Vreme broj 525, 25. januar 2001.

Politički i svi drugi mudraci u slučaju Ivanića i njegove vlade uglavnom ćute. Kažu, politički je korektno dati mu sto dana; mada je mnogima već sada jasno da će ovo biti još jedna u nizu teških političkih i socijalnih godina  

Mladen Ivanić je uspio, u trećem pokušaju (dva neuspješna 1997/98, 1999), da postane premijer Republike Srpske, sastavivši takozvanu ekspertsku vladu, za koju su mnogi koji su se pozabavili ozbiljnijom analizom biografija novih ministara rekli da je sve drugo pre nego tim eksperata ili profesionalaca. Pa se tako u Ivanićevoj ekipi našlo nelogičnosti poput one da se veterinar i čovjek uspješan u poljoprivrednim projektima obreo na mjestu ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom, i za kojeg je jedan poslanik Lagumdžijinog SDP-a na posljednjem zasjedanju Skupštine RS zajedljivo primjetio: "Šta Turalić (Fuad Turalić, novi ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom, op.aut. ) može sa svojim poznavanjem ruskog jezika?" Ipak, Turalić govori, pored ruskog, i njemački i engleski.

Oni nešto upućeniji u sve vrste pritisaka kojima je novi premijer bio izložen u vrijeme obrazovanja vlade, smatraju da je Turalić trebalo da posluži kao paravan pred međunarodnom zajednicom da je Ivanićeva vlada ispunila kriterij multietničnosti. Inače, ovo ministarstvo i nema nekog posebnog uticaja na entitetskom nivou, jer se važnije odluke iz ovog domena donose u zajedničkim organima BiH.

KOMPROMISI: Novi ministar sporta, kažu zlobnici, vjerovatno nikad u životu nije "zaigrao basket na poljančetu", ali je za samog ministra Zorana Tešanovića (u vrijeme rata radio u ministarstvu informisanja SDS vlade) to u "ovom trenutku manje bitno". Nastavnik sporta postao je ministar za izbjegla i raseljena lica. Mićo Mičić je u Bijeljini, pak, poznatiji kao vjeran član SDS-a, istina član treće postave ove stranke. Direktor gradiške gimnazije Gojko Savanović (zamjera mu se ranije članstvo u Srpskoj radikalnoj stranci) postao je ministar prosvjete, dok novi ministar unutrašnjih poslova Perica Bundalo do ove funkcije nije proveo niti jedan dan u policiji.

Opasku o "stručnosti" njegovih ministara, Ivanić je u razgovoru za "Vreme" komentarisao: "Ključni resori su popunjeni ekspertima. To mi je bitno. Političkog kompromisa je moralo biti. Ali, minimalni su u odnosu na težinu problema koji su pratili formiranje vlade. U neka ministarstva sam namjerno doveo ljude izvana, kao ministra policije." Najbitnije je da novi ministri imaju bezrezervnu i kurtoaznu podršku starih, koji im bezuslovno nude svoje usluge i pomoć, uz izjave da bi i oni sami, da su bili u prilici da sastavljaju Ivanićev kabinet, bez izuzetaka birali upravo iste. Reklo bi se da stari ministri, ako je vjerovati datim izjavama, više vjeruju novima i novoj vladi, novi pak misle da nemaju mnogo vremena, a zlobnici i jednima i drugima pripisuju, uglavnom kad dođe do smjene, opasku da "nije bilo dovoljno vremena".

Pod pritiskom međunarodne zajednice, novi premijer je smjenio problematičnog Gorana Popovića, i prije nego što ga je zvanično smjestio u ministarsku fotelju. Ustupak međunarodnoj zajednici ovu je znatno omekšao, mada je slučaj Popović postao u ovdašnjoj javnosti više nego smiješan. Naime, jedini javni član SDS-a Popović (članom SDS-a postao tek 1997. mada je, s obzirom na direktorsku funkciju koju je obavljao sve vrijeme rata, morao biti veoma blizak nacionalnoj opciji i ranije) unaprijeđen je u direktora Republičke uprave carina. Mnogi se pitaju da li su predstavnici međunarodne zajednice uopšte svjesni Ivanićeve obmane.

Sam Ivanić je u razgovoru sa novinarom njemačkog "Cajta" rekao da je "uvijek bio i biće protiv SDS-a", pa se onda učini nelogičnim to što je pravoslavnu novu godinu slavio u srcu Pala sa Draganom Čavićem i drugim visokim funkcionerima – u prijateljskoj i svečanoj atmosferi. Biće da je, kao i pri izboru nove vlade "poštovao volju naroda".

