FrancuskaIstraživanje i čekanje
Nadležne ustanove, ne samo u Francuskoj, ne jure
pred (uranijsku osiromašenu) rudu. Imaju kad izaći sa službenim saopćenjima,
jer vrijeme poluraspada uranija 238
iznosi tek četiri i pol milijarde godina
Nakon Belgije, Španjolske, Portugala i Italije, bauk
"balkanskoga sindroma" kruži i Francuskom. U četvrtak 4.
januara, francusko je ministarstvo obrane priznalo da su četiri vojnika
koji su služili u bivšoj Jugoslaviji oboljeli od leukemije i da se liječe
u vojnim bolnicama. Peti, koji pati od sličnih simptoma, nije bio na službi
u bivšoj Jugoslaviji. Portparol ministarstva, Žan-Fransoa Biro također
najavljuje da će Francuska sudjelovati na sastanku NATO-a, 9. januara u
Briselu, na kojem će se, a na zahtjev Italije, procjeniti rizik što ga
je po zdravlje savezničkih vojnika moglo imati to što su američke vojne
snage u toku intervencija u bivšoj Jugoslaviji koristile municiju s
osiromašenim uranijom. Francuski ministar obrane Alen Rišar tim je
povodom izjavio da se Francuska pridružuje talijanskom koraku te
napominje da će od "američkih partnera zatražiti da budu otvoreni
oko ovoga pitanja".
Lavina je pokrenuta zvonkim pozivom predsjednika
talijanske vlade Đuliana Amata da "NATO kaže istinu".
"Balkanski sindrom" – mlađi brat "zaljevskog
sindroma" – zgodan je naziv za patološke pojave izazvane upotrebom
osiromašena uranija na bojnom polju, jer porijeklo vezuje uz žrtvu a ne
uz uzročnika. Francuski umirovljeni general Pjer-Mari Galoa, otac
francuskog nuklearnog programa, još je prije nekoliko godina upozoravao
kako je upotreba osiromašena uranija "čudovišna glupost":
"Amerikanci nisu razmišljali o posljedicama. Hoteći učiniti svoje
oružje efikasnijim, ponašali su se kao šegrti-šeprtlje. ...Tenkovski
je rat moralno prihvaćen; ako se tenkovi opskrbe tom vrstom municije, to
znači da je ubuduće moralno prihvatljiv i kemijsko-nuklearni rat i da
kontaminacija radioaktivnošću postaje normalna."
Francuska
raspolaže tom vrstom municije (topovske granate 120 mm na tenku Lekler),
ali ih francuska vojska "nije koristila", reći će Rišar.
Ipak, francuski je kontingent razmješten u zonama u kojima su američki
avioni A10 – ubojice tenkova
– gađali jugoslavenske tenkove i oklopna vozila. Spomenuti portparol
francuskog ministarstva Žan-Fransoa Biro napominje da je već u junu
1999. ministarstvo osnovalo "radnu grupu" koju čine
predstavnici generalštaba, Komesarijata za atomsku energiju i javnoga
poduzeća za kopneno oružje Giat
Industries, koje proizvodi tu vrstu municije, kako bi se ispitali
zdravstveni problemi nastali vjerojatno uslijed upotrebe osiromašena
uranija. "Zaključci ove radne grupe još uvijek nisu
objavljeni." Rečeno je samo to da: "za sada, ova istraživanja
pokazuju, kao i ona koja vodi NATO, da ne postoji izravna veza između
leukemije i osiromašena uranija. Ali, istraživanja se nastavljaju."
Ipak, jedan od vodećih francuskih eksperata Patrik Žerasimo, istraživač
u zdravstvenoj službi francuske vojske, tvrdi da se ne može jednim
potezom ruke odbaciti svaki rizik, u otvorenoj aluziji na NATO-ovo
demantiranje bilo kakve uzročno-posljedične veze oboljenja i izlaganja
osiromašenom uraniju. Najoriginalniji pokušaj odbacivanja bilo kakve
veze između patoloških pojava i osiromašena uranija dao je zapovjednik
KFOR-a talijanski general Karlo Kabiđozo: "Jamčim da ne postoji
nikakva veza između smrti od leukemije i projektila s osiromašenim
uranijom." No, nije stao na tome, već podastire nevjerojatan podatak
da većina talijanskih vojnika oboljelih od "balkanskog
sindroma" za boravište ima Sardiniju, "što bi moglo ponuditi
neko drugo objašnjenje porijekla njihove bolesti". Očigledno,
talijanskoga generala ne može ništa pokolebati, pa ni novinarsko
zanovijetanje po kojem nijedan netalijanski vojnik pogođen istom bolešću
nema uredno prijavljen boravak na lijepoj Sardiniji.
NATO je priznao da je koristio streljivo s osiromašenim
uranijom tek godinu dana nakon početka intervencije protiv Jugoslavije, u
martu 2000, i to u pismu upućenom UN-u, precizirajući da su avioni A10
najviše projektila s osiromašenim uranijom ispalili u zoni autoputa
koji povezuje Peć i Prizren, na području Kline i Prizrena, te sjeverno
od linije Suva Reka-Uroševac.
Afera oko "zaljevskog" ili "balkanskog
sindroma" – nominacija koja bi hipercivilizirani Pentagon trebala
osloboditi bilo kakve odgovornosti, i "čudnu" bolest etiološki
vezati uz urođenike nepristupačnih oblasti, kao neku vrstu galopirajućeg
tripera – pokrenuta je u Francuskoj u više navrata, i svaki put bila
stavljena ad acta. Početkom
septembra prošle godine, štampa je zabilježila izlaganje Asafa Durakovića
(stručnjaka za nuklearnu medicinu sa stažem u Pentagonu i profesora na
vašingtonskom univerzitetu Džordžtaun) pred sudionicima kongresa
Evropskog udruženja za nuklearnu medicinu održanog u Parizu. Profesor
Duraković je tada uzbudio duhove tvrdnjom da je osiromašeni uranij uzrok
patologiji poznatoj kao "zaljevski sindrom". Dva mjeseca
kasnije, tokom saslušavanja pred parlamentarnom komisijom, francuski
general Mišel Rokžofr, bivši zapovjednik francuskih snaga u Zaljevu, na
pitanje jednog zastupnika ("Jeste li obavijestili svoje vojnike o
tome da američko zrakoplovstvo koristi projektile s osiromašenim
uranijom i što ste uradili da biste ih zaštitili?) odgovorio je:
"To sam saznao tek kasnije. Amerikanci mi nisu nikada skrenuli pažnju
na opasnost do koje može doći u kontaktu s tom municijom. Da je postojao
takav rizik, mislim da bismo o tome govorili."
Nadležne ustanove, ne samo u Francuskoj, ne jure pred
(uranijsku osiromašenu) rudu. Imaju kad izaći sa službenim saopćenjima,
jer vrijeme poluraspada uranija 238
iznosi tek četiri i pol milijarde godina.
Francuska je podržala talijanski zahtjev da od NATO-a
zatraži objašnjenja, ali njen ministar obrane ponavlja da bi "napuštanje
municije s osiromašenim uranijom značilo gubitak prednosti u prvim
borbenim linijama". U velikim nacionalnim medijima još nismo pročitali
ni čuli ijednu izjavu koja bi pokazivala bar glumljenu zabrinutost ili sažaljenje
zbog sudbine izravno ciljanog stanovništva imaginarnog Balkana.
Frano Cetinić
