Govorite li crnogorski
Rukopis politike
Matica crnogorska poziva Crnogorce da nazovu jezik svojim imenom. "Neka ideja umre tamo i gdje se rodila", kaže Mato Pižurica, jedan od autora važećeg pravopisa srpskog jezika
"Crna Gora i Crnogorci
imaju pravo da svoj maternji jezik nazovu crnogorskim imenom, i to treba da postane deo
državne politike", kaže se između ostalog u saopštenju Matice crnogorske povodom
Međunarodnog dana maternjeg jezika, 21. februara. Matica je tim povodom pozvala
institucije nauke, obrazovanja, informisanja i sve druge činioce kulture da se
organizovano bave maternjim jezikom kao najsigurnijim čuvarom duhovnog suvereniteta
naroda, aktuelizujući svoj poznati stav za osamostaljenje crnogorskog jezika.
LINGVISTIČKO UPORIŠTE: "Ideju o crnogorskom jeziku pokrenuo sam 1968. godine, kada se razvio cijeli pokret", kaže za "Vreme" Vojislav Nikčević, profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću, član Matice crnogorske i predsednik Odbora za jezik i književnost Crnogorskog PEN-a. Prema Nikčevićevim rečima, pre njegovog istupanja povremeno su iznošena pojedinačna mišljenja o samostalnom crnogorskom jeziku. U vreme maspoka objavljivao je tekstove sa tom idejom u hrvatskim listovima, a kasnije se ova problematika prenela u Crnu Goru. Osnivanjem Matice crnogorske početkom devedesetih ideja dobija institucionalnog zastupnika.
Ideja o crnogorskom jeziku nije crnogorska već musolinijevska i bakarićevska, tvrdi Branislav Brborić, sekretar Odbora za standardizaciju srpskog jezika. On ističe da se crnogorskog jezika prvo setio Musolini, pa Vladimir Bakarić '71, kada je lansirao ideju o bosanskom i crnogorskom jeziku. "Svi smo znali da Crnogorci govore srpski. Međutim, pokazuje se da oni govore crnogorski", podseća Brborić na Bakarićeve reči. Akademik Milka Ivić, predsednik Odbora, nije želela da komentariše tvrdnje o postojanju crnogorskog jezika. Samo nam je kratko rekla da za to ne postoji lingvističko uporište, te da nije reč o lingvističkom već o političkom pitanju. Isto misle i brojni lingvisti, koji o ovome ili nisu hteli da govore, ili su to činili nerado. "Razgovorom o tim kvazitemama svesno učestvujemo i dajemo legitimnost nečemu što nema veze ni sa naukom, ni sa logikom, a ponekad mi se čini ni sa zdravom pameću", smatra Slobodan Remetić, direktor Instituta za srpski jezik i član Odbora za standardizaciju.
Vojislav Nikčević odbacuje, s druge strane, tvrdnje da je ideja o crnogorskom jeziku u funkciji bilo kakve politike. Postoje dva pristupa štokavskom dijasistemu, objašnjava Nikčević. Po tradicionalnoj, vukovsko-belićevskoj koncepciji genetskog pristupa, dijasistem je srpski, tj. srpskohrvatski. Novi, sociolingvistički pristup, koji osim jezičkog sistema uvažava i ostale jezičke i nacionalne odrednice, polazi od predstave da je štokavski dijasistem zajednički Crnogorcima, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, i da svako ima pravo da svoj "deo" naziva svojim narodnim i nacionalnim imenom, u skladu sa etničkim, državnim, kulturološkim i drugim određenjima. Ne radi se, dakle, o sistemski različitim jezicima već o "sociolingvističkim jezicima" – srpkom, hrvatskom, bošnjačkom, pa tako i – crnogorskom . U takvom odnosu su i jezici poput češkog i slovačkog, holandskog i flamanskog, makedonskog i bugarskog. Nikčević se, takođe, poziva i na Deklaraciju Svetskog PEN centra prema kojoj, kako kaže, tamo gde postoji narodna postoji i jezička zajednica.
