| Politika |
Vreme broj 484, 15. april 2000. |
|
Kako nas Zapad vidi Komunisti i kraljeubice Stereotipi o Srbima u zapadnoj javnosti utemeljeni su na stereotipima o Balkanu kao civilizacijski nerazvijenom području, na kojem se događaju razne zavere, atentati, ubistva i oko koga su se često svadile velike sile U zapadnim medijima Srbi su prikazani kao pravoslavni Sloveni – provodnici ruskih interesa na Balkanu. Oblikovanju stereotipa o Srbima dodatno su pogodovali i ideološki stereotipi o komunistima, pošto su srpski vođi imali komunistički pedigre koji se potom prenosio na samu naciju. Nacionalna i civilizacijska komponenta stereotipa u žiži je interesovanja istraživačkog rada Jove Bakića objavljenog u časopisu "Nova srpska politička misao", br. 1-2 za 1999, pod naslovom "Stereotipi o Srbima u javnosti pojedinih zapadnih medija". Bakić kaže da je pripadnost civilizacijskom krugu značajnija negoli nacionalna pripadnost, jer su civilizacijske predrasude kod velikih zapadnih nacija neuporedivo jače no nacionalne predrasude spram relativno malobrojnih Srba. Ovde valja pomenuti da je prema Bakićevom nalazu paradigma sukoba civilizacija bila zastupljenija u novinama i među autorima konzervativne ideološke usmerenosti, negoli među onima liberalne ili socijaldemokratske. Osim toga, hladnoratovsku paradigmu (prema kojem je Zapad "slobodni svet" suprotstavljen "komunističkom" ili "totalitarnom" ropstvu), nekad kombinovanu sa paradigmom sukoba civilizacija a nekad samostalno, koristile su podjednako konzervativne i liberalne novine u objašnjavanju etničkih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije. Zato su u analizi austrijske, nemačke i italijanske štampe posmatrane pre svega konzervativno usmerene novine, jer su u njima stereotipi spram Srba, kao neprijatelja iz prošlosti, dublje ukorenjeni i rasprostranjeniji negoli u onoj liberalne ili levičarske ideološke usmerenosti. U anglo-američkoj i francuskoj javnosti, s druge strane, Srbi nisu predstavljali neprijatelje iz prošlosti, pa ni u konzervativnoj štampi ovih zemalja nisu mogli postojati stereotipi prema Srbima. "Vreme" je iz obimnog Bakićevog rada izdvojilo segment analize u kojoj su prikazane stereotipije medija nemačkog govornog područja. Na samom početku XX veka u nemačkoj javnosti Balkan je sinonim za nešto "plemensko", "zaostalo", "primitivno", "varvarsko", posmatrao se kao "podvrsta orijentalizma". Naime, od Rusije do Kine vladaju "varvarstvo", "nehigijena", "lenjost", "krvožednost", "krivokletstvo", "iracionalni fanatizam", "razbojništvo", "bezbožništvo"; Na ove, sa jasnim rasističkim konotacijama, "dograđivane" su neke "lokalne balkanske osobenosti". Momčilo Selesković, koji je istraživao sliku o Srbiji i Srbima u nemačkom javnom mnjenju kroz izjave najistaknutijih nemačkih kulturnih poslenika, nalazi da Nemci razmišljaju o Srbima polazeći uvek od sarajevskog atentata, a kao ilustraciju toga navedene su Damertove reči: "Za široku nemačku javnost Srbija je zemlja kraljeubica. Ta javnost zna da su Srbi bolesno ambiciozna, megalomanska i ratnička nacija." Zato je prirodno da Srbi budu "srpske svinje", da njihova stvar bude "smrdljiva stvar". Ako se ovome dodaju i reči Konrada fon Hecendorfa, šefa austrougarskog generalštaba, o "srpskim ubicama", "tim neprekidnim remetiocima mira", "srpskom zlu", "zmiji koju treba zgaziti", onda će se dobiti predstava o antisrpskom stereotipu koji, možda, nije došao do obeščovečenja svih Srba, ali je zasigurno doveo do njihovog obezličenja. Govorilo se tada i o "beskrupuloznom zločinu kafanskih političara iz Beograda", o "želji Srbije da postane velika sila koju je ona pokušala da ostvari zaverom i ubistvom", o "srpskoj politici zavere i ubistva", o "srpskoj podrivačkoj delatnosti, koja po načinu sprovođenja sasvim jasno pokazuje da potiče iz graničnih oblasti evropske civilizacije", o Beogradu kao "leglu ubica", o tome kako se u Srbiji "narod dosađuje i živi u iščekivanju krvoprolića i ubistava", pisalo se o tome kako je istorija Srbije "istorija ubistava vladalaca i atentata u toj zemlji i van nje". Devedesetih godina XX veka malo šta se izmenilo u sadržaju antisrpskih stereotipa, barem kada je konzervativna javnost Nemačke u pitanju. Jedino je odranije poznatim negativnim elementima stereotipa dodata krivica zbog rasturanja Austro-Ugarske i stvaranja Jugoslavije, te sklonost komunizmu. Johan Georg Rajsmiler, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitung-a, primera radi, pisao je 11. jula 1992. da je "u srpskom ratovanju uočljiva surovost, a u srpskoj politici drskost". Rajsmiler je "obaveštavao" svenemačku javnost i o "srpskom orijentalnom shvatanju prava", o tome kako "srpski četnici najčešće napadaju dva puta: ujutru trezni, a posle podne pripiti". Kurier, od 26. oktobra 1991, pod naslovom "Srbi", doneo je tekst u kojem se, između ostalog, nalazi i ovo: "(...) Ponašanje srpske vlade, srpske armije, četničke soldateske, ali i mnogih opozicionara i intelektualaca je do te mere nacionalistički-agresivno i u suprotnosti sa svim današnjim predstavama o civilizovanom čoveku da to neminovno izaziva ekstremna reagovanja. Mnogi smatraju da je namerno razaranje čitavih gradova i jedne čitave kulture varvarski, neevropski, orijentalni čin." S rasplamsavanjem rata u bivšoj Jugoslaviji (a posebno posle razaranja Vukovara) antisrpski stereotipi su se širili i na nekonzervativnu austrijsku i nemačku štampu. Tako je najugledniji nedeljnik u Nemačkoj, hamburški Spiegel, 1992. godine objavio tekst Olafa Ilaua u kome se tvrdi da "Srbin ispoljava svoju preku, neprijatnu narav i da bi te bitange trebalo prisiliti da pokleknu". Novinar tvrdi da: "Jugoslavija nije razorena zbog zavere stranih sila već zbog srpske megalomanije, zbog pretenzija da se dovedu kući svi 'neoslobođeni sunarodnici' (...) Genocid su sprovodili srpski generali (...) boljševički generali i velikosrpski šovinisti (...) srpski agresor (...) (Šešelj) najbezumniji među beogradskim ekstremistima (...) Srbija, novi kolonijalni vladar na Balkanu, gurnula je samu sebe u geto." U liberalnim novinama mogao se pročitati glas protesta protiv slike o Srbima kao neprijatelju. Jedan od njih je došao od osnivača i glavnog urednika Spiegel-a Rudolfa Augštajna, koji je okrivio Frankfurter Allgemeine Zeitung i "televizijske stanice ove zemlje" za pristrasnost u jugoslovenskom sukobu. Priredio: D.G. |
|