Svet

Vreme broj 525, 25. januar 2001.

Atentat u Kinšasi
Surovi kraj diktatora

Ubijen u svojoj 61. godini, Loran Kabila bio je opisivan kao veseo, rumen i ugojen nitkov koji je veći deo života proveo u izbeglištvu baveći se kriminalnom trgovinom dijamantima i zaverama za svrgavanje Mobutua 

Turobna stvarnost straha, nasilja i patnji, vratila se u glavni grad Demokratske Republike Kongo uz gašenje nade da bi ubistvo predsednika Lorana-Dezirea Kabile moglo da najavi prelaz ka slobodi, miru, sigurnosti i hrani na stolu. Kabila se u nedelju u Kinšasu vratio u kovčegu, gotovo četiri godine nakon što je ušao u grad kao osvajač i heroj.

"Ovo nije porodična imperija, ovo je moja zemlja, Kongo", citiraju mediji jednog potištenog stanovnika Kinšase, povodom vesti da dvorsko ubistvo nekadašnjeg gerilca i dojučerašnjeg šefa države za rezultat ima samo dolazak na vlast njegovog 31-godišnjeg sina, general-majora Žozefa Kabile.

I dalje nema jasnog objašnjenja kako je Kabila prošle sedmice ubijen. Vlada tvrdi da je to učinio jedan telohranitelj, ali se teorije zavere množe.

Stotine hiljada Kongoanaca je duž puta od aerodroma do centra grada posmatralo povorku koja je pratila kovčeg. Neki su naricali i plakali, drugi su stajali u skamenjenoj ravnodušnosti. U Slamu, u blizini aerodroma, čiji su žitelji u prošlosti bacali kamenice kada bi se Kabila tuda vozio što je nateralo predsednika da avionom putuje samo noću, pevali su pesmu: "Proveli smo godine zajedno, ali si nas ostavio bez ijedne reči."

Uticajni ministar komunikacija, Dominik Sakombi, izjavio je da će vlada nastaviti "neumornu potragu za mirom i za uzdizanjem naše zemlje što je započeo naš miroljubivi, preminuli predsednik Kabila". Zemlja će žaliti 30 dana za Kabilom koji je vladao 44 meseca pošto je svrgao prethodnog tiranina, Mobutua Sesea Sekoa, koji je vladao 32 godine.

Sakombi kaže da je ubistvo izvšio telohranitelj po imenu Rašidi.

"Telohranitelj, koji tad nije bio na dužnosti, ušao je u predsednički ured tokom sastanka Kabile sa njegovim ekonomskim savetnicima. Sagnuo se, kao da hoće nešto da mu šapne, a onda ga je usrelio, jednom u vrat, dva puta u stomak." Sakombi kaže da Rašidovi motivi nisu poznati. Rašidi je ubijen odmah, "kada je pokušao da pobegne".

TRODNEVNA ZBRKA: Posle tri dana poricanja i zbrke, vlada Zimbabvea je konačno objavila da je predsednik Kabila umro u bolnici u Harareu gde je bio prebačen posle pucnjave u Kinšasi. Zapravo Kabila je umro tokom leta za Harare. Najverovatnije objašnjenje jeste da je Kabila ubijen tokom sastanka sa više svojih generala u Mermernoj palati u Kinšasi.

Smatra se da je u jednom trenutku predsednik hteo da otpusti generale, koje je krivio za neuspehe u tekućem ratu protiv pobunjeničke gerile i da ga je tada jedan od njegovih telohranitelja ustrelio.

Smrt Larena Kabile je surovi kraj jednog od najsurovijih afričkih diktatora. Po svoj prilici nije reč o puču, ili planiranom udaru za promenu vlasti pošto je vlada u Kinšasi objavila da je sin, Žozef, imenovan za "privremenog predsednika" i to pre nego što je priznala da je otac mrtav.

Žozef Kabila Mulibakat nije najmlađi vojni vladar koji preuzima jednu državu u Africi. Ali, on je prvi afrički vladar koji nasleđuje svog oca, ako se izuzmu monarahije na Kontinentu.

Veliki broj drugih članova porodice Kabila nalazi se na položajima što nagoveštava stvaranje kvazidinastije u trećoj po velični afričkoj zemlji.

Ubijeni Kabila je jednog nečaka postavio za ministra unutrašnjih poslova a drugog za ministra pravosuđa. Treći je glavni vojni savetnik, dok je jedan šurak generalni inspektor policije. Drugi rođaci zauzimaju visoke vojne položaje. Sada je na sinu da za familiju održi kontrolu nad zemljom. Na tom zadatku protiv njega nije samo njegova mladost. Žozef je proveo toliko vremena van Konga, većinom u Tanzaniji, da jedva govori francuski, zvanični jezik države, ili linalu, najrasprostranjeniji jezik u četvoromilionskoj Kinšasi. Da bude još gore, Žozefova majka je Tutsi. Za mnoge Kongoance to ga čini strancem.

