Svet

Vreme broj 524, 18. januar 2001.

Nemačka
Revolucionar i ministar

Šef diplomatije Joška Fišer mora da se pravda zbog svoje revolucionarne mladosti

Berlin

Počelo je sasvim veselo – sudnica se prošlog utorka (16. januara) tresla od smeha kada je na pitanje predsedavajućeg suda o tome šta je po zanimanju svedok odgovorio: "savezni ministar". Narednih nekoliko sati više nije bilo smeha, ne samo zato što su svi prisutni znali da se možda odlučuje o političkoj sudbini Joške Fišera. Govorilo se o "olovnom dobu" – vremenu politički pravdanog levičarskog terorizma u Nemačkoj i Evropi sedamdesetih godina prošlog veka. Sudi se Hans-Joahimu Klajnu, optuženom da je u Beču decembra 1975. zajedno sa saučesnicima ubio tri čoveka prilikom napada na učesnike zasedanja ministara Organizacije zemalja-proizvođača nafte (OPEC). Napad je predvodio ozloglašeni međunarodni terorista Karlos, koji se sada nalazi u zatvoru u Francuskoj. U toj zemlji se protekle dve decenije skrivao Klajn dajući povremeno intervjue "Špiglu" (tom nedeljniku je svojevremeno poslao poštom svoj pištolj kao simbol raskida sa terorizmom) i drugim nemačkim listovima u kojima se javno odricao nasilja. Ubrzo posle "pada" Karlosa, i on je uhapšen.

PREDVODNIK I PRIREPAK: Fišer i Klajn su sedamdesetih godina bili članovi frankfurtske anarholevičarske organizacije "Revolucionarna borba", prvi kao neka vrsta rečitog predvodnika, potonji više kao prirepak koji je svoje slabije obrazovanje i teškoće u izražavanju, barem kako je sada na sudu posvedočio Fišer, nastojao da nadoknadi spremnošću "na akciju". Dok se Fišer nekoliko godina kasnije opredelio za "dugi marš kroz institucije", Klajn je nestao u podzemlju. Prethodno je, kako je utvrdila policija, jednom prilikom iskoristio Fišerov auto da prebaci oružje za potrebe terorističke grupe koja je pripremala i potom izvršila politički atentat u blizini Frankfurta.

U sedmicama koje su prethodila svedočenju Fišer je krenuo u propagandnu ofanzivu nastojeći da predupredi napade konzervativne opozicije i štampe koji zahtevaju njegovu ostavku "jer čovek koji je pribegavao nasilju ne može da zastupa Nemačku u svetu". Pri tom je Fišer, prema svim ispitivanjima, najpopularniji nemački političar, znatno omiljeniji nego kancelar Gerhard Šreder, ili bilo koji predstavnik konzervativaca. Kao najpoznatiji lik među "Zelenima/Savez 90", on je garant opstanka crveno-zelene koalicije u Berlinu. "Zato što nemaju šta da prebace njegovoj politici, pokušavaju da ga ocrne zbog stvari od pre 25 godina", kažu njegovi pobornici u vladinim redovima.

"Štern" i drugi nedeljnici objavili su ponovo fotografije iz 1973. na kojima se vidi kako Fišer, sa motociklističkim šlemom na glavi i kožnim rukavicama, zajedno sa petoricom drugih demonstranata mlati policajca na demonstracijama u Frankfurtu. Ministar je proteklih dana telefonirao tom policajcu i izrazio spremnost da mu se izvini, a možda i sastane s njim. Ni te fotografije, ni to što je Klajn koristio Fišerov auto da prebacuje oružje, pa ni činjenica da je Fišer pritvaran 1975. pod sumnjom da je bacao molotovljeve koktele na policiju nisu nepoznati javnosti. Izdašno su dosad korišćeni prilikom svakog pokušaja da se Fišer omete na izborima. Međutim, to što Fišer treba da svedoči o svom bivšem prijatelju poklopilo se sa teškom krizom nemačkih konzervativaca i njihovom potrebom da bilo kojim sredstvima pređe u kontraofanzivu. Korupcionaške afere vezane za bivšeg kancelara Helmuta Kola bacile su hrišćanske demokrate na kolena.

