Vreme broj 516, 23. novembar 2000.

Svaki elektor koji bi glasao suprotno volji glasača iz te države loše bi se proveo, zbog čega se u stručnoj literaturi ne spominje samo čuvena izreka jednog od njih: "Ja nisam izabran da mislim, nego da glasam", već i mogućnost da se eventualni "otpadnik" linčuje

Blago radio-novinarima! Oni bar znaju šta se dogodilo kad izvještavaju svoje slušaoce. Novinar, ili u ovom slučaju saradnik nedjeljnika mora često da piše dok se tek očekuje šta će se dogoditi, da bi čitaocu bilo interesantno kad nedjeljnik dobije u ruke. Tako i ovaj tekst nastaje dok svi očekuju da čuju u vijestima šta će odlučiti Vrhovni sud Floride i da li će time konačno biti rješeno pitanje pobjednika na američkim predsjedničkim izborima.

Naravno, zanimanje za odluku najviše sudske instance na Floridi rezultat je rijetke situacije u praksi izbora američkih predsjednika – gotovo idealno podijeljenog glasačkog tijela i, na osnovu toga, uticaja gotovo svakog dobijenog glasa na konačnu pobjedu jednog od kandidata. A dva Juniora (jer i Gor je, punim imenom, Albert Alfred Gor, Junior) vodila su "mrtvu trku" ne samo do formalnog kraja izborne kampanje, tj. čina glasanja, nego, evo, i danima poslije toga.

Mnogi poznanici me pitaju otkuda takva mogućnost da 25 "elektora" s Floride preokrenu većinsku volju glasača širom SAD, koji su, tijesno, ali ipak, prednost dali Goru? U pitanju je, svakako, logika izbornog sistema kojim se, po američkom ustavu, biraju predsjednici. On je, mada Amandmanom XII 1804. godine promijenjen u odnosu na originalne odredbe ustava starog više od 200 godina, i dalje "prastar" i u mnogo čemu anahron i čudan nama naviknutima na evropske izborne sisteme. Počnimo od toga da, na primjer, određuje da se izbori održavaju svake četvrte godine "prvog utorka poslije prvog ponedjeljka u novembru" (da, baš tako, kao da su i oni pristalice slogana "zašto jednostavno, ako može komplikovano!"). Zatim, predsjednički se izbori održavaju potpuno nezavisno od izbora za Kongres SAD – za čije se članove (u oba doma), inače, glasa neposredno – a istovremeno s izborom potpredsjednika, koji uglavnom samo predsjedava Senatu kao "gornjem domu" Kongresa. Ono, pak, što je danas najneobičnije jeste posredan način izbora predsjednika SAD putem glasanja elektora (ili izbornika, kako se kod nas taj termin često prevodi) kao "predstavnika" država-članica SAD.

ISTORIJAT: I tu, zapravo, izvire problem: teorijski, a evo (i to ne prvi put!) i u praksi, može se dogoditi da neki kandidat dobije apsolutnu većinu glasova na nivou federacije, ali ne i apsolutnu većinu elektora – jer se oni biraju po saveznim državama, kako Amerikanci nazivaju države-članice SAD. Elektorski kolegij SAD, koji je kolegij samo na papiru, jer se oni ni ne sastaju na jednom mjestu nego glasaju u svojim državama, broji 538 članova. Taj broj rezultat je preslikavanja strukture Kongresa SAD (435 poslanika u Predstavničkom domu i 100 senatora), plus, prema Amandmanu XX, tri predstavnika tzv. Distrikta Kolumbija, odnosno glavnog grada, Vašingtona, koji ne pripada nijednoj saveznoj državi. Broj elektora po saveznim državama, međutim, nije isti. Zavisno od brojnosti stanovništva (a na osnovu posljednjeg izvršenog popisa, održanog, inače, 1981), određuje se i broj elektora, ali on ne može da bude manji od tri, a sada ide do 50 (Kalifornija).

