Ja sam umetnik anarhista
"Ne volim anarhizam u životu jer je to smeće, ali u umjetnosti sve što je valjano napravljeno u dvadesetom stoljeću, sve je bilo anarhizam"
Seća
li se Beograd Toma Gotovca? On, Tom, misli da se seća, boji se da se seća.
Okleva sa dolaskom:
"Još uvijek šetaju manijaci koji pamte neke moje pizdarije – ja nisam čovjek koji se lako zaboravlja. Iako, Beograd nije Srbija.
Ne znam kako je sada, ali onda – dok sam bio u Beogradu – to je bila relativno sofisticirana sredina. Beograd je bio svjetski megapolis do osamdeset i neke, grad na koji se nismo mogli požaliti. Pod kraj osamdesetih postao je govno, teško govno. Tako da sad ne znam. Ima uvijek luđaka, zlopamtila."
Ali ima valjda u Beogradu i onih koji duže pamte, koji ne pamte samo zlo, koji se možda Toma Gotovca sećaju kao autora neobičnih kratkih eksperimentalnih filmova iz sredine šezdesetih, kao radikalnog bioskopskog manijaka i mucavog studenta filmske režije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, kao "prvog beogradskog streakera" (definicija Raše Todosijevića) iz ludih sedamdesetih, kao glumca u Plastičnom Isusu i učesnika u potonjoj mučnoj političko-čaršijskoj rašomonijadi ili kao jednog od nezaobilaznih aktera Aprilskih susreta ondašnjeg SKC-a i pionira konceptualne likovne scene... OK, bilo je i kojekakvih pizdarija tokom devedesetih, ali posle 3. januara i 5. oktobra trebalo bi da je zrelo za rekonstrukciju i nekih drugačijih i malo daljih sećanja.
Tomislav Gotovac ima danas 64 godine. Zagrepčani ga prepoznaju, u Hrvatskoj ga znaju: prošle godine na Petom međunarodnom festivalu novog filma u Splitu dobio je nagradu za životno delo.
Našli smo se u novootvorenoj zagrebačkoj Gradskoj kavani, "godinama komunjarskom sastajalištu". Dva metra, ogromna bela brada, najgore odeven.
"VREME": Kad ste prvi put došli u Beograd?
GOTOVAC: 1964.
Petar Aranđelović, jedan od najboljih montažera na beogradskoj televiziji, doneo je beogradske filmove 1963. na prvi Geff u Zagreb. Upoznali smo se, spikali i skužili da imamo dosta zajedničkog. Imao sam tek filmove Smrt i Prije podne jednog fauna.
Nakon što su me ovdje počeli zajebavati, napišem mu da me u Zagrebu jebu bez kurtona. I Pero me pozove u Beograd. Odvede me u Akademski kino-klub Branko Krsmanović – bilo je to u jesen 1964 – i zajedno s njim snimim Pravac, Kružnicu i Plavog jahača. Plavi jahač odmah na srpskom amaterskom festivalu dobije Gran pri, i tako je moja priča sa Beogradom počela. Pero mi je mnogo pomogao. Lova za film bila je doduše moja, ali da nije bilo njegove kamere – kurac bih ja to snimio.
Potom sam 1965. i 1966. glavinjao po Zagrebu i 1967. ukapiram da ne mogu više podnositi sranje kao službenik, kao govno – niko me ne jebe za suvu šljivu. Nisam znao što da napravim sa sobom, i odlučim da odem na neku akademiju. Ali, gdje? Na koju? U Beograd, jebiga, na filmsku akademiju.
Pa ćete tu i glumiti, u Plastičnom Isusu.
Taj film je trebalo da izgleda potpuno drugačije.
Niste zadovoljni?
Kako bih bio zadovoljan. Znate li šta je Lazar Stojanović imao, koji materijal? U špici pjevam imena suradnika na melodiju himne američkih marinaca, From the Halls of Montezuma To the Shores of Tripoli, Lazar to uopće nije shvatio. Uvaljao je u film glupe četnike, glupe ustaše, i ispalo je govno – spustio je cijelu priču na glup nivo.
