TV Manijak

Vreme broj 524, 18. januar 2001.

UKLJ / ISKLJ
Gde je slika sa kanabeta?  

Muzički festivali su u sećanju mnogih od nas ostali (pored JNA) jedan od suvenira bivše Jugoslavije. Oni su, u televizijskom smislu, bili federacija u malom, sa svim pratećim švaleracijama, spletkama, neprincipijelnim koalicijama, velikim i malim narodima i međuetničkim sukobima. Tu je Miki Jevremović dobijao ruže u Splitu, Đorđe se kačio sa Vicom, a mi smo navijali i pokušavali da provalimo ko za koga lobira. Nakon raspada, dobili smo nacionalne festivale čiji hitovi nikada nisu uspeli da pređu avnojevske granice i zapale publiku u susednim zemljama.

Činjenicu da više nema autentičnih zvezda poslednjih deset godina beskrupulozno su koristile televizije Pink, Košava i Palma igrajući na kartu najbanalnije nostalgije. Zavirivali su preko tarabe i puštali nam "njihove hitove", a nedugo zatim u Srbiji su se pojavili Halid, Hari, pa onaj drugi Hari, Leo ili Alka. Prošle nedelje Bestovizija nam je prikazala snimak festivala FORTE 2000 u Sarajevu, gde su nastupali izvođači od Vardara do Triglava.

Za nas je radila voditeljka – Makedonka koja je sa Goranom Karanom govorila dalmatinski, sa Nazifom Gljivom bošnjački, a sa nama beogradski dijalekat nekada jednog jezika. Festival u Sarajevu uprkos žanrovskoj papazjaniji u rasponu od Ilidže do Opatije, predstavlja, kao što reče pomenuti gospodin Gljiva, "budućnost bivše Jugoslavije". Videli smo jasno u šta se pretvorila ex-YU estrada, i shvatili smo da je zlatno doba bespovratno izgubljeno. Ruku na srce, bilo je šljokica i starleta, veštačkih zuba i raskošne scenografije, ali stari lavovi su se ofucali, dok su mlade snage (afirmisane u ratnom periodu) dosadne u svojoj bezličnoj identičnosti. FORTE 2000 rešio je dilemu kulturnih radnika postoji li jedinstveni jugoslovenski kulturni prostor. Njega je danas zamenila Federativna Estradna Jugoslavija, jer bivšim republikama caruju identični turbo-dens likovi koji se savršeno kapiraju. Bio je ovo novi AVNOJ, a da mi to još nismo skapirali. Umesto bratstva i jedinstva, tu se priča o tezgama i distribuciji, a o pirateriji se džentlmenski ćuti. Ko je s kim u šemi ili koaliciji videćemo kad počnu da se snimaju dueti.

Drugi televizijski događaj odigrao se na BK kanalu, gde smo gledali prenos manifestacije pod nazivom "Ko želi da se uda za milionera"? Naime, jedna američka TV stanica izabrala je đuvegiju multimilionera i raspisala konkurs za njegovu buduću suprugu. Iako ga nisu videle ni upoznale, hiljade žena se javilo, da bi u finale ušlo njih 50. Milioner im je iza paravana (ko će koga) postavljao pitanja, gledao ih dok šetaju u kostimima, a u izboru su mu pomagali prijatelji i rodbina. Ceo spektakl ličio je na izbor za mis sveta, a na kraju parade milioner se pred kamerama venčao sa ushićenom izabranicom. Ovaj megapopularni šou pokazuje nam budućnost televizije, koja pokazuje patološku potrebu za ljudskom intimom, jer bi logičan nastavak predstavljao direktan prenos prve bračne noći. Nešto slično već se odigralo na internetu, a televizija će verovatno praviti spektakle od živih prenosa porađanja (Madone na primer), ili operacije prostate nekog političara. Veliki Brat bio je samo početak.

Mnogo bih voleo da znam ko su sve milioneri u Srbiji, odnosno da dobijemo (kao u svetskoj žutoj štampi) Top 100 najbogatijih zemljaka. Ovdašnje udavače bile bi veoma zahvalne jer ne bi trošile vreme na boraniju. Tada bi se našao mladoženja za naš TV šou. Lepota ovakve svadbe leži i u mogućnosti da mladoženja dobro zaradi jer, osim bele tehnike i para u pogači i uz slatku rakiju, dobija novac od prava za televizijski prenos.

Na kraju, po običaju, na televiziji nismo videli najzanimljiviji događaj nedelje. Niko nam na Dnevniku nije pustio snimak razgovora Koštunice i Miloševića. Voleo bih da vidim onaj beli salon, pa istorijski kamin ispred kojeg smo čuli sve one velike misli i konačno – kanabe. Ko je gde sedeo, da li su Slobi zaiskrile suze i navrla sećanja na teške pregovore i opuštene razgovore koje je vodio. Konačno, da li je tu bio i onaj bradonja sa beležnicom što je deset godina hvatao beleške. Kako je to biti gost tamo gde si čitavu deceniju bio neprikosnoveni domaćin? Je l' se popilo nešto i je l' su se pušili tompusi. Ne tražim ton, ni detalje razgovora, dovoljna bi mi bila i jednominutna slika, iz uvodnog dela. Tražim li previše?

Dragan Ilić

predhodni sadržaj naredni

vrh