Ideja founding fathers, kako Amerikanci nazivaju tvorce svog ustava, bila je da elektorski kolegij predstavlja najreprezentativnije i politički najiskusnije ljude, u čemu, istina, ima i određene doze elitizma, ali, s druge strane, to je bilo i posljedica nepostojanja političkih partija u vrijeme kada je ustav stvaran. Nastankom političkih partija u XIX vijeku realna situacija se promijenila i izbor elektora nije više bio samo način da se konačna odluka povjeri najodgovornijim ljudima (sa navodnim znakovima ili bez njih, zavisno od gledanja na osnovanost takve ideje), nego je sve više postajala stvar partijskih interesa. U tom pravcu je išlo i zakonodavstvo i praksa (mada ne u svim saveznim državama) da se elektori više ne biraju "po imenu", nego, prosto, kao "oni koji će glasati za".

Dodatna komplikacija može nastati iz činjenice da elektori u mnogim državama nisu formalno obavezni da glasaju za kandidata sa čije su "liste" sami izabrani, a Misisipi, Džordžija i Luizijana su čak usvojile zakone kojima se omogućava i izbor "neopredjeljenih" elektora (zanimljivo je da se u svim analizama o ovogodišnjim izborima oni i ne spominju, što navodi na zaključak da nisu "prošli"). Nasuprot tome, neke su države uvele izričitu obavezu da elektor mora da glasa za "svog" predsjedničkog kandidata, zaprijetivši čak i novčanim ili zatvorskim kaznama!

No, sve u svemu, "imperativnog mandata" u cjelini nema, mada bi se svaki elektor koji bi glasao suprotno volji glasača iz te države loše proveo, zbog čega se u stručnoj literaturi ne spominje samo čuvena izreka jednog od njih: "Ja nisam izabran da mislim, nego da glasam", već i mogućnost da se eventualni "otpadnik" linčuje! Ali, ljudi ne bi bili to što jesu kad se barem neki od njih, iz raznih razloga, ne bi drznuli da urade i suprotno, pa je i u američkoj praksi bilo – ali zaista rijetkih – primjera takvog ponašanja elektora. Zato, barem teorijski, ostavimo i tu mogućnost otvorenom, jer se može dogoditi da nekom "veseljaku" ove godine padne na pamet misao poput "Kad je bal, nek je trandebal!", pa da uđe u historiju, možda i više od jednog od današnjih kandidata.

PRAVI UZROK: I tu smo, zapravo, na ključnom pitanju – nedovoljna ubjedljivost, s jedne, i male političke razlike između dva kandidata, s druge strane, pravi su uzrok današnje "mrtve trke", a ne sam izborni sistem. Svojom anahronošću on može doprinjeti da se, ne samo po shvatanju uobičajenom u Evropi, dogodi "demokratska nepravda" i da konačno pobijedi i kandidat koji nije osvojio ukupnu većinu glasova birača, ali to je ono sa čime su, u to nema nikakve sumnje, i kandidati i njihovi izborni štabovi bili upoznati i, gotovo na nivou nauke, planirali i vodili izbornu kampanju. Oni su znali da je cilj osvojiti većinu u precizno određenim saveznim državama (posebno zbog toga što se od 1836. primjenjuje tzv. unity rule, tj. pravilo da pobjednik dobija sve elektore), ali i zbog još prisutnog, mada više ne tako značajnog kao u XIX vijeku, ponašanja da manje države "udružuju" svoje elektorske glasove da bi parirale velikima.

A time smo došli i do najvjerovatnijeg odgovora na pitanje da li je realno, posebno poslije svega što se dogodilo na kraju sadašnje izborne trke, očekivati da dođe do reforme izbornog sistema? Moj bi odgovor bio: možda, ali ne baš previše vjerovatno. Jer, do sada je bilo više od 400 inicijativa za promjenu tog sistema i skoro sve su propadale, što je posljedica velike složenosti američkog i društva i političkog sistema, ali, paradokslano, možda, ali istinito, i istovremene "naviknutosti" na određena rješenja i, vjerovatno najbitnije, još uvijek velike snage konzervativnih interesa, kojima postojeća rješenja odgovaraju.

