Intervju: Hans Olaf Henkel
Jugoslavija je dobra roba
Osnovna oprema u Jugoslaviji je u velikoj mjeri njemačka –
ljudima su poznati naši standardi i norme, ono što je godinama slabo održavano
mi najbolje možemo popravit
"Sloboda
je za mene najveća moguća vrijednost. Ali njezinu stvarnu moć može
otkriti samo onaj tko se za svoju slobodu sam izbori", to nije životni
kredo nekog ekstremnog ljevičara, već Hansa Olafa Henkela, moćnog šefa
još moćnijeg Saveza njemačke industrije, BDI. Opušteni šezdesetogodišnjak
koji je prošlu novu godinu dočekao na Kubi, u društvu "starog
prijatelja" Fidela Kastra je ipak prije svega savršeni
"kapitalista"; sloboda za koju se zalaže je sloboda tržišta i
protoka roba. Potomak hamburške trgovačke obitelji, dugogodišnji menadžer
IBM-a za istočnu i kasnije cijelu Evropu, danas na čelu asocijacije 80
tisuća njemačkih poduzeća s 11 milijuna zaposlenih ne prestaje
kritizirati na najvišem nivou, najprije konzervativnog kancelara Kola- za
"neshvaćanje duha vremena i odugovlačenje nužnih reformi, zbog čega
Njemačka zaostaje u globalizacijskoj trci"- a kasnije i
socijaldemokratskog šefa vlade Šredera, koji "na početku nije shvaćao
da se ne može vladati protiv privrede". Odnos politike i privrede je
suština u zapadnim demokracijama, nacionalni interesi se definiraju kroz
privredne, a ne etničke ili teritorijalne. U danima burnih događanja u
Beogradu, Henkel je bio traženi sugovornik mnogih televizijskih emisija o
Jugoslaviji, pri čemu je odgovarao na uvijek isto pitanje: kako da se
oporavi tamošnja privreda.
Na početku razgovora u njegovom jednostavnom uredu u berlinskoj centrali BDI – zanimalo me najprije koliko je na ljude koji danas vode državu i privredu, utjecala njemačka prošlost, Drugi svjetski rat?
HENKEL: Mnoge koji su danas tako stari kao ja, rat je bitno odredio. Izgubili smo očeve. Naša obitelj je izgubila i materijalno, ali zapravo je za moju generaciju stradanje počelo nakon rata. Još se uvijek odlično sjećam strašnih zima 46, 47, 48. kad je bilo užasno hladno, a mi smo bili gladni... Kod nas koji smo onda bili djeca, to je rodilo ogromnu želju da nikad više ne bude rata – ali, stekli smo i vrlo trezveni osjećaj za ono što je važno i što je nevažno u životu.
"VREME": Da li su ta ratna i poslijeratna iskustva odredila i odnos Njemačke prema Jugoslaviji, odnosno Srbiji?
Ne vjerujem, u svakom slučaju ne s njemačke strane. Bili smo previše zauzeti posljedicama rata u Njemačkoj i težnjom za ponovnim ujedinjenjem. Za mnoge Nijemce, i vrlo obrazovane, Srbija uopće nije postojala, Kosovo, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora isto tako – sve je to bila Jugoslavija- za nas komunistička zemlja kao Mađarska, Poljska ili Rumunjska. S velikim iznenađenjem su u devedesetima, kad se Jugoslavija već počela raspadati, mnogi saznali da tamo, na primjer postoji država koja se zove Slovenija i koja po sposobnosti i spremnosti da se priključi Evropskoj uniji, slici Austriji.
I njemačkim političarima su posebnosti Jugoslavije postale jasne tek u devedesetima. Nijemci su o Srbima znali jednako puno ili jednako malo kao o Ukrajincima, Bjelorusima ili Letima- od onoga što je bilo prije toga u Drugom svjetskom ratu, je prošlo toliko godina – za nas je sve to bila Jugoslavija....
...zemlja s kojom je Savezna Republika od kasnih šezdesetih imala odlične privredne odnose. Da li se i kako te privredne veze mogu obnoviti?
Ranije smo s Jugoslavijom imali vrlo privilegiranu poziciju, bio sam više puta tamo kao šef IBM-a... još se dobro sjećam, Beograda i Ljubljane.
Austrijanac koji nas je vodio govorio je ovo je Slovenac, ovo Hrvat, ovo Srbin i pokušavao nam objasniti razlike. Mi ga tada nismo shvaćali – a imao je, naravno, pravo.