Žozef nije imao prilike da bilo gde pokaže svoje intelektulane ili liderske osobine, ali je otac uvek ozareno gledao sina za koga je rekao da je veliki vojni zapovednik, uprkos činjenici da se Žozefovo vojničko iskustvo svodi na tri meseca provedena u vojnoj akademiji u Pekingu. Žozef nema političko iskustvo, ali za sad ima podršku uskog porodičnog kruga. O njemu se malo zna, sem da je poslat na vojnu obuku u Kinu čim je otac preuzeo vlast 1997.

NASLEDNIK: Pozvan u zemlju posle izbijanja novog građanskog rata, avgusta 1998, Žozef Kabila je odmah dobio čin generala. U Kinšasi ljudi danas kažu da nisu srećni takvom smenom na vlasti, ne samo zbog monarhističkog načina, nego zbog već spomenutog razloga: etnička grupa Tutsi iz koje potiče njegova majka, a koja kontroliše vlade u Burundiju i Ruandi, omražena je u ovom delu Konga.

Tutsi iz Ruande – glavne žrtve masakra koji su 1994. godine počinili Hutu eksremisti – podržali su Kabilu protiv Mobutua. Ali, čim se ustoličio u Kinšasi, Kabila se okrenuo protiv svojih Tutsi patrona.

Mada je pomogao Tutsima da se svete Hutima, Kabila se zapravo sa Hutu ekstremistima svrstao protiv Tutsija. Mnogi današnji kongoanski pobunjenici su etnički Tutsi koji vekovima žive na prostoru Konga, ali koje Kongoanci nikad nisu prihvatili.

Pobunjenici kažu da smrt Lorana Kabile može da bude od pomoći u okončanju haotičnog rata u zemlji, ali da sad sve zavisi od njegovog naslednika. Neki pobunjenički izvori kažu da bi smrću Kabile mogli da se povećavaju izgledi za mir i između šest afričkih država koje su poslale desetine hiljada svojh vojnika u Kongo otkako su borbe počele krajem 1998.

Predstavnik pobunjeničkog oružanog pokreta Kongoansko okupljanje za demokratiju kaže: "Kabila je bio kočnica miru, i sad je ta kočnica otklonjena." Ruanda i susedna Uganda su vodeće vojne sile iza rivalskih pobunjeničkih frakcija svrstanih protiv Kabile. One su svojevremeno i dovele Kabilu na vlast u pobuni 1997. godine protiv Mobutua, ali su se odnosi brzo pogoršali, pa su pobunjenici počeli da rade na njegovom svrgavanju. Kabila je uspevao da preživi samo zahvaljujući velikoj vojnoj pomoći iz Angole, Zimbabvea i Namibije. Burundi takođe ima trupe u Kongu – protiv Kabile i njegovih saveznika, uključujući burundijske pobunjenike.

Nova vlada u Kinšasi najavila je da će nastaviti sa dosadašnjom tvrdom linijom u 29 meseci dugom ratu protiv gerilaca, koji je celu Centralnu Afriku uvukao u haos. Ministar Sakombi je na državnoj televiziji saopštio da je Kabila ostavio testament armiji da "izbaci agresore iz naše zemlje." Vlada neprekidno opisuje rat kao invaziju iz inostranstva i odbija da pregovara sa domaćim pobunjenicima oslonjenim na Ruandu i Ugandu.

Ubijen u svojoj 61. godini, Loran Kabila je bio opisivan kao veseo, rumen i ugojen nitkov koji je veći deo života proveo u izbeglištvu baveći se kriminalnom trgovinom dijamantima i zaverama za svrgavanje Mobutua. Veština preživljavanja služila ga je dobro u egzilu, ali ga je napustila kada se uselio u predsedničku palatu. Nadao se da će mu brojni međunarodni kontakti obezbediti ulogu na široj afričkoj sceni. Ali, političke greške kod kuće donele su nove unutrašnje podele, svađe sa bivšim zaštitnicima i povratak endemskog građanskog rata u Kongo. U času Kabiline smrti, ogromni delovi zemlje su bili van kontrole njegove vlade.