Ivanićevu stranku većina ovdašnjih političara i analitičara svrstava u desne stranke, neke njegove članove poput Branka Dokića i Petra Kunića u "tvrđe Srbe" nego što su to bili i sami predstavnici paljanske struje.

Nacionalno određenje samog premijera među Ivaniću bliskim ljudima kreće se u rasponima od "okorjelog srpskog nacionaliste" preko "liberalnog nacionaliste" do, kako sam kaže, "liberalnog Srbina".

Portparol visokog predstavnika za BiH Aleksandra Štigelmajer pozdravlja to što je "Popović povučen", jer je kao član SDS-a smetao velikim donatorima. "Proces provjere ministara u Vladi RS-a je u toku. Teško je ljude ocijeniti na osnovu zvaničnih biografija, pa se moramo raspitati kakvi su bili u prethodnom periodu", kaže Štigelmajerova, i dodaje da je jako teško utvrditi je li tačno da je još šest ili sedam Ivanićevih ministara u SDS-u, jer "ukoliko nam SDS ne dozvoli uvid u registar svojih članova, mi to ne možemo da potvrdimo".

PROMENA KURSA: Da je međunarodna zajednica promijenila kurs prema Ivanićevoj vladi, najilustrativnije govori nagla promjena stava američkog ambasadora u BiH Tomasa Milera, koji je u početku odbacivao svaku pomisao na pomoć toj vladi ako bude imala veze sa SDS-om. Ali, nekoliko dana kasnije rekao je da se moraju uvažiti činjenice poput onih da je "Ivanić izabran za premijera RS, da je formirao vladu uglavnom od eksperata", i izrekao "spremnost američke vlade da pomogne Ivaniću u njegovim nastojanjima".

Žak Klajn, šef UN misije u BiH, i dalje je skeptičan prema SDS-u:

"Po definiciji, nacionalističke stranke kao što je SDS, imaju jedan cilj, a to je obično nezavisnost ili povezanost sa Beogradom, što je neprihvatljivo prema principu Dejtonskog sporazuma. Sve su to stvari koje Zapad neće tolerisati, jer je umoran od svega toga. Ljudi nam kažu da postoje određeni elementi u SDS-u koji su umjereni, okrenuti ka napretku, spremni za promjene. Ako oni zaista postoje, treba pokazati da su tu, što znači odricanje od neke političke ideologije u koju vjeruju, i ne voditi narod u slijepu ulicu kao što je to činjeno u prošlosti."

Kako je Mladen Ivanić u ovdašnjoj političkoj javnosti poznat kao neko ko se u igru uključuje samo pod uslovom "da su mu sve karte otvorene", dakle kao "ziheraš", gotovo većina političkih analitičara vjeruje da je on obezbijedio prostor u kojem može nesmetano da djeluje – i sa strane SDS-a i međunarodne zajednice. Ivanić, i unatoč ogromnim problemima koje je zatekao i u kojima se Srpska nalazi, djeluje isuviše optimistično – kaže da se posla latio kako bi spasao Republiku Srpsku.

Podsjećanja radi, Ivanić je krajem 1997. i početkom 1998. godine prihvatio mandat Biljane Plavšić da sastavi novu vladu i tada želeći takođe da "spasi RS".

Odustao je jer se nije mogao dogovoriti sa SDS-om i radikalima o

o sastavu ekspertskog kabineta. Kao dobrom Srbinu na pamet mu nije palo da zatraži podršku nesrpskih stranaka.

Potom (1999) nije odbio niti prihvatio mandat tadašnjeg zamjenika predsjednika Srpske, a današnjeg predsjednika Mirka Šarovića (kojeg je jedan od kolega opisao kao "čovjeka bez boje, okusa i mirisa") upravo zato što situacija nije bila sasvim jasna – visoki predstavnik nije odobrio Šarovićevu igru sa preuzimanjem Poplašenovog predsjedničkog mjesta.

Unatoč, barem za sada, uspješnom eskiviranju zahtjeva međunarodne zajednice, Mladen Ivanić bi se, ako je suditi po prvim koracima, veoma lako mogao spotaći o medije.

Već u prvim danima Ivanić je izazvao gnjev većine privatnih i nezavisnih kuća, koje je ignorisao, a razgovarao je samo sa državnim. Kasnije je to obrazložio kao "brifing državnih agencija" (mada su se mnoge kolege upitale otkada je entitetska televizija agencija). Prva sjednica vlade bila je zatvorena za novinare, a ni kasnije im nisu bile uručene važne informacije.

Politički i svi drugi mudraci u slučaju Ivanića i njegove vlade uglavnom ćute. Kažu, politički je korektno dati mu sto dana; mada je mnogima već sada jasno da će ovo biti još jedna u nizu teških političkih i socijalnih godina.

Tanja Topić

prethodni sadržaj naredni