Mislim da je sada, nakon okončanja embarga odlučujuće što će Jugoslavija iz svega napraviti. Treba brzo riješiti otvorena politička pitanja, Kosovo, Crna Gora... jer nitko neće investirati ako će izgledati da će opet biti sukoba.
Osim toga, Jugoslavija je izgubila deset godina – u kojima su Poljska, Rumunjska, Češka, i ostale ex-komunističke zemlje različitim brzinama uvele sasvim drugi sistem. Deset godina je puno ako su ostali već krenuli – to je kao da trčite maraton i odlučite startati sat kasnije.
Imaju li njemački privrednici
uopće interesa za investiranje u Jugoslaviji?
Naravno, mi investiramo posvuda, u tome smo svjetski prvaci...
Jugoslavenska vlada mora Njemačku promatrati kao mušteriju, mora se truditi da mušterija dođe. To možda zvuči arogantno ali je vrlo važno svoj proizvod, a to je u ovom slučaju Jugoslavija kao mjesto za investicije i proizvodnju, što je moguće bolje ukrasiti. Ako sada možda ta roba i ne izgleda privlačno, vlada se mora pobrinuti da se mušterijama jasno pokaže kako će u budućnosti biti lijepa. To je kao na berzi – često kupujete upravo akcije onih koji su sasvim na dnu, propali, u nadi da će se ta investicija isplatiti – dok akcije jednog sjajno stojećeg poduzeća vjerojatno nećete kupiti jer su već preskupe. Dakle, važno je da se Jugoslavija predstavi kao regija budućnosti, da poslovni ljudi pomisle -sada moram brzo tamo ući jer će uskoro biti skuplje – a time što će netko tamo brzo ulagati, u budućnosti će zaista i biti bolje.
Zato je po mojem mišljenju nevjerojatno važno da novo jugoslavensko vođstvo shvati taj poznati trokut, i da istodobno svjetskoj javnosti stavi na znanje da ga je shvatilo, trokut kojeg čine ljudska prava, demokracija i socijalna tržišna privreda. Pogledajte primjer Koreje gdje je također bila diktatura; sada tamo imate demokraciju i ljudska prava, predsjednik je dobio Nobelovu nagradu za mir. Prije pet godina to je bila korumpirana država s diktatorskim strukturama, danas je funkcionirajuća demokracija. Taj trokut je istostraničan, sve tri točke su jednako važne ...za novu vladu je najvažnije da se hrabro i uporno upusti u stvaranje pravih struktura, a to znači tržišna privreda, privatizacija, liberalizacija.
No trenutno je zemlja u užasnoj ekonomskoj krizi, proizvodnje nema, ono što funkcionira gotovo je samo crna privreda i kriminal.
To se može gledati i pozitivno- stvoreno je ipak puno privatnih poduzeća koja u ranijem sistemu nisu postojala. Sada moraju izaći iz crne zone, postati prave firme s plaćanjem poreza i svim ostalim, ali vjerujem da sve u svemu to uopće nije tako loša baza. Tu može pomoći i njemačka privreda – naša poduzeća mogu ne samo investirati nego pomoći i u definiciji okvirnih uvjeta. U tome će naravno pomoći i Stabilizacijski pakt, 4 milijarde čeka da bude investirano. Koordinator pakta Hombah, ima savjetodavno-poslovno vijeće u kojem je pedeset šefova poduzeća iz Zapadne i Istočne Evrope i tu treba uključiti i nekoliko uspješnih srpskih menadžera – ne iz poduzeća s crne nego sa bijelih lista.
Osim toga, ne vidim zašto zemlje bivše Jugoslavije ne bi mogle stvoriti nešto poput zajedničkog tržišta, bez carina unutar tog prostora. Istodobno bi EU trebala sniziti ili ukinuti carine na proizvode iz vaše zemlje – što ne mora nužno značiti i da Jugoslavija mora smanjiti carine na robu iz Unije.
Moglo bi se zemlji dati neku vrstu preferencijala za nekoliko godina dok se vlastita privreda ne oporavi. Dakle, ispravne strukture tržišne privrede, investicije, programi Stabilizacijskog pakta, zajedničko tržište za zemlje regije, preferencijali EU-a – to su instrumenti koji sigurno mogu pomoći i brza radikalna privatizacija. Imate telekomunikacijsku mrežu, dajte je na aukciju...
To je Milošević već potrošio, sve "kućno srebro" je već rasprodano...
