Album
Novi broj "Albuma", proljeće 2000, deveti
broj, godina treća. Izdaje ga Udruženje građana za univerzalizaciju
kulture. Iz reči urednika Ranka the Killera Milanovića, u jednom od
prethodnih brojeva, saznajemo zašto se "Album" zove album, kao
onaj u koji se stavljaju fotografije: "To su naše uspomene, naša
biografija, naša histo(-e)rija, naša književnost... NAŠA?! ČIJA?...
Eh, tu ne bih volio da postavimo granicu. Ne kanton, ne entitet, ne BiH,
ne Evropa, ne Zemlja, ne Čovjek. Možda neki bog, inkarniran u mnoštvo,
zalutao u jednome nesretnom vremenu."
"Album" je drugačiji od ostalih časopisa za književnost i kulturu. Ništa nije dugačko i sve vam se čita (gleda). Od početka do kraja. Na početku su, na primer, navedena imena ljudi čiji su prilozi objavljeni u "Albumu", pod naslovom "Gdje je tko". Ima osamnaestogodišnjaka i pedesetogodišnjaka, ima ih iz raznih krajeva sveta: jedan "u Banjoj Luci gubi vrijeme misleći o nekim dalekim i tajanstvenim stvarima", drugi "još uvijek živi u rodnom gradu i piše", neko "proučava mikroorganizme nadajući se makrokozmičkoj iluminaciji", jedan "radi u Stocu"...
Na kraju piše: "Objavljujemo sve stilove, sve forme izraza i nesposobnosti za takvo što, kao i sve teme – na vašu i našu sramotu. Mo smo otvoren časopis. Ali stvarno!"
Između se smenjuju ćirilica i latinica, pesme i priče, zbilja i šala, a sve da bi se, kako bi to rekao Ranko the Killer, "ukinula varava jasnoća zdravog razuma".
Da ne bi bilo zabune, the Killer je nadimak koji je Ranko sam sebi nadenuo. U tekstu u kom objašnjava zašto je to uradio, između ostalog, piše:
"No, je li ikad išta drugo postojalo u Bosni prije rata, bilo šta drugo što je moglo uzrokovati moj nadimak? I, je li rat bio sam rat, samo pucanje, ubijanje i slično? Nismo li mi u Bosni i tijekom rata zamišljali druge svijetove, kao što to radimo i danas, kao što smo radili i prije rata, i kao što ljudska bića uvijek rade? Nismo li i u ratu čitali i pisali pjesme, slikali i gledali slike, pravili i gledali filmove, filozofirali, izučavali jezik, ljubili, ženili se, udavali, patili(-e) od ljubomore...? Ratno iskustvo je (bilo) znakovito ali odveć kompleksno, odveć individualizovano da bi se tako prosto, jednostrano tretiralo. Pucanje, ubijanje, strah, smrt, hapšenje, oskudica... sve je to dominantno u ratu, ali nije jedino. Ljudski se život nikada ne može reducirati na ono dominantno; i, čak, to što je dominantno, nikad nije svima i u svakom trenutku dominantno. A tek poslijeratna iskustva ljudi koji su preživjeli rat...!"
M. Krstanović
