Knjige: "Potraga za Ulicom divljih kestenova"

Otkrivanje Kišove Subotice

Ne želeći da ugađa lokalnim taštinama nego im, naprotiv, poturajući ogledalo, Krstić ne piše knjigu s unapred zadatom "tezom", knjigu koja će nekako "dokazati" kako je Subotica užasno važan topos u piščevom životu

Svima je poznat "banalni" biografski podatak da je Danilo Kiš rođen 22. februara 1935. u Subotici; o odnosu, pak, pisca i njegovog rodnog grada - ako tog i takvog "odnosa" ikako ima - nije se znalo gotovo ništa, uprkos tome što se Kišovim životom i delom (osobito nakon njegove smrti) bavila čitava armija kišologa, kišomana, kišovaca i kišoida (bilo je i neuspešnih pokušaja samoustoličavanja kišokrata, likova koji grade svoju afirmaciju parazitirajući na senima velikog pisca!). Nije posebno misteriozno zašto je to tako bilo: Kiš je živeo u Subotici tek do svoje treće godine, i nije se ni sećao ničega specifično vezanog za ovaj grad. Njegove najranije "svesne" uspomene, one koje je mogao jasnije da dozove i uobliči u reči, bile su vezane za Bemovu ulicu u Novom Sadu, u kojoj je proveo deo detinjstva, pre ratnog izgnanstva/bežanije u Mađarsku. Utoliko je i mesto rođenja u piščevoj biografiji funkcionisalo kao "slučajnost", kao uzgredni podatak na koji ne treba obraćati naročitu pažnju, utoliko pre što se takav odnos prema ovoj biografskoj činjenici prirodno uklapa u Kišov "apatridski" svetonazor.

Subotički književnik Boško Krstić (rođ. 1947), poklonik Kišovog dela, nije se mogao pomiriti s tom "rupom u biografiji", i krenuo je tragom najranijeg Kišovog detinjstva. Budući da se radi o Subotičaninu, ovo može izazvati opravdano podozrenje: zar još jedan palanački, lokalpatriotski izliv ljubavi prema "našim" veličinama, na osnovu kojih i "mi" postajemo, odnekud, značajniji i veći nego što to jesmo?! Srećom, ničega takvog nema u Krstićevoj knjizi Potraga za Ulicom divljih kestenova (Kairos, Sremski Karlovci 1999), podnaslovljenoj kao Subotičke uspomene (na) Danila Kiša. Ne želeći da ugađa lokalnim taštinama nego im, naprotiv, poturajući ogledalo, Krstić ne piše knjigu s unapred zadatom "tezom", knjigu koja će nekako "dokazati" kako je Subotica užasno važan topos u piščevom životu, i kako to, eto, do sada nije bilo na pravi način "vrednovano"... Pisca Potrage za Ulicom divljih kestenova vodi posve druga(čija) strast, istraživačka koliko i zaljubljenička; upustivši se u potragu za kakvim-takvim tragovima prisustva budućeg pisca (a na osnovu jedine poznate subotičke fotografije malog Danila), Krstić pretura po arhivama gradskog Matičnog ureda, nalazeći, konačno, adresu na kojoj su živeli Kišovi roditelji i gde je Kiš proveo svoje prve godine: Ulica oslobođenja 8. Te ulice, međutim, u Subotici više nema: gotovo ceo kvart je zbrisan bombardovanjem tokom II svetskog rata; upoređujući stare karte u Geodetskom zavodu, pronalazeći retke preživele i dostupne fotografije tog dela grada, pisac "Potrage..." konačno minuciozno rekonstruiše tu lokaciju o kojoj, po onome što se znalo, ni sam Kiš u odrasloj dobi nije imao nikakvih saznanja. I tu počinje pravi "triler", dostojan fikcionalnog književnog uobličenja, a ipak potekao iz "stvarnosti": ispostavlja se da se kuća u Ulici oslobođenja 8 nalazila na današnjem uglu Marksovog puta i Ulice Sonje Marinković, dakle kod zgrade na Marksovom putu 2, to jest upravo na mestu na kojem pisac Boško Krstić danas živi... Tako se jedna intrigantna književno-biografska potraga neočekivano vraća na mesto sa kojeg je krenula, u fascinantnom "sticaju okolnosti" - kao "racionalističkom" pseudonimu za Neobjašnjivo - koji ceo poduhvat, bar sa stanovišta pisca, izmešta gotovo do ravni "usudnog" i metafizičkog. "Divlji kestenovi" iz naziva ove knjige nisu tada postojali na Kišovoj subotičkoj adresi; oni potiču od Kišovih najranijih književno uobličenih (u Ranim jadima) uspomena, onih iz Bemove (danas Radivoja Ćirpanova) ulice u Novom Sadu. Danas ih, međutim, tamo više nema, ali je zato subotički kraj u kojem je Kiš rođen postao prava aleja divljih kestenova...

Ovaj bizaran rasplet jednog traganja svakako je prvorazredni "začin" koji knjizi podaruje narativnu dimenziju; u tom i drugim otkrićima koja će nesumnjivo upotpuniti saznanja o Kišovom životu, i to upravo o jednom "zasenčenom" mestu njegove biografije nipošto se, međutim, ne iscrpljuju vrednosti Krstićeve esejistike. Odbacujući (lokal)patriotsko u ime "apatridskog" u kišovskom smislu reči, Krstić, u širokom luku, preko Budimpešte, Pariza i sovjetske Rusije, lucidno a nepretenciozno razmatrajući topose i opsesivne motive Kišove proze koliko i njegovog života, sa odmerenim i razložnim ekskursima u današnju društvenu stvarnost koliko i u "jučerašnji svet" pre Velikog rata, gotovo zaobilazeći "realnu" Suboticu kao suvoparan biografski podatak, kao mesto koje je pisac prerano napustio da bi moglo da ga optereti gorkim talogom iskustva, upozorava na onu "simboličku" Suboticu i njen značaj za piščev život. Ovako je to sam Kiš objasnio u intervjuu Gabiju Glajhmanu 1986, već gotovo pred kraj života, po svoj prilici već sa svešću o svojoj bolesti: "Pretpostavljam da je izbor porodilišta subotičke bolnice bio posledica prijateljskih veza koje su moji roditelji imali sa nekim ondašnjim lekarom, po svoj prilici Jevrejinom. No taj grad, što se na srpskom zove Subotica a na mađarskom Szabadka, sa tim predznakom, sa tom determinantom 'na jugoslovensko-mađarskoj granici', tu je, dakle, u prvom redu da svedoči o toj dvostrukosti, o tom ambigvitetu jezika, porekla, istorije i kulture, kao i o tome da u sudbini pisca ništa nije slučajno, pa ni slučajnost mesta njegovog rođenja."

Potraga za Ulicom divljih kestenova neobičan je spoj esejističkog, istraživačkog, narativnog, dokumentarističkog; i u svakom "sloju" svog Teksta podsticajna i otkrivalačka. Po(t)kazujući Duh Palanke kao univerzalnu kategoriju, Boško Krstić produktivno, ne-idolatrijski ispituje rubna, crossover esejistička područja kakvim se Lenji Duhovi našeg jezika isuviše retko bave, usput ispisujući i s ukusom "pritajene" retke pomalo prekorne, kritičke ljubavi prema svom (tako dekadentno, uspavano lepom...) Gradu. Gradu koji ništa nije "dao" "svom" najvećem piscu, jer pisci se, zapravo, rađaju i stvaraju sami, retroaktivno darujući smisao, oblikujući i definišući pravi, zapretani identitet svojim, bilo "slučajnim" ili sudbinski važnim Gradovima.