Zato treba pričekati najprije odluku Vrhovnog suda Floride, a onda, možda, i Vrhovnog (odnosno, po našoj terminologiji, ustavnog) suda SAD – ako mu se neki od kandidata nezadovoljan odlukom iz Floride obrati. A ovo ako iz prethodne rečenice treba ozbiljno shvatiti, jer i pored ogromnih uloga u igri, i oba kandidata i njihovi politički savjetnici su bez sumnje svjesni poznate američke maksime da je dovoljno i časno izgubiti i ostaviti otvorenom šansu za (neke) sljedeće izbore.

Američka politička mitologija puna je primjera takvog ponašanja i zato će biti veoma zanimljivo posmatrati kako će se Gor i Buš ponašati. Ironija je i da će, možda, o njihovoj pojedinačnoj sudbini odlučiti baš Vrhovni sud SAD, kojem onaj koji pobijedi treba da odredi tri nova člana – o čemu, uzgred, u Sjedinjenim Državama ozbiljni autori više razmišljaju nego o samom budućem predsjedniku, jer od sastava tog suda (zbog njegove velike uloge u tumačenju, faktički dopunjavanju, Ustava SAD) veoma zavisi sudbina mnogo važnih pitanja demokratizacije ili konzervativne regresije američkog društva i sistema, od kojih pitanje izbornog sistema nije baš najznačajnije. Zato je više vjerovatno da će se kandidati i njihovi štabovi do kraja beat around the bush (vrteti se kao mačak oko vruće kaše), nego take to the bush (odmetnuti se u hajduke, postati politički razbojnik), jer bi im se u tom drugom slučaju zaista moglo dogoditi da, bez obzira na prezime, od njih ostane samo gore (ugrušak krvi) u američkoj političkoj šikari.

Ivo Visković
(Autor je profesor FPN-a i član Foruma za međunarodne odnose EP-a u Srbiji)

Ako je američka izborna zbrka izazvala priličan šok, niko nije bio naročito iznenađen da će u raspetljavanju izborne drame ključnu ulogu imati Florida, gde su ishodi izbora tradicionalno nepredvidivi. Naime, Florida, ili "Sunčana država", jeste demografski i politički jedna od najraznovrsnijih država u SAD. Najpre, Florida je podeljena na ruralni sever i bogati jug. Osim toga, gotovo dve trećine stanovništva Floride nisu starosedeoci, već su se tu doselili. Ruralni i relativno siromašni sever, čiji je glavni grad Talahasi, ne razlikuje se naročito od klasičnog američkog juga i u mnogome podseća na Džordžiju ili Alabamu. Kontinentalni sever Floride ujedno je i tradicionalno republikansko uporište. Nasuprot tome, jug Floride (poluostrvo), zbog svoje blage klime i niza pogodnosti za starije (luksuzni starački domovi, banje, zdravstveni i rekreativni centri), privukao je mnogo bogatih penzionera, koji čine gotovo polovinu glasačkog tela države, a i dalje je jeftinije tamo kupiti nekretnine nego na Bahamima. Na Floridi živi puno penzionisanih Jevreja koji su mahom došli sa razvijenog severoistoka, iz Njujorka, Detroita i velikih gradova. Osim penzionera, sunčani jug privukao je i veliki broj mladih profesionalaca koji se sele na Floridu u potrazi za dobro plaćenim poslovima u oblasti informatike, jer je Florida u proteklih desetak godina doživela izuzetan razvoj novih tehnologija. Klimatski uslovi juga Floride najverovatnije su razlog zbog čega na poluostrvu, a naročito u Majamiju, živi mnogo doseljenika sa Kube kojima se Kastro prilično zamerio.

