| KULTURA |
Vreme vanredno izdanje broj 6, 17. april 1999. |
Intelektualci i "japijevski rat" Paradoksi napalm-humanizma Brzinom svetlosti se širi raskol između danas dominirajuće (levo)liberalne, kosmopolitske evroameričke inteligencije koja, gotovo po "uslovnom refleksu" podržava vojnu intervenciju "u ime odbrane ugroženih ljudskih prava" i onih jadnika koji čuče u čekaju da im se vatrena "humanitarna pomoć" sruči na glavu Jedan britanski analitičar nazvao je ovih dana vojnu intervenciju NATO-a u SRJ "ratom japija" (yuppie war). Drugi tvrdi da je ovo, možda, prvi rat koji ne vode i ne osmišljavaju generali - ma koliko se Vesli Klark trudio i "isticao" - nego nova, "postmoderna politička klasa" Zapada, generacija "bejbi-bumera" i ona koja je sledila nakon nje. To će, pak, reći da su ratnu mašineriju nad nebom Srbije i Crne Gore pokrenuli (rubni) izdanci "dece cveća", še'setosme, "mašte na vlasti", "doba Vodolije"... To nije teško dokazati: Bil Klinton je za vreme vijetnamskog rata, dok su njegovi manje srećni zemljaci ginuli po prašumama na kraju sveta, sedeo u Engleskoj i "duvao, ali nije uvlačio". Joška Fišer, od milošte zvan "Crveni Joška", vilenio je po svetu i dizao revolucije. Havijer Solana je demonstrirao protiv NATO-a tako da bi mu i oni ljudi na Brankovom mostu pozavideli. Toni Bler je, pak, do ulaska u Dauning strit 10 video uniformisanog vojnika samo u TV skečevima Dejva Alena. A onda je, na izborima, dobio ovlašćenje da pokreće i zaustavlja armiju Njenog Kraljevskog Veličanstva. Ni u tome nema ničega neobičnog: glasači koji su baštinici i potomci te (sup)kulture polako su postali "mejnstrim" biračkog tela u zapadnoj Evropi i severnoj Americi. Otuda i ta bizarna retorika kojom je praćen ovaj rat, koji bismo cinično mogli nazvati prvim ratom iz ljubavi: dok je diskurs dosadašnjih ratova u svetu, kao i diskurs građanskih ratova i etničkih sukoba na Balkanu baziran na onome što se tačno naziva "jezik mržnje" - dakle jezik difamacije i demonizacije Protivničkog Kolektiviteta - u ovom ratu dolazi do ekscentrične inverzije: paralelno sa sve neselektivnijim bombardovanjem jedne zemlje, u kojem na pravdi Boga strada sve više nedužnih civila i civilnih objekata, Oni Koji Bombarduju upućuju "nam" poruke ljubavi, objašnjavajući da "nas" toliko vole da nikako ne mogu da nas ostave na miru, jer vazda pravimo gluposti. Ovo, naravno, zvuči blesavo u ušima onih kojima je upućeno, ali ne radi se tek o pukom cinizmu pošiljalaca ovakvih ljubavnih izjava: u skladu sa svojim ideološkim ubeđenjima i novokomponovanim, još nerazrađenim i nedomišljenim, pravilima "nove međunarodne politike", gruba i reska reč "rat" sasvim je ozbiljno zamenjena milozvučnim terminom "humanitarna intervencija". U tom smislu, definitivno se i ne radi o nečijoj mržnji na Srbe (kako to patetično zamišljaju ovdašnji nedoučeni nacionalisti, sorta u svakom smislu dostojna žaljenja), nego o nečemu kudikamo opasnijem: Pošiljaoci Poruka sa tom svojom nastranom ljubavlju misle sasvim ozbiljno i iskreno! Operisani od staromodnih predrasuda i omraza koje generiraju i perpetuiraju razne leve i desne totalitarne doktrine, "postmoderni ratnici" upravo spaljuju jednu zemlju u ime načela humanosti, i nema sumnje da su vaistinu ponosni na to! Kako je to moguće? Lako: svaki ideološki stereotip prirodno teži tome da postane jači i važniji od sudbine čoveka-pojedinca i od "banalne" stvarnosti; stoga, dajte čoveku - inače, tek šarmantnom mediokritetu, jer takav je idealni leader u vreme terora marketinga - opijenom nedopečenom, polusvarenom, dajdžestiranom new age (pseudo)liberalnom utopijom ogromnu količinu vlasti i oružja u ruke, i samo gledajte šta će da nastane! Biće odlično ako se cela planeta doslovno ne rasprsne od tolikog napalm-čovekoljublja. MORBIDNI APRIL: Duh ovog vremena, naravno, ne kreiraju političari - i zbog toga su neizmerno isfrustrirani - nego intelektualci i medijske pop zvezde. Predistorija