STANDARDIZACIJA: Drago Ćupić, predstavnik CANU u Odboru za standardizaciju srpskog jezika i bivši dugogodišnji direktor Instituta za srpski jezik, podseća da se u Crnoj Gori oduvek govorio i pisao srpski jezik. On smatra da se ne može govoriti o koherentnom jezičkom izrazu koji se razlikuje od drugih u srpskom jeziku, te da nema razloga da se taj jezik preimenuje u crnogorski. "Razlika između književnog jezika u Crnoj Gori i u Srbiji samo je u različitim vrijednostima starog glasa jat: u Crnoj Gori to je ijekavska a u Srbiji ekavska (ijekavska vrijednost je i u Republici Srpskoj i svuda zapadno od Drine gdje govore Srbi, čak i sva Zapadna Srbija, na nivou i dijalekta ima ijekavski izraz). Na nivou dijalekta postoje razlike, ali ne između Srbije i Crne Gore, nego između govora i govornih tipova. U standardnom jezičkom izrazu u Crnoj Gori nema nijedne osobine koja se ne bi našla u drugim izrazima srpskoga jezika".
Mato Pižurica, profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, jedan od autora važećeg pravopisa srpskoga jezika i član Odbora za standardizaciju, u razgovoru za naš list kaže da je nekada iskreno sažaljevao ljude koji su u promašenu ideju – postojanje crnogorskog jezika – utrošili grdnu energiju, gotovo ceo život. "Budući da sam čvrsto vjerovao da je ta ideja bez izgleda, jer protiv nje govore i istorija, i struka, i paralele s normalnim svijetom, i zdrava pamet – mislio sam da nije mudro baviti se njenim 'raskrinkavanjem'. Ništa me nije u međuvremenu ubijedilo da bi sada trebalo postupiti drukčije. Neka ideja umre tamo gdje se i rodila, neka 'utrne' sama od sebe", bio je kratak Pižurica.
U saopštenju Matice crnogorske takođe stoji da, više od sto godina unitarna lingvistika, kao produžena ruka asimilatorske politike, nastoji da proglasi onaj deo koji čini nacionalnu diferencijaciju specifičnu za dijalektizam i provincijalizam. "Besmisleno je tražiti utemeljenje za tezu o crnogorskom jeziku u književnoj baštini, jer ono ne postoji, a što se narodnih govora tiče to je još klizaviji teren", kaže Slobodan Remetić, koji se prvenstveno bavi dijalektologijom.
Drago Ćupić se pita šta bi bilo kad bi Amerikanci, Australijanci ili Novozelanđani svoj engleski jezik nazvali po svojim državama, ili Austrijanci nemački, ili Argentinci španski, ili Brazilci portugalski, itd.? "Dobilo bi se mnoštvo naziva za isti jezik, tj. za iste jezike, a to je nepotrebno i lingvistički neopravdano. Jezici su stabilne društvene kategorije i ne mogu se imenovati kako je kome volja i kad mu je volja", zaključuje Ćupić. Službenu upotrebu engleskog jezika u mnogim zemljama, Nikčević tumači kao ostatak kolonijalizma i tvrdi da kod Južnih Slovena toga nema, već da je svaki jezik autohton. On procenjuje da bi bez sopstvenog pravopisa i jezičke zaštite crnogorski jezik neminovno podlegao pred mnogo moćnijom srpskom kulturom i izdavačkom delatnošću. Ako bi ostali zajedno sa Srbijom, za dvadeset godina mi bismo govorili ekavski – predviđa Vojislav Nikčeviń.
Reč po riječ, tek, "rat za n-ti jezik i pravopis" očigledno još nije završen. I pored Bečkog, Novosadskog i svih drugih razgovora i dogovora na koje su stavljani potpisi Vuka Stefanovića Karadžića, Đure Daničića, Ivana Mažuranića, Ive Andrića, Aleksandra Belića..., "rata" očigledno nikad dosta. Doduše, za razliku od tadašnjeg, poprište nije srpski već crnogorski jezik i pravopis. Novo vreme – novi daničići.
Violeta Arsenić