Suviše ljudi i karijera uništeno je zbog tog filma.
Saša Petrović, moj nominalni profesor, bio je tada jedan od najvećih režisera u Evropi. Tri je nešto najbolje što je na svijetu napravljeno tih godina. I Skupljači perja su OK, ali Tri je remek-djelo. Taj svjetski režiser namjestio je Lazaru da radi Plastičnog Isusa, novce mu je namaknuo, dao mu potom desetku za film, a ovaj je imao hrabrosti napasti ga u govnarskoj "Dugi". A ja znam sve. Bio sam prisutan kad je Sale Lazaru rekao da izbaci Josipa Broza i kad mu je ovaj odgovorio da hoće. A nije ga izbacio. Lazar poslije proglasi Sašu Petrovića za luđaka.
Čitao sam policijske zapisnike koje je Sale uspio dobiti preko svojih veza – Lazar govori o meni kao o zadnjem smeću. A ja sam ga... Znate li koliko sam bio stariji od njega? Sedam godina. Koja je to razlika u određenim godinama. Hvali se da je on otkrio američke andergraund filmove koji su na njega uticali, a ja sam ga na njih uputio, 1967, na trećem Geffu u Zagrebu.
Ili naziv filma, znate li otkud je? U američkom robijaškom filmu Stjuarta Rozenberga, Hladnoruki kažnjenik, Pol Njumen uz gitaru pjeva: Fućka mi se što me tuku kad imam svog malog plastičnog Isusa. Unuka Svetozara Pribićevića, Tina, Amerikanka koja se povukla iz filma, pjevala je Lazaru američke kantri songove. Između ostalog i Plastičnog Isusa. Lazar uopće nije znao da je to već upotrebljeno u Hladnorukom kažnjeniku.
Moram vam odat još jednu stvar. Znate tko je bio supervizor Plastičnog Isusa? Živojin Pavlović. A znate li tko je radio fajnšnit? Branko Vučićević. Kad to dečki u Beogradu čuju... No najmisteriozniju ulogu u vezi s tim filmom odigrao je Dejan Kosanović.
Još
uvek volite Godara?
Da.
A ostale iz francuskog novog talasa, Romera recimo?
Joj, on mi je jedan od najdražih. Godine 1971, na prvom Festu, bilo je američkih govana koliko hoćete, ali i Romerova Moja noć kod Mod. Gledam ga, i rekoh: Ma jebi ove američke filmove. Kad su me pitali koji je film najbolji – a prvi Fest je bio sve od samih topova – rekao sam: Erik Romer. Znate tko je snimio taj film? Kubanac Nestor Almendros, umro je od ejdsa. Romera sam obožavao i prije, a od Noći kod Mod apsolutno. Fransoaz Fabijan, Žan–Luj Trentinjan, Mari–Kristin Baro, pa epizode, crno–bijela fotografija... Možete misliti kako sam se ježio gledajući ga među onim američkim govnima koje je doveo Milutin Čolić. Bilo je i među njima sjajnih filmova, Pet lakih komada Boba Rafelsona recimo, ali u odnosu na Noć sa Mod... Nemojmo brkati babe i žabe. Volim Rafelsona, ali that’s another story.
Hičkok, Romer, Šabrol – a druga dvojica su napisala knjigu o prvom – oni su mi glavni. Šabrola obožavam. Njegova Ceremonija je najkomunističkiji film koji sam u životu vidio. Sa one dvije genijalke...
Izabel Iper je prvi put igrala, kao devojčica, u Makavejevljevom filmu Sweet movey.
Izabel Iper je sjajna.
A znate li kako je trebalo da izgleda Sweet movey? Mak, koji je tada bio u naponu snage, donio je prvi scenario Karpu Aćimoviću Godini. Ovaj mu je trebao bit' snimatelj – već je bio slavan, a Branko Vučićević je bio planiran za asistenta. Scenario sam ukrao od Godine i pročitao ga u hotelskoj sobi. Priča je bila bazirana na američkom filmu Tri Evina lica, sa Džoan Vudvord, o trostruko rascepljenoj ličnosti – odmah sam prokužio. Milena Dravić trebalo je da igra prostitutku, radnicu i intelektualku, da prelazi iz jednog stanja u drugo. To bi bilo genijalno da je napravljeno, bilo bi remek-djelo, nastavak WR–a, institucioniranje ludila, sankcioniranje ludila, priča kako se kroz ludilo prelama društvena situacija. Sweet movey koji sam kasnije gledao nije bio to.