Ali sigurno ima još: energetski sektor, vodoprivreda, luke, aerodromi – ljudi će dolaziti, investirati i upravljati i odjednom će profunkcionirati prekrasni, uredni aerodromi... iako smo na tom planu i mi Nijemci u zaostatku, ne tako brzi kao ostale zemlje. Ako požurite, mnogo se može nadoknaditi; u svijetu ima nevjerojatno mnogo kapitala koji samo traži mogućnosti kako da se uloži. Bitno je da vlada stvori sistem koji bi bio u stanju sam sebe izvući iz blata, a to je socijalna tržišna privreda koju smo i mi upotrebili poslije rata – iako smo na istoku Njemačke pogriješili. Ali Jugoslavija, hvala Bogu, nema velikog brata koji bi sve plaćao – u istoj je situaciji kao Poljska, u kojoj je, unatoč silnih milijardi koje smo mi uložili u bivši DDR, stopa nezaposlenosti ispod one u našim novim pokrajinama.
Nijemci tendiraju izvozu svojih znanja. Već vidim naše stranačke zaklade kako umarširavaju u Beograd i tamo pričaju kako stvari treba organizirati po našem uzoru, ali nadam se da to nećete napraviti. Politika je u Njemačkoj previše moćna, prilično i na račun izravnog sudjelovanja naroda mi ne smijemo izravno birati ni predsjednika. Dobre savjete mogu dati oni koji se razumiju u privredu, i koji znaju kako se izbjegavaju greške kakve smo počinili u Istočnoj Njemačkoj.
Vjerujem da će se naša poduzeća rado angažirati jer Jugoslavija je s jedne strane interesantan potencijal, a s druge, za njemačku privredu nijedno tržište nije premalo. Osim toga, osnovna oprema u Jugoslaviji je u velikoj mjeri njemačka – ljudima su poznati naši standardi i norme, ono što je godinama slabo održavano mi najbolje možemo popraviti; njemačka građevinska industrija može praktički preko noći početi obnavljati ono što je srušeno u bombardiranju ili što je sistem u zadnjih deset godina uništio.
Koliko mislite da bi obnova ekonomije u Jugoslaviji mogla trajati?
Ne bih davao procjene, ali mogu reći nešto: što duže se ovisi o stranoj pomoći, to sporije ide. Poljska, Češka, Mađarska – odlični su primjeri, za razliku od bivšeg DDR-a uspjele su bez velikog brata ili baš zato jer ga nisu imale. Mi u Istočnoj Njemačkoj, zbog velike politike, nismo imali hrabrosti stvoriti strukture koje bi ljude dovele u situaciju da sami sebi moraju pomoći. No pretpostavljam da će sredstva koja će dobijati Srbija biti ograničena: to u prvi čas može djelovati razočaravajuće jer lijepo je kada pada kiša novca, ali je baš to preduvjet da zemlja, brže nego što bi se to uz stalne injekcije iz inozemstva dogodilo, nađe priključak na Evropu.
Gospodine Henkel, što je onda na kraju važnije, privreda ili politika?
U Engleskoj ili Americi takvo pitanje nitko ne bi razumio. Odgovor bi glasio – pa privreda smo mi svi, ne samo šefovi poduzeća nego svi koji rade i konzumiraju. Ja najradije kažem privreda nije sve ali bez privrede je sve ništa.
Politika mora igrati prosvjetiteljsku ulogu, taj prekrasan pojam je star dvijesto godina i još aktualan: besmisleno je da se politika pravi kao da mora posredovati između interesa privrede i društva jer su to isti interesi.
Šreder to zna, da li je Kol znao, nisam sasvim siguran. Tužno je ako čovjek koji to zna iskorištava neznanje stanovništva da bi poticao strah, na primjer, od globalizacije. Bolje je ljudima reći, globalizacija je šansa i treba je iskoristiti – anglosaksonske zemlje ili Španjolska su to shvatile. Bilo bi lijepo kada bi jednog dana na čelu neke evropske vlade bio poduzetnik
Imate li takve ambicije?
"Ne" se izgubilo u smijehu. Iste je večeri pred auditorijem kao iz priručnika "Tko je tko" u Berlinu predstavljena autobiografija šefa BDI-ja. Uz naslov "Moć slobode", fotografija ozbiljnog dvadesetgodišnjeg i nasmijanog šezdesetgodišnjeg Hansa Olafa Henkela, na obje u istom sakou od rebrastog samta. U njemu je uostalom došao i na promociju knjige. U tome je možda tajna slobode.
Lidija Klasić