Rat se tako nastavio, a Kabila je posegao i za svojom levičarkom prošlošću. Upostavio je jednopartijski sistem i obećao – što nikad nije ispunuio- opšte izbore. Strane investitore je obeshrabrio kada je odbio da plati ogroman spoljni dug od 20 milijardi dolara koji su napravili njegovi pohlepni prethodnici. Oglušio se i o zahtev UN-a da se spovede istraga o masakrima ruandskih izbeglica u istočnom Kongu 1997.

Dobronameri posrednici, kao Nelson Mandela, pokušali su da nešto urade da okončaju rat, ali je Kabila odbijao da čuje. Njegova ratnička priroda i spremnost da menja strane ostavili su ga sa malo prijatelja, kod kuće i napolju. Na kraju, sve se svelo na jalov pokušaj da se Kongom vlada kao ličnim feudom, onako kako je to pre njega radio Mobutu.

Miodrag Radović (Beta)

Student u Beogradu

Na početku kongoanske nezavisnosti od Belgije, 1960. godine, Kabila je bio jedan od bistrih mladića koji je mogao da postane politička zvezda u zemlji. Međutim, posle intervencije UN-a i ubistva vođe za nezavisnost Patrisa Lumumbe 1961. godine, krem radikalnih Kongonaca je proteran iz zemlje. Kabila, rodom iz secesionističke provincije Kongoleze, studirao je kraće vreme u Parizu i Beogradu, pre nego što se vratio kući 1963.

Kao poslanik u Severnoj Katangi, kada je parlament naredne godine bio raspušten, pridružio se sa ostalim pristalicama Lumumbe u pokretanju velike bune koju su podržavali i Kinezi i Rusi uz nekoliko radikalnih arfičkih država.

Pre davanja nezavisnosti Kongu, belgijski kolonijalisti su pobili milione Kongoanaca a istoričari su to tad nazvali poslednjim dokumentovanim genocidom. A zatim, posle nezavisnosti, belgijska vlada, uz pomoć drugih, uključujući CIA-u, naredila je ubistvo nacionalističkog vođe Patrisa Lumumbe, da bi kasnije podržala Mobutua.

Kongo je tad privukao pažnju Vašingona, uspaničenog zbog mogućih sovjetskih dobitaka u tek oslobođenoj Africi. Averel Hariman i Sajrus Vens smislili su plan koji je uključivao puč za dovođenje na vlast pouzdanog zapadnog saveznika – Moisa Čombea. Uz slanje oružja, Amerinakci su regrutovali belgijske oficire, odbegle kubanske pilote i bele južnoafričke plaćenike.

Prinuđeni na povlačenje, Kabila i prijatelji obratili su se Kubancima, pa je tako Ernesto Če Gevara aprila 1965. godine stigao na granicu Konga i Tanzanije sa malim odredom boraca. Gevara je zabeležio da je Kabila "učinio izvanredan utisak", mada je kasnije taj pogled preispitao. Posle šest meseci pobuna je malaksala, pa su Kubanci otišli kući. Mobutu je svrgao Čombea, a Kabila je krenuo u 30 godina dugo potucanje.

Kretao se između Dar el Salama i Kampale, pregovarao sa Kinom i Severnom Korejom. Na međunarodnu scenu iskočio je u maju 1997. godine kada su njegove snage zauzele Kinšasu posle desetak dana borbi.

Dočekan je kao oslobodilac dok su njegovi odredi išli na jug da zavedu red u zemlji uz podršku istočnokongoanskih Tutsa i odreda armija Ruande i Ugande. Mobutu je pobegao pre pada Kinšase, a novi predsednik preimenovao je Mobutuov Ziar u Demokratsku Republiku Kongo.

A onda je okrenuo leđa Ugandi i Ruandi, koje su skovale novu kongoansku pobunu, avgusta 1998. Ponovo su pobunjenici uz pomoć Ugande napredovali sa severa i ugrozili Kinšasu. Kabila se setio svog prijateljstva sa Angolom, Zimbabveom i Namibijom i njihove trupe su porazile pobunjenike.

Bogatstvo

Basnoslovna rudna bogatstva Konga u dijamantima, zlatu, bakru i kobaltu sigurno će učiniti da mir još dugo ostane daleko od ove zemlje veličine Zapadne Evrope. Izgleda da su građani Konga jedini koji ne prave novac od rata u svojoj zemlji. Svaka strana duž 3000 kilometara dugog fronta danas je izdeljena među vođama zaraćenih frakcija i stranih vojski. Stotine hiljada ljudi je pobijeno, više od dva miliona ostalo je bez kuća. Ono malo infranstrukure što Mubutu nije uništio i opljačko – bolnice, škole, elektarne – uglavnom su uništeni u borbama ili su propali od nebrige.

prethodni sadržaj naredni

vrh