ODRICANJE OD NASILJA: Još 1975. Fišer je oslobođen sumnje da je sam bacao zapaljive naprave od kojih je teško stradao policajac, ali postoje nekadašnji "saborci" spremni da posvedoče da je veče uoči tih demonstracija Joška (to je "revolucionarno" ime, ministru je na krštenju dato ime Jozef) pozivao da se u okršaju s policijom baš primeni i to sredstvo. Fišer ne poriče da je tih meseci predvodio "čistačku kolonu", grupu frankfurtskih anarholevičara koji su u šumama oko Frankfurta uvežbavali taktiku sukobljavanja s policijom. Kaže da im je bilo dosta da stalno dobijaju surove batine od zaduženih za red i poredak, pa su odlučili da se brane. Nasilja kao sredstva političke borbe potpuno se odrekao već 1977. pod utiskom postupaka teororista koji su oteli izraelski putnički avion i sleteli na aerodrom u Entebeu, u Ugandi. Oni su, naime, razvrstali putnike na Jevreje i ostale, čime su, kako Fišer tumači, u njegovim očima postali isto što i nacisti. On, Fišer, međutim, kao suštinu svoje političke borbe uvek je doživljavao nastojanje da se zauvek raščisti s nacizom i spreči ponavljanje Aušvica. Zato se potom odrekao nasilja i potražio svoj dalji politički put među zelenima, koji su tada zaštitu čovekove okoline, nenasilje (pored ostalog i protivljenje postojanju vojno-političkih blokova, uključujući Severnoatlantski pakt) i zalaganje za društvenu jednakost isticali kao svoje ciljeve.

Neophodnost da se predupredi "novi Aušvic" bila je češće argument Fišeru da obrazloži još pokoji obrt u svojim temeljnim političkim shvatanjima. Recimo da se izjasni za vojnu intervenciju NATO-a protiv bosanskih Srba, koju je protumačio kao opravdanu posle masakra u Srebrenici. Podržao je, i privoleo partiju "Zeleni/Savez 90" da takođe podrži napad NATO-a na Srbiju. Usred bombardovanja Fišer je, međutim, odustao od daljih poređenja zbivanja na Kosovu sa nacizmom i sudbinom Jevreja, verovatno pored ostalog i zato što je nailazio na sve veće protivljenje javnosti. Tako je grupa bivših zatočenika u nacističkim logorima objavila poziv "Jozefu Fišeru" da prestane da omalovažava njihove sudbine zloupotrebom takvih istorijskih poređenja. Američka ministarka spoljnih poslova Medlen Olbrajt prigrlila je tada Fišera (ponekad i u pravom smislu te reči, ljubeći ga napadno prilikom svakog susreta), a i konzervativni deo javnosti u Nemačkoj odao mu je priznanje da je njegovo opredeljenje sprečilo da dođe do masovne pobune i uličnih nemira, poput onih posle 1968, zbog učešća Nemačke u napadu na Srbiju. S druge strane, činjenica je da su Šreder i Fišer rano počeli s nastojanjima da se političkim sredstvima okonča kosovski rat i da su pri tom vodili računa da uključe Rusiju, što se sve nije mnogo svidelo Vašingtonu.

NIJE JEDINI: Fišer u svom "presvlačenju" iz odore "antiimperijalističkog borca" u ministarsko trodelno flanelsko odelo nije usamljen. Deo svojih saboraca postavio je za saradnike u ministarstvu spoljnih poslova, posebno u "štabu za planiranje", gde ne mali broj bivših članova raznih komiteta maoističkih i drugih "k-grupa" (komunističkih organizacija) deli kabinete sa pitomcima jezuitskih školskih zavoda koji su drugačijim partijskim karijerama došli do istog mesta. Bliski Fišerov kolega među veteranima "revolucionarne borbe" Tom Kenigs postao je tako šef civilne uprave UN-a na Kosovu. Retku slavu stekao je time što je milione maraka nasleđenih od bogatih predaka razdelio žrtvama imperijalizma u Vijetnamu, Nikaragvi i drugde. Drugi su se opredelili za veselije karijere: Matijas Belc je postao kabaretista, Džoni Klinke vlasnike varijetea, a Klaus Trebes prvoklasni kuvar.

Konzervativni deo političke javnosti obračunom sa Fišerom nesumnjivo nastoji, osim da ostvari dnevnopolitičke interese, naknadno da opravda ono protiv čega su se šezdesetosmaši borili, pre svega učmalost i reakcionarnu tupost Nemačke tokom vladavine Konrada Adenauara, posebno sklonost da se nacistička prošlost počisti pod tepih. Pokušavaju da dokažu da sada, na vlasti, ta buntovna generacija nema nikakvog ugleda među savremenom omladinom koja je okrenuta ličnom uspehu na tržištu, znači zadojena "kapitalističkim modelom". Zapravo osporavaju moralnost onih koji su "sistemu" osporavali bilo kakav moral i otvorili put da konačno i socijaldemokrate, a kasnije i zeleni, potisnu konzervativce s vlasti.

Dušan Reljić

prethodni sadržaj naredni

vrh