Svet

Vreme broj 524, 18. januar 2001.

Smena u Beloj kući
Good bye Bill, Hallo George!

Džordž V. Buš dolazi u Vašington sa teškim prtljagom: 29 odsto američkih birača smatra ga nelegalnim predsednikom i njegovu pobedu doživljava kao rezultat arogantnog nametanja volje Vrhovnog suda  

Viljem Džeferson Klinton u subotu, posle osam godina, napušta Belu kuću. Hedonista Klinton ovako zaključuje svoja dva vrlo uzbudljiva mandata: “Možda nisam bio najveći predsednik u istoriji, ali sam sigurno imao osam najlepših godina!”

Izgleda da isto osećanje deli i veliki broj Amerikanaca: čak 68 odsto anketiranih daje najviše ocene Klintonu kao predsedniku, više nego ijednom odlazećem američkom predsedniku u istoriji!

NAJBOLJE GODINE: Racionalni Amerikanci ocenjuju predsednika Klintona prvenstveno po tome kako su živeli u njegovoj eri, a to su bile “najbolje godine njihovog života”: ekonomija je osam godina bila u stalnom usponu, otvoreno je više od deset miliona novih radnih mesta, nezaposlenost je bila najmanja za poslednje tri decenije, inflacije gotovo da nije bilo. “Njujork tajms” koji je otvoreno podržavao Klintona, naglašavao je da to čini, između ostalog, i zato što je svojom politikom Klinton milione dolara usmerio prema najsiromašnijem segmentu zaposlenih: gotovo pet miliona ljudi izvukao je iz bede.

“Klintonomija” je ne samo omogućila Amerikancima osam godina stalnog ekonomskog rasta, Klintonovi uspesi na ovom polju predstavljaju “temelj globalnog trgovinskog sistema koji će biti na snazi sledećih nekoliko decenija”, piše “Vašington post”.

Klinton je i na spoljnopolitičkom planu beležio uspehe: od Rusije i Severne Irske, do Haitija i Južne Koreje. Klintonova doktrina uglavnom je doživljavala aplauze: Evropljani su ga smatrali saveznikom, istina suviše dominantnim, s vremena na vreme arogantnim i čak dovoljno veštim i da ih ponizi. Ipak, navijali su za njega.

Trebalo je da sklapanje mira na Bliskom istoku bude glavni dragulj u kruni Klintonove ostavštine. Klinton je godinama neverovatno strpljivo radio na tome da se Palestinci i Izraelci dogovore o “konačnom mirovnom sporazumu” na Bliskom istoku posle pet decenija nasilja i netrpeljivosti. Posle najnovijeg talasa nasilja izvesno je da će ostati bez ovog spoljnopolitičkog trofeja.

NOVA OSEĆAJNOST: Amerikanci biraju predsednika svake četvrte godine, a onda ga četiri godine “rasturaju”, primetio je svojevremeno gorko Adlaj Stivenson, verovatno najveći intelektualac među svim pretendentima na Belu kuću. Dva puta je bio demokratski kandidat. Klinton je dao onoliko materijala za “rasturanje”: od Votergejta do “ženskica koje su ispadale iz plakara”, da bi se sve završilo skandalom sa Monikom i zastrašujućim orvelovskim svedočenjem pred sudom (“Nisam imao seks sa tom ženom”) i TV prenosom u kome nijedan detalj, pa ni onaj sa plavom svilenom haljinom i tompusom, nije izostavljen. Usledilo je dramatično poglavlje o impičmentu. I posle svih skandala i “rasturanja”, puritanska Amerika Klintonu kao predsedniku daje sjajne ocene. Klinton kao muškarac “nove osećajnosti” pokazao je izvanredan smisao za rešavanje socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih problema koji su za prosečnu američku porodicu najkrupnija politička pitanja. Podržavale su ga i feministkinje, ali i fabričke radnice: energično se zalagao i za pravo žene da sama odlučuje o svojoj trudnoći. Žene, kao vrlo agilan i veoma uticajan deo američkog društva, doživljavale su ga kao “zaštitnika dece i siročića”.