ovog "slučaja" je frustrirajuća: nećemo otkriti ništa novo ako kažemo da je svaka totalitarna ludost našla svoje predane tumače i demijurge (i) među vrsnim intelektualcima. Zato, posle bolnih iskustava sa totalitarizmima u XX veku, Evropa i ostatak (judeohrišćanskog?) sveta gorljivo traže Novi Poredak, onaj u kojem će ideološko i rasističko nasilje biti zauvek predati istoriji. Jedan se (Frensis Fukujama) onomad bio malo istrčao, pa je već proglasio definitivnu pobedu liberalnog načela i, samim tim, Kraj Istorije, shvaćene kao beskrajni niz neizmernih ljudskih patnji i vaskolikih nepravdi, izazvanih raznim formama netrpeljivosti. Stvari su, zapravo, mnogo komplikovanije, što je u međuvremenu mogao da shvati i Fukujamin zemljak koji sedi u Beloj Kući: da prostite, iz "žablje perspektive" morbidnog aprila u Beogradu, čini se da istorija-kao-iracionalno-nasilje upravo doživljava svoje zvezdane trenutke... A tome, vidi nevolje, presudno doprinose baš oni koji su rešili da tu istoriju okončaju, pa makar svi mi (a ne svi oni, to nikako!) i poginuli u to ime. STRAŠNE PAROLE: Šta sve ovo znači za nas danas i ovde? Pokušavam da ukažem na raskol koji se, izgleda, širi brzinom svetlosti, između danas dominirajuće (levo)liberalne, kosmopolitske evroameričke inteligencije koja, gotovo po "uslovnom refleksu" podržava vojnu intervenciju "u ime odbrane ugroženih ljudskih prava" i onih jadnika - pa makar bili i liberalni intelektualci - koji čuče negde između Horgoša i Dragaša i čekaju da im se vatrena "humanitarna pomoć" sruči na glavu. Od koje onda neće ostati ništa, pa ni hvalevredne liberalne ideje. Nije li to onaj zimzeleni sukob Načela i Prakse, jaz između "parola što strašno zvuče" (Dž. Štulić) i sirena za vazdušnu opasnost koje, možete mi verovati na reč, zvuče još mnogo, mnogo strašnije? Otuda sva ova vika i buka, kako u svetskim medijima, tako i ovde: dok se tamo nekadašnji gorljivi pacifisti i anarhisti utrkuju ko će više famoznih ground troops da "pošalje" na Kosovo i okolinu, dotle ovde već počinju i da gore knjige (kao Grasov "Limeni doboš" u Leskovcu, po "Glasu" od 11. 4. 1999) i prisustvujemo početku opasnog procesa ustoličenja i legitimisanja ksenofobije kao Poželjnog Misaonog Obrasca. U svemu tome, naravno, prvo stradaju ozbiljna merila, autonomni kriterijumi i imanentne vrednosti, pa se tako i poznate svetske intelektualne vedete počinju prosuđivati po tome da li su "za" ili "protiv" Nas, jesu li Prijatelji ili Neprijatelji. Tako se na mala vrata uvodi sistem vrednosti koji je zapravo karikatura svakog sistema; u brzini i haosu dnevnog novinarstva to dobija gotovo zabavne dimenzije, kao kada, recimo, jedan te isti poznati slovenački intelektualac jednog dana u provladinoj štampi biva "nadri-filozof" (jer je napisao nešto što "nama" ne ide u prilog), a sutradan "mislilac svetskog glasa" (jer je rekao nešto o nelegalnosti vojne intervencije). KAD LIBERALI RATUJU: No, vratimo se "intelektualnoj zajednici" Zapada jer je, čini se, upravo njena pozicija najparadoksalnija. Pošto je ovo "japi-rat" vođen od političara generacije koja se rata na tlu vlastite države i ne seća (Miteran i Kol bili su, u tom smislu, "poslednji dinosaurusi"), nije neobično da ga najgorljivije podržavaju intelektualci tome sukladnog habitusa. S druge strane, notorni anglosaksonski desničari i francuski degolisti uvek su skloniji izolacionizmu i bezobalnoj "realpolitici", te je i njihov pogled na ovaj rat radikalno drugačiji: smatraju ga suvišnom, štetnom i nezakonitom avanturom. Isto tako i levičari starijeg kova, bliži klasičnom socijalizmu i marksizmu, i vazda sumnjičavi prema Ujka Semu i NATO-u: otud najsnažnija intelektualna podrška antiintervencionistima dolazi od pisaca kakvi su Žoze Saramago, Harold Pinter ("autor" nove "Klintonove doktrine": "poljubi me u dupe ili ću ti razbiti njušku") i Gabrijel Garsija Markes. Tako ovaj rat, čak, postaje idealno poprište za debatu