Moram vam ispričati jedan ogavan trač zbog kojeg će Mak popizditi. Snima se Manifesto, 1988, u Škofjoj Loki. Igra Alfredo Molina, genijalac, jedan od meni najvećih, zatim onaj mali iz Sobe s pogledom – Sajmon Kelou, genije, pa Erik Štolc, Cvele, Rade Šerbedžija... glumački fenomenalno. Molina vidi da se muvam okolo, pravim kave Maku – uvlačim mu se u dupe, i posle prvih ne znam koliko dana snimanja pita kretena koji možda zna progovorit' koju na engleskom: "Šta Vi mislite o ovome?" A ono, rasulo, nema knjige snimanja, režira Bojana: "Masteršut, ovaj švenk ovako, onaj onako..." Luđak iz Golan–Globus produkcije dolazi jebat' mater svima, ludilo u pičku materinu. Kažem: "Gospodine Molina, ovo Vam je jedan od najvećih svjetskih režisera. Ima kratke filmove Parada i Osmijeh, duge Čovek nije tica, Ljubavni slučaj, WR, Nevinost bez zaštite... A on: "Nemojte mi to pričati, pitam Vas šta je ovo?" Kuži frajer, radio je sa najvećim režiserima, vidi da to smrdi. "Gospodine Molina, nemam pojma."
Makavejeva inače kao intelektualca koji popaljuje ljude oko sebe za film veoma cijenim, za to je idealan.
Šta sad radite, od čega živite?
Imam nekoliko dobrotvora: Veru Robić–Škaricu, doktora Hrvoja Turkovića i suprugu Zoru bez koje bih bio goli kurac. Sad sam snimio svoj prvi profesionalni film – ministarstvo mi je dalo lovu a kustos za avangardni film Turković ga je odobrio – Glen Miler 2001. To je film u jednom kadru, gotov je, u Beču se upravo prebacuje sa bete na 35 mm. Vera bi htjela napraviti premijeru u jednom od multikina, na Tkalči, gala premijeru sa koka-kolom i kokicama. Mi ćemo pit' Džek Denijels.
Kako biste sebe definisali?
Kao umjetnika anarhistu. Upotrebljavam anarhističke stvari u umjetnosti. Ne volim anarhizam u životu jer je to smeće, ali u umjetnosti sve što je valjano napravljeno u dvadesetom stoljeću, sve je bilo anarhizam. I Dada je bio anarhizam, Cara je bio anarhizam, i Brankuši je bio anarhizam, svi francuski nadrealisti... Sve je to bio anarhizam u odnosu na ono što ih je okruživalo. I moj veliki beogradski uzor, Branko Vučićević zvani Majkan, je to isto. (Moja genijalnost mu je omiljeni motiv – B. V.)
Imali smo i mi velikog anarhistu, Janka Polića Kamova, koji je završio pod čudnim okolnostima 1910. u Španjolskoj. Šnajder je o njemu napisao dramu.
I Tin Ujević, koji je boemisao u Beogradu, bio je anarhista. Bio je vjerojatno gej, ali to nema veze. Da ne govorim o američkoj igranoj kinematografiji, od početaka, od recimo Bastera Kitona. Ne od Čarlija Čaplina – Čaplin je bio govno – ali Baster Kiton je bio ljudina, čisti anarhist. Pa Dejvid Vork Grifit. Onda jedna ženska iz Njemačke, Leni Rifenštal. Klimate glavom, ali ta mačka ima danas devedeset i ne znam koliko godina i sve što radi i dalje miriše na anarhizam. Najbolji prijatelj bio joj je Bela Balaš – mađarski Židov – koji je došavši u Njemačku s njom i surađivao. Leni je Plavu svjetlost uradila po njegovom scenariju.
Živio sam pod Pavelićem, pod Titom, pod budalama... Ali, čitavo vrijeme smo gledali američke filmove, mogli smo čitati američku literaturu, časopise, novine. To u Češkoj, u Mađarskoj... nisu mogli. Mi jesmo. Imali smo fašistički komunistički režim koji nas je terorizirao, a u isto vrijeme gledali smo po pet američkih filmova dnevno. Šta je to? Koji je to kurac? Jeste, izbacivali su Isusa Krista i tako to – kao što sad izbacuju pička materina, kurac... majmuni – ali smo gledali. Odrezali su iz Vajlerovog Bena Hura ono s Kristom, ali mi smo to mogli ići gledat' van. Od 1957. mogli smo normalno ići vani.
Doma smo imali Komunističku partiju do 1956. Znate li što to znači? Znači da su sastanci bili tajni, da se nije znalo ko je član partije. Znalo se samo da je šef komunjara Tito, ostalo ništa. Vladimir Bakarić je bio konspirativan praktički do svoje smrti.
A Krleža?
Ma nemojte mi o Krleži. Flaker piše kako je Krleža bio avangardist, a ovaj je mrzio avangardu. Skupa sa svojim pajtosem Avgustom Cesarcem. Da pročitate šta je Cesarec srao o ruskoj avangardi – to pas s maslom ne može pročitati. Šta je Krleža mislio? Bio je zaljubljen u slikarstvo 18. i 19. stoljeća, dalje od Velaskeza nije se maknuo. Mrzio je ovoga što je napravio Dada–tank...
Dragana Aleksića?
Mrzio ga je iz dna duše...
... ili mislite na Micića?
I jednog i drugog, svejedno. Mrzio ih je jer su bili superpametni svjetski ljudi povezani sa svim pametnim ljudima na svijetu. A s kim je Krleža bio povezan? Najprije je bio zaljubljen u austrijske realiste, Muzila i kaj ja znam koje, a poslije je uzeo Sartra pa ga je muzao. Šta je Krleža napravio iz likovnosti u Zagrebu, pa to je smeće. I Grga Gamulin – ne znam jeste li čuli za njega – šta je taj napravio. U Hrvatskoj još osjećamo posljedice.
Nema toga u Beogradu. Vi imate Ješu Denegrija preko koga ne može nitko pljuvati po recimo ruskoj avangardi. A ovdje svaki idiot to može. Bio sam u Beogradu, znam, Beograd je imao aprilske susrete... Kaj je Zagreb u to vrijeme imao? I ono što je imao – EXAT, Gorgonu... to su sve pljuvali. Bulumenta idiota koja je non-stop grizla. Ovo što se sada događa u kunst–historiji u Zagrebu, u Hrvatskoj, to je žabokrečina. Nema nijednog direktora u Zagrebu koji nešto znači, od Muzeja za umjetnost i obrt, preko Muzeja suvremene do Muzeja moderne umjetnosti...
Nove stvari uvijek računaju s mladim ljudima – oni prenose spermu, ideje i sve drugo. Zahvaljujući Novim tendencijama, Muzičkom bijenalu, Geffu – Žanr film festivalu Mihovila Pansinija, Zagreb je imao predispozicije da postane jedan od svjetskih centara. Međutim, kreteni, na temelju misli koja je vodila i Franju Tuđmana – sve je to isti kurac, sve su upropastili. U Krležu su se svi kleli. Bio je veliki literat – tome svaka čast – ali kakve to veze ima sa likovnošću? Likovno je Krleža bio zaostao.
Odnosi između Srbije i Hrvatske, izvinjavanja...
Ma, ko jebe izvinjavanja, bitna je lova. Ako će Hrvatska i Srbija surađivat' na normalnom planu, ko jebe izvinjavanja. Bitno je da ljudi imaju posla, da imaju kruha, da Srbi mogu doći ma more, na svoje more laditi dupe i da Hrvati mogu prodavati svoje proizvode u Srbiji. Sve ostalo je sranje, uvijek je bilo sranje.
Snežana Ristić
Radonja Leposavić
