Politika

Vreme broj 528, 15. februar 2001.

Ekonomske (ne)jednačine
Raspodela aluzija

Konstrukcija "pravedne" ili "bezgrešne privatizacije", koju će navodno Srbin da izmisli, veoma je opasna za budućnost demokratskih snaga u ovoj zemlji – i verovatno je bolje koristitit sintagmu "neizbežne privatizacije", da bi se sprečila veća propast  

Navalio na mene jedan okoreli socijalistički sindikalista: "Izigravaš nezavisnog novinara, a ne smeš da napišeš da je socijalistički zakon o privatizaciji pisao bivši direktor 'Dilojt i Tuša', a da sada novi, dosovski zakon o privatizaciji, piše opet jedan bivši direktor istog tog beogradskog 'Dilojt i Tuša', da li su to modni krojači ili ekonomski konsultanti? S tim da su nam pre delili iluziju da ćemo mi sami, kad se naredi, prodavati 60 odsto fabrike, a sada nam nude iluziju da je bolje da nas đuture prodaju oni sami, kad uglave proviziju sa nekim strancima. U stvari, pod firmom zakona o privatizaciji, oni usvajaju zakon o nacionalizaciji, a Đunić, Poznanić, Vlahović i cela kompanija ekonomista oko 'Dilojt i Tuša' – stalno uzima pikslu.

Ta firma je već stavila svog činovnika Ivanića za šefa vlade Republike Srpske – a to sutra i nama sleduje. Od 'Dilojt i Tuša' napravili ste Marksa i Engelsa srpskog kapitalizma."

U istom stilu je i socijalističko-radikalska opozicija (12. februara) kritikovala Vlahovićev zakon o zaustavljanju privatizacije u Skupštini Srbije, naglašavajući da Đinđićeva vlada hoće da "okrade" još oko 1,5 miliona zaposlenih u Srbiji koji nisu iskoristili svoje "besplatno pravo" na društvenu svojinu i koji će, navodno, ostati bez besplatnih akcija na, navodno, oko 40 milijardi maraka društvene svojine, od ukupno 70 milijardi maraka, na koliko je 1997. godine, prilikom usvajanja sada "zamrznutog" zakona o svojinskoj transformaciji, olako procenjena vrednost takozvanog društvenog kapitala.

Nažalost, ministar Aleksandar Vlahović nije pokazao ni dovoljno hladnokrvnosti ni dovoljno mudrosti u odgovoru na ove kritike na kraju debate u Skupštini Srbije. A što je verovatno još gore, i pre zasedanja Skupštine Srbije, već pri prvoj najavi "generalnog štrajka" koji bi u otporu novom privatizacionom kursu navodno organizovao Savez samostalnih sindikata – počeo je da popušta i nudi kompromise. Tako su se složile karte da prvi veliki potez Đinđićeve vlade – promena osnovnog tranzicionog procesa – možda ode u prazno. Jedna loše zamišljena, rđavo pripremljena, apsolutno nesinhronizovana, kilavo propagirana, nemušto objašnjena – a dalekosežna reformska akcija – izgleda da je započeta nestrpljivo, amaterski, na pogrešnom režiserskom konceptu i sa lošom podelom uloga. Kao na tanjiru, odavno kompromitovanim socijalistima je na samom početku uhodavanja novog srpskog parlamenta ponuđena upravo njihova glavna ideološka tema – kontrola kapitala i socijalna pravda – umesto da se prvo krenulo sa njihovim zločinima, pljačkama, korupcijom, itd. Tu ne manjka mnogo komični detalj – da sada i socijalisti tvrde da je privatizaciju kočio abnormalni iluzorni devizni kurs – kao da je taj kurs određivao Zoran Đinđić a ne Mirko Marjanović?!

No, nije sve propalo. Važno je da se napusti blesava teza da će Srbija izbeći greške privatizacije koje su se dogodile u Rusiji, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Ukrajini, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, te da se zaborave uspesi Slovenije i Estonije na tom planu, pošto su kod nas njihovi pristupi bili i ostali neprimenljivi. Konstrukcija "pravedne" ili "bezgrešne privatizacije", koju će navodno Srbin da izmisli, veoma je opasna za budućnost demokratskih snaga u ovoj zemlji – i verovatno je bolje koristitit sintagmu "neizbežne privatizacije", da bi se sprečila veća propast. Jer, elementarna logika navodi na pomisao da kad niko nigde nije izmislio nešto što svima samo donosi koristi a nikom ne nanosi nikakve nepravde, da tako nešto neće izmisliti ni neki beogradski mozak.

Problem svetske konsultantske kuće "Dilojt, Tuš, Tohmatsu" sa njenom beogradskom filijalom, koja je nastala kao zajedničko ulaganje (joint venture) sa Ekonomskim institutom u Beogradu, problem je "preterane penetracije" u vrhove jedne "banana diktature". Ta pametna kompanija nije dovoljno vodila računa o opasnosti da, vođena svojim i interesom njenih saradnika, postane deo ovdašnjeg sistema – to jest da postane stožer "kontinuiteta" tog sistema i posle demokratskih promena. Tako smo došli u smešnu situaciju da ministar Aleksandar Vlahović kao bivši direktor "Dilojt i Tuša" u Beogradu treba da se bori protiv privatizacionih procesa u pojedinim socijalističkim firmama – koje je takoreći lično konsultovao kao direktor te iste firme, te da se sutra nađe u "nehumanom" položaju da mora da odbija saglasnost na "privatizacioni plan" koji će, na primer, potpisati Danko Đunić, kao stari/novi faktički šef ove firme, pisac starog/novog zakona o privatizaciji, sa novim/starim argumentima i analizama, itd. Od svega toga vajdu verovatno neće imati ni opreznije strane konsultantske kuće, a najviše štete će pretrpeti radni narod i industrija u Srbiji. Jer bez skupih i velikih svetskih konsultanata – ništa se skoro ne može napraviti.

Lično, onako slabo ekonomski obrazovan, imam veliku slabost prema pametnim konsultantima, pa sam, pišući prošli put o Francovom kanalu Dunav–Tisa, primetio da je stručnu ekonomsko-tehnološku recenziju čitavog projekta braće Kiš (1792. godine) dao izvesni Volfang fon Kempelan (1734–1804), visoki činovnik austrijskog dvora. Reč je o tada poznatom matematičaru, fizičaru i pronalazaču, koji je unapredio Gražalkovićeve posede u Bačkoj, rukovodio izgradnjom budimskog kraljevskog dvora, zatim vodio veletrgovinu soli u Ugarskoj, bio projektant uređaja za fontane i vodoskoke u carskom dvoru u Šenbrunu u Beču i konstruktor parnih bagera koji su se pokazali uspešnim kod kopanja kanala Dunav–Tisa.

Ovaj konsultant Habzburškog dvora postao je poznat na prelazu XVIII u XIX vek širom Evrope po "govornoj mašini" (Sprachmaschine), koja je navodno izgovarala po nekoliko slogova, kao i po čuvenom uređaju za igranje šaha (Schachmaschine), koji je bio neka vrsta robota odevenog u tursko odelo, a koji je doista igrao šah sa mnogim čuvenim ličnostima i šahistima onoga doba, pa i sa Fridrihom II i Napoleonom I – i uvek pobeđivao. Tek kasnije, 1838. godine, jedan engleski pisac je dokazao da je reč o mistifikaciji i da je u robotu sedeo jedan izvrsni šahista. No Kempelan je na tom robotu za života zaradio mnogo, zato što ga je koristio oprezno i s merom.

prethodni sadržaj naredni

vrh