Politika |
Vreme broj 512, 26. oktobar 2000. |
Novo vreme uživanja Duboka iracionalnost Tarkvinija Oholog, ono što se pre nego što je
politička korektnost upristojila jezik psihijatrije nazivalo
"kriminalnim ludilom", već celu deceniju optužuje svakog
Srbina sklonog pozitivnom mišljenju i razumnim kompromisima da je
potencijalni homoseksualac i incestni kanibal.
Narodna poslovica veli "Ko se ne da poznati gledaj ga sa kim se mješa". Tek prošle nedelje na srpskoj političkoj sceni prestala je parada lumpenproleterskih niskočelaca, od kojih se svaki može smatrati alter egom Tarkvinija Oholog. Prisetite se povorke političkog šljama, od Bracike Kertesa do Bidže, od slavonskih magacionera do krajiških milicionera. Tu se nije radilo o običnim nego, dozvolite da kažem, prosto o pomamnim budalama. Čitava ova desetogodišnja krvava blamaža bila je nepotrebna. Srbija je u počivšoj Jugoslaviji mogla da pristane na konfederaciju, asimetričnu federaciju, bilo koju pseudofederalnu formu (kao da je to bilo zabranjeno?) sa kojom se, pre drugih istočnoevropskih zemalja, mogla priključiti Evropskoj uniji. A u Evropskoj uniji položaj Srba prema Hrvatima bio bi jednak njihovom položaju prema Portugalcima.
Svako koga za ovih deset godina nije mrzelo da predviđa posledice ovakve politike, osećao se kao Kasandra, kojoj je Apolon dao proročki dar i prokleo je da joj niko ne veruje. Nikakvog, zaista nikakvog, uživanja nije bilo u tome što se uvek ostvarivala mogućnost za nijansu gora od najgore. Zaludu smo ponavljali da život nije takav, da život ne bi smeo biti takav. Ono što je pretvorilo "vreme krvi" u "vreme uživanja" jeste neočekivano otkriće da je revolucija u Srbiji izbegla Miloševićev imperativ krvoprolića. Veliko uživanje leži u činjenici da se poslednje Kasandrino proročanstvo, građanski rat u Srbiji, nije ostvarilo. Iz dečjeg sna, na ulice Beograda i drugih gradova istrčali su naši sugrađani i zemljaci, onakvi kakvi bi mogli biti, onakvi kakvi bi morali biti. Ukazali su nam se u pročišćenom obliku, kao iz poslednje, sveopraštajuće scene Undergrounda, u kojoj se rukuju živi i mrtvi. Videti naše sugrađane takve predstavljalo je veliko, mada tužno zadovoljstvo. Moja prijateljica iz Zapadne Evrope je, nakon što je narod provalio u televiziju i skupštinu, nazvala oca u Beograd. Otac ju je u uzbuđenju oslovio imenom njene davno pokojne majke (to je želeo njoj da kaže) i veselo uzviknuo: - Mi smo slobodni. Ona je zaplakala. |
![]() |