Klinton je bio pravi medijski predsednik, dobar i lep glumac, ali i istinski komunikativan: hroničari kažu da nema tog političara koji je toliko voleo da se rukuje, ćaska, grli sa ljudima, da sa njima pije kafu i “klopa” hamburgere. Priča o Klintonu priča je i o “američkom snu”. Klinton nije “američki princ”, dete multimilionera i političkih dinastija kao što su Buš i Gor: siroče iz Arkanzasa stiglo je do Bele kuće. Možda bi korene Klintonovog uspeha trebalo tražiti i u sferi iracionalnog: možda je presudan bio baš njegov temperament, optimizam, neuništiva energija, mladost, zainteresovanost za druge ljude i njihov život. Čuveno američko pero Lens Morou napisao je da je Klinton imao sreće da bude obdaren onom vedrijom, sunčanom, druželjubivom stranom političkog karaktera, za razliku od preovlađujuće puritanske, sumorne tradicije.

FAKTOR HILARI: Šta će po izlasku iz Bele kuće biti sa hiperaktivnim bivšim predsednikom koji je, sa svoje 54 godine, mlađi od Mika Džegera? Da li će Klintonu biti lako da samo bude suprug senatora Hilari Rodam Klinton? Suprotno nekim prognozama koje predviđaju razlaz, prijatelji kažu da je baš žar političke borbe najviše vezivao Bila i Hilari. Kažu da ubedljiv Hilarin trijumf u Njujorku (12 procenata ispred republikanskog rivala Lacija), koji nisu predviđali ni najveći optimisti, predstavlja melem za Klintona, čiji je potpredsednik na kraju ipak proglašen za gubitnika.

Klinton priznaje da nema čvrste planove: namerava da napiše knjigu (Hilari već ima ugovor na osam miliona za memoare!), drži predavanja u svojoj predsedničkoj biblioteci i postane džet-set državnik. Za razliku od Buša, koji je samo tri puta bio u inostranstvu, i to tu u komšiluku, u Meksiku, Klinton je rado viđen globtroter: od Irske i Rusije do Dalekog istoka. Kažu nije bilo državnika koga nije uspeo da šarmira.

NA MALA VRATA: Džordž V. Buš dolazi u Vašington sa teškim prtljagom: 29 odsto američkih birača smatra ga nelegalnim predsednikom i njegovu pobedu doživljava kao rezultat arogantnog nametanja volje Vrhovnog suda. Da ne govorimo o prilično raširenom uverenju da “Dabja”, kako ga kolokvijalno zovu zbog srednjeg slova “W”, nikad ne bi ni sanjao da se kandiduje za predsednika SAD da nije “tatin sin”. Al Gor je dobio više glasova, a Buš je, zahvaljujući volji petoro sudija (četvorica su bila protiv), proglašen pobednikom u Floridi i tako je dobio samo dva elektorska glasa više od svog demokratskog rivala. Istraživači i novinari već kopaju po glasačkim listićima u Floridi; ima mnogo prognoza da će uskoro neko izaći sa dokazima da sin bivšeg predsednika SAD ipak nije pobedio na izborima za Belu kuću 2000. godine.

Eksperti sada ne postavljaju pitanje kako će Buš vladati, oni postavljaju i pitanje da li će uopšte moći da vlada, piše “Njusvik” Naime, republikanci su izvojevali vrlo tesnu pobedu u Kongresu, Buš mlađi neće biti u situaciji da “vodi igru”, već će jednostavno morati da sluša. A slušaće one “debele mačke”, kako se to kaže u američkom političkom žargonu, koje su dobro odrešile kesu da bi “Dabja”, politički žutokljunac, bio tako visoko i tako uspešno lansiran.

PAD AKCIJA: To uverenje jednog dela mnjenja da je do Bele kuće stigao na mala vrata nije jedini Bušov problem. Istina, u svetu nema vrućih ratnih žarišta, ali je kod kuće situacija prilično vruća. Posle osam godina stalnog ekonomskog rasta, zbivanja na Vol stritu ukazuju da Buša Mlađeg, kao i njegovog oca, na ekonomskom planu izgleda “tera baksuz”: cene akcija su se strmoglavile za poslednjih nekoliko nedelja. I Buš senior je posle “zlatnih Reganovih godina” zapao u recesiju devedesetih koja ga je konačno, 1992, koštala i Bele kuće. Da li i sina čeka sličan scenario?

