema svetije dužnosti od one da bijemo Njih gde stignemo - što u slavonskom kukuruzu, što na travnatom stadionu. Taj element, taj "faktor konfrontacije" ono je što "tragično" nedostaje muzici, književnosti - osim onoj doktrinarno "nacionalnoj" koja nikoga ionako ne zanima - filmu, pozorištu. Kada bi moglo nekako da se uredi da Arsen Dedić dođe u Beograd da izvređa, ponizi i nekako "porazi" svoju publiku, a da Đorđe Balašević to isto uradi u Zagrebu, niko iz Struktura ne bi imao ništa protiv ovakve "razmene". "Nažalost", priroda posla muzičara je sasvim drugačija, i on ne odlazi nikuda da nekoga "porazi"; otuda ta prividna "anomalija", ta - unutar uvrnutog sistema vrednosti - posve logična disproporcija u tretmanu "elitne" umetnosti, pop-kulture i estrade na jednoj strani, i sporta na drugoj.

KOKOLO... I OKOLO: Gledano iz perspektive konzumenta što "elitne", što underground kulture, cela ova estradna fertutma mogla bi se smatrati prilično beznačajnom i banalnom, zanimacijom "niščih". Wrong! Ako imamo u vidu napred rečeno, tj. da je specifičnost ovog krležijanskog "svračijeg zakutka" u kosmosu upravo u tome da Vlast teži - i uspeva! - da kontroliše i usmerava gotovo sve društvene tokove, nasilno penetrirajući baš svugde gde joj nikako nije mesto, onda ni ovo nije bez značaja; jer, dok - simbolički i stvarno - Srbi masovno ne propevaju pred Hrvatima i obrnuto, dok ne počnu ponovo slobodno, na normalnom, tržišnom principu (ko voli - nek' izvoli) da se čitaju, gledaju i slušaju, neće se moći govoriti o bilo čemu nalik na "normalizaciju" južnoslovenskog prostora. Ne u ime fantoma i sablasti "bratstva i jedinstva", nego zarad elementarne ljudske normalnosti, iliti onoga što se tako elegantno označava neprevaziđenim anglosaksonskim izrazom common decency. Što je ujedno i "naš" nedosegnuti civilizacijski ideal.

Ako se ove zime i proleća Beogradom zaređaju serije koncerata hrvatskih estradnih megazvezda - a sada više nema dileme da će tako biti - ubrzo se mogu očekivati i uzvrate "kaznene" ekspedicije raspevane Srpčadi po Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima. Lično će mi biti najzanimljivije da čujem šta će onda imati da kažu i "ovdašnji" i "tamošnji" Veliki Rokeri - inače, sve go buntovnik, anarhista i tako to... - koji su se u ovom "nonkonformizmu" - jedinom istinskom, smislenom i velikom, kada su Srbi i Hrvati devedesetih u pitanju - pokazali pravim tunjavcima u poređenju s tamo nekakvom šlagerajskom boranijom... Može se to reći i ovako: dok se za Beograd sprema Kokolo, ovi su (rokeri), bogami, vazda sviruckali - okolo... Uglavnom po Sloveniji, neretko i tik uz granicu. Što samo dokazuje moju omiljenu tezu da su "ovde" Slovenci jedini pravi rokeri, jer su - pankeri... Sve ostalo je bilo sviranje jednom priručnom instrumentu na izduvavanje. Zato, dok ocvali, poluoćelaveli rockosaurusi melanholično gledaju na svet iz nirvanističke poze i kroz zelenilo pivske flaše, estradni bojovnici su pohrlili da Srbima zasluženo otmu pare. Najhrabriji su već na granici, sa švejkovskim pokličem: Na Beograd!

Well... Welcome!