No, više od šesnaest odsto glasačkog tela Floride čine doseljenici iz drugih južnoameričkih država. Ovakva društvena i etnička raznolikost upravo je i razlog zbog čega se sa "Floridom nikad ne zna", kao što je primetio jedan analitičar. Svaka zajednica ima sopstveni interes, koji najčešće nije tradicionalan već se formira na osnovu onoga što glasači određenog socijalnog statusa prepoznaju kao najprihvatljivije što im neka administracija u datom trenutku pruža. A na poslednjim izborima, čak i ono malo "konstanti" pretvorile su se u "varijable". U alhemiju su se umešali politički faktori, ali kako se ispostavilo i "prirodni", jer penzioneri, koji tradicionalno izlaze na izbore, nisu mogli da se snađu u zamešateljstvu koje su na glasačkim listićima napravile strelice, iako su za njih posebno izrađeni listići sa krupnijim slovima, kako bi stari lakše mogli da pročitaju imena kandidata. Penzionisani Jevreji, na primer, tradicionalno glasaju za demokrate, kao što je to slučaj sa gotovo 80 odsto glasova Jevreja širom SAD. No, mnogi su sa užasom otkrili, kada su kasnije odmotali †lm, da su zbog zbrke sa strelicama svoj glas dali Petu Bjukenenu. Verovatnoća da Jevreji glasaju za Bjukenena ravna je onoj da na Vračaru pobedi Vojislav Šešelj. Brojna penzionerska zajednica na Floridi nema naročitu potrebu da investira u zajednicu i često su protivnici vladinih programa namenjenih siromašnima i nezaposlenima, a koji se †nansiraju iz poreza. Penzionere uglavnom zanima da porezi budu niski, a da zdravstvene i socijalne usluge budu na prihvatljivom nivou. To praktično znači da po tim pitanjima glasaju za onoga ko da bolju ponudu – republikanci ili demokrate, svejedno. Na primer, Florida je 1992. godine glasala za Buša, oca aktuelnog republikanskog kandidata.

No, da nije bilo penzionera, do gužve ne bi ni došlo, i izborna zbrka ne bi ni izbila na videlo. Penzioneri su, naime, najverniji glasači, i retko propuštaju da izađu na izbore, za razliku od mladih ljudi koje politika ne zanima. No, pošto imaju vremena i strpljenja na pretek, penzioneri su se razbesneli kada su otkrili da su im se glasovi zagubili i bili su rešeni da stvar isteraju do kraja, naročito u demokratskim opštinama poput Palm Biča, Majamija, Fort Loterdejla.

Ovoga puta nije bilo sasvim jasno kako će glasati i Kubanci. Naime, Kubanci tradicionalno glasaju za republikance, a ove godine je to bilo još izvesnije jer je kubanska zajednica na Floridi besna na Klintonovu administraciju zbog slučaja sedmogodišnjeg kubanskog izbeglice Elijana Gonzalesa, čija je majka poginula u pokušaju da se domogne tla SAD. Klintonova administracija presudila je da se dete vrati ocu na Kubu, a rođaci iz Majamija izgubili su starateljstvo. Kubanska zajednica ovu odluku doživela je kao neprihvatljivi ustupak komunističkom režimu Fidela Kastra. Međutim, potpredsednički kandidat demokrata Džo Liberman uživa veliki ugled među Kubancima sa Floride jer je više puta istakao da "dok je živ" neće dozvoliti ukidanje sankcija Kubi. Nasuprot Kubancima, glasači koji potiču iz drugih država Južne i Srednje Amerike tradicionalno su naklonjeniji demokratama. I konačno, očekivalo bi se da glasovi koji poštom stižu iz inostranstva odu u prilog republikancima, zato što najveći broj ovih glasova dolazi iz američkih vojnih baza širom sveta, a republikanski kandidat Buš zalagao se za jačanje odbrambene moći SAD.

No, veliki broj vojnika razmeštenih po svetu jesu Afroamerikanci, koji tradicionalno pružaju podršku demokratama. Ukratko, svako predviđanje izbornih ishoda na Floridi donosi velike glavobolje i analitičarima i političarima koji jedino mogu da se slože u oceni da Florida predstavlja pre zbir zajednica ili ljudi, a ne zajednicu kao takvu, zbog čega se sa "Sunčanom državom" u politici nikad i ne zna.

D. Anastasijević

prethodni sadržaj naredni