Ni istorija nije na strani “Džordža II”, kako ga pomalo ironično zovu američki mediji (aludirajući na političko-poslovnu dinastiju iz koje je potekao): tri američka predsednika koja su imala više elektorskih glasova, ali za koje je glasalo u celini manje birača (bilo je to u XIX veku), imala su izuzetno mnogo problema za svog mandata. Pored toga, nijedan nije uspeo da osvoji drugi mandat. Da li će Buš uspeti da sprovede svoje glavno predizborno obećanje, radikalne poreske olakšice?

Analitičar Hauard Fajneman kaže da bi Buš Mlađi, da bi ipak uspešno prebrodio sadašnju krizu, trebalo da ima Klintonovu “lukavost uma”, Reganov nepoljuljani optimizam i Trumanovu upornost. A Buš sam za sebe tvrdi da je poluprofesionalac, da nije osobito ni vredan ni ambiciozan. Njegov najveći uspeh do pre samo šest godina bila je kupovina teksaških “Rendžera”

Oni koji bolje poznaju najstarijeg od četiri Bušova sina kažu da je, istina, ponekad prgav i osvetoljubiv, ali da “ume sa ljudima” , i da ume i da se nametne kao lider. I da pametno podeli zaduženja. Tako je od prvog dana: novoizabrani predsednik odmarao se na svom ranču u Teksasu, pijuckajući đus i pozirajući pred fotoreporterima, a u Vašingtonu je “pravi predsednik”, potpredsednik Dik Čejni, sklapao novi kabinet i odlučivao kako će biti popunjeno 7000 mesta u novoj administraciji. Čejni, tatin poverljivi saradnik i prijatelj, i pored četiri infarkta radi kao švajcarski sat. Pouzdan je i Kolin Pauel, koji je bio šef Generalštaba u administraciji njegovog oca. Postavljen je za državnog sekretara. Novi predsednik se trudi da pokaže da će biti “ujedinitelj nacije”. U njegovom najužem krugu mnogo je crnaca, Hispanoamerikanaca, žena.

“Nisam izabran za predsednika da bih služio jednoj partiji, već čitavoj naciji. Predsednik SAD predsednik je svih Amerikanaca, svih rasa i svih društvenih slojeva”, poručuje Buš.

Šta Buša čeka na spoljnom planu? Klinton je bio nenadmašan i neumoran u spoljnoj politici. Prošlo je doba Bila i Borisa, kada su dvojica državnika jedan drugom nazdravljali, kao da su Amerika u Rusija saveznici. Najnoviji vetrovi nisu osobito povoljni: Putin se zaklinje da će povratiti nešto od “slave i veličine Rusije”, čak i kad govori da želi da postane deo Evrope. Flertuje s američkim neprijateljima Irakom i Iranom, ali i sa Kinom i evropskim saveznicima oko sistema protivraketne odbrane.

Kada je nedavno Putin posetio Kubu i Fidela Kastra, i tom prilikom osudio “pokušaje globalne dominacije, koji su se u istoriji završavali, dobro znamo, kako”, sa domaćinima je potpisao ugovore o prodaji oružja i mirnodopskoj upotrebi nuklearne energije. Da li Buša opet čeka Rusija kao protivnik broj jedan, kako nagoveštava Putin? Kakvu će ulogu u ovom pokušaju imati Fidel Kastro?

Konačno, tu je i pitanje koji deo medija, ali i javnosti, uporno postavlja: da li je Buš dovoljno inteligentan da bi bio dobar predsednik? Ankete otkrivaju da javno mnjenje misli da jeste, ali neki komentatori, mnogi intelektualci, imaju ozbiljne sumnje. Ugledne francuske novine povodom izbora Buša grubo govore o “kretenizaciji” američke politike. Buš se privikao na ulogu čoveka od koga se malo očekuje, pa čak ume i da se našali na tu temu. Za vreme jedne svečane večere, svojim superbogatim donatorima je poručio: “Znam da ste iznenađeni što mene vidite kao kandidata za Belu kuću. Pravo da vam kažem, ja sam još više iznenađen da vama ide tako dobro da možete da dođete na ovakav skup!”

Stari Buš ne krije da je sada jednostavno oduševljen svojim najstarijim sinom: “Džordž će biti ujedinitelj. Biće bolji od mene!”

Mnogi misle da će novi Buš u Beloj kući upravo pokušati da to dokaže. Nomen est omen: čuveno ime je adut, ali nekada i krst.

Slobodanka Ast

prethodni sadržaj naredni

vrh