| Politika |
Vreme broj 512, 26. oktobar 2000. |
Novo vreme u�ivanja Duboka iracionalnost Tarkvinija Oholog, ono �to se pre nego �to je
politi�ka korektnost upristojila jezik psihijatrije nazivalo
"kriminalnim ludilom", ve� celu deceniju optu�uje svakog
Srbina sklonog pozitivnom mi�ljenju i razumnim kompromisima da je
potencijalni homoseksualac i incestni kanibal.
Narodna poslovica veli "Ko se ne da poznati gledaj ga sa kim se mje�a". Tek pro�le nedelje na srpskoj politi�koj sceni prestala je parada lumpenproleterskih nisko�elaca, od kojih se svaki mo�e smatrati alter egom Tarkvinija Oholog. Prisetite se povorke politi�kog �ljama, od Bracike Kertesa do Bid�e, od slavonskih magacionera do kraji�kih milicionera. Tu se nije radilo o obi�nim nego, dozvolite da ka�em, prosto o pomamnim budalama. �itava ova desetogodi�nja krvava blama�a bila je nepotrebna. Srbija je u po�iv�oj Jugoslaviji mogla da pristane na konfederaciju, asimetri�nu federaciju, bilo koju pseudofederalnu formu (kao da je to bilo zabranjeno?) sa kojom se, pre drugih isto�noevropskih zemalja, mogla priklju�iti Evropskoj uniji. A u Evropskoj uniji polo�aj Srba prema Hrvatima bio bi jednak njihovom polo�aju prema Portugalcima.
Svako koga za ovih deset godina nije mrzelo da predvi�a posledice ovakve politike, ose�ao se kao Kasandra, kojoj je Apolon dao proro�ki dar i prokleo je da joj niko ne veruje. Nikakvog, zaista nikakvog, u�ivanja nije bilo u tome �to se uvek ostvarivala mogu�nost za nijansu gora od najgore. Zaludu smo ponavljali da �ivot nije takav, da �ivot ne bi smeo biti takav. Ono �to je pretvorilo "vreme krvi" u "vreme u�ivanja" jeste neo�ekivano otkri�e da je revolucija u Srbiji izbegla Milo�evi�ev imperativ krvoproli�a. Veliko u�ivanje le�i u �injenici da se poslednje Kasandrino proro�anstvo, gra�anski rat u Srbiji, nije ostvarilo. Iz de�jeg sna, na ulice Beograda i drugih gradova istr�ali su na�i sugra�ani i zemljaci, onakvi kakvi bi mogli biti, onakvi kakvi bi morali biti. Ukazali su nam se u pro�i��enom obliku, kao iz poslednje, sveopra�taju�e scene Undergrounda, u kojoj se rukuju �ivi i mrtvi. Videti na�e sugra�ane takve predstavljalo je veliko, mada tu�no zadovoljstvo. Moja prijateljica iz Zapadne Evrope je, nakon �to je narod provalio u televiziju i skup�tinu, nazvala oca u Beograd. Otac ju je u uzbu�enju oslovio imenom njene davno pokojne majke (to je �eleo njoj da ka�e) i veselo uzviknuo: - Mi smo slobodni. Ona je zaplakala. |