Politika |
Vreme broj 528, 15. februar 2001. |
![]() |
Ekonomske (ne)jednačine Raspodela aluzija Konstrukcija "pravedne" ili "bezgrešne
privatizacije", koju će navodno Srbin da izmisli, veoma je opasna za
budućnost demokratskih snaga u ovoj zemlji – i verovatno je bolje
koristitit sintagmu "neizbežne privatizacije", da bi se sprečila
veća propast
Ta firma je već stavila svog činovnika Ivanića za šefa vlade
Republike Srpske – a to sutra i nama sleduje. Od 'Dilojt i Tuša'
napravili ste Marksa i Engelsa srpskog kapitalizma." U istom stilu je i socijalističko-radikalska opozicija (12. februara)
kritikovala Vlahovićev zakon o zaustavljanju privatizacije u Skupštini
Srbije, naglašavajući da Đinđićeva vlada hoće da "okrade"
još oko 1,5 miliona zaposlenih u Srbiji koji nisu iskoristili svoje
"besplatno pravo" na društvenu svojinu i koji će, navodno,
ostati bez besplatnih akcija na, navodno, oko 40 milijardi maraka društvene
svojine, od ukupno 70 milijardi maraka, na koliko je 1997. godine,
prilikom usvajanja sada "zamrznutog" zakona o svojinskoj
transformaciji, olako procenjena vrednost takozvanog društvenog kapitala. Nažalost, ministar Aleksandar Vlahović nije pokazao ni dovoljno
hladnokrvnosti ni dovoljno mudrosti u odgovoru na ove kritike na kraju
debate u Skupštini Srbije. A što je verovatno još gore, i pre zasedanja
Skupštine Srbije, već pri prvoj najavi "generalnog štrajka"
koji bi u otporu novom privatizacionom kursu navodno organizovao Savez
samostalnih sindikata – počeo je da popušta i nudi kompromise. Tako su
se složile karte da prvi veliki potez Đinđićeve vlade – promena
osnovnog tranzicionog procesa – možda ode u prazno. Jedna loše zamišljena,
rđavo pripremljena, apsolutno nesinhronizovana, kilavo propagirana, nemušto
objašnjena – a dalekosežna reformska akcija – izgleda da je započeta
nestrpljivo, amaterski, na pogrešnom režiserskom konceptu i sa lošom
podelom uloga. Kao na tanjiru, odavno kompromitovanim socijalistima je na
samom početku uhodavanja novog srpskog parlamenta ponuđena upravo
njihova glavna ideološka tema – kontrola kapitala i socijalna pravda
– umesto da se prvo krenulo sa njihovim zločinima, pljačkama,
korupcijom, itd. Tu ne manjka mnogo komični detalj – da sada i
socijalisti tvrde da je privatizaciju kočio abnormalni iluzorni devizni
kurs – kao da je taj kurs određivao Zoran Đinđić a ne Mirko
Marjanović?! No, nije sve propalo. Važno je da se napusti blesava teza da će
Srbija izbeći greške privatizacije koje su se dogodile u Rusiji,
Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Ukrajini,
Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, te da se zaborave uspesi
Slovenije i Estonije na tom planu, pošto su kod nas njihovi pristupi bili
i ostali neprimenljivi. Konstrukcija "pravedne" ili "bezgrešne
privatizacije", koju će navodno Srbin da izmisli, veoma je opasna za
budućnost demokratskih snaga u ovoj zemlji – i verovatno je bolje
koristitit sintagmu "neizbežne privatizacije", da bi se sprečila
veća propast. Jer, elementarna logika navodi na pomisao da kad niko nigde
nije izmislio nešto što svima samo donosi koristi a nikom ne nanosi
nikakve nepravde, da tako nešto neće izmisliti ni neki beogradski mozak. Problem svetske konsultantske kuće "Dilojt, Tuš, Tohmatsu"
sa njenom beogradskom filijalom, koja je nastala kao zajedničko ulaganje
(joint venture) sa Ekonomskim institutom u Beogradu, problem je
"preterane penetracije" u vrhove jedne "banana
diktature". Ta pametna kompanija nije dovoljno vodila računa o
opasnosti da, vođena svojim i interesom njenih saradnika, postane deo
ovdašnjeg sistema – to jest da postane stožer "kontinuiteta"
tog sistema i posle demokratskih promena. Tako smo došli u smešnu
situaciju da ministar Aleksandar Vlahović kao bivši direktor
"Dilojt i Tuša" u Beogradu treba da se bori protiv
privatizacionih procesa u pojedinim socijalističkim firmama – koje je
takoreći lično konsultovao kao direktor te iste firme, te da se sutra nađe
u "nehumanom" položaju da mora da odbija saglasnost na
"privatizacioni plan" koji će, na primer, potpisati Danko Đunić,
kao stari/novi faktički šef ove firme, pisac starog/novog zakona o
privatizaciji, sa novim/starim argumentima i analizama, itd. Od svega toga
vajdu verovatno neće imati ni opreznije strane konsultantske kuće, a
najviše štete će pretrpeti radni narod i industrija u Srbiji. Jer bez
skupih i velikih svetskih konsultanata – ništa se skoro ne može
napraviti. Lično, onako slabo ekonomski obrazovan, imam veliku slabost prema
pametnim konsultantima, pa sam, pišući prošli put o Francovom kanalu
Dunav–Tisa, primetio da je stručnu ekonomsko-tehnološku recenziju čitavog
projekta braće Kiš (1792. godine) dao izvesni Volfang fon Kempelan
(1734–1804), visoki činovnik austrijskog dvora. Reč je o tada poznatom
matematičaru, fizičaru i pronalazaču, koji je unapredio Gražalkovićeve
posede u Bačkoj, rukovodio izgradnjom budimskog kraljevskog dvora, zatim
vodio veletrgovinu soli u Ugarskoj, bio projektant uređaja za fontane i
vodoskoke u carskom dvoru u Šenbrunu u Beču i konstruktor parnih bagera
koji su se pokazali uspešnim kod kopanja kanala Dunav–Tisa. Ovaj konsultant Habzburškog dvora postao je poznat na prelazu XVIII u
XIX vek širom Evrope po "govornoj mašini" (Sprachmaschine),
koja je navodno izgovarala po nekoliko slogova, kao i po čuvenom uređaju
za igranje šaha (Schachmaschine), koji je bio neka vrsta robota odevenog
u tursko odelo, a koji je doista igrao šah sa mnogim čuvenim ličnostima
i šahistima onoga doba, pa i sa Fridrihom II i Napoleonom I – i uvek
pobeđivao. Tek kasnije, 1838. godine, jedan engleski pisac je dokazao da
je reč o mistifikaciji i da je u robotu sedeo jedan izvrsni šahista. No
Kempelan je na tom robotu za života zaradio mnogo, zato što ga je
koristio oprezno i s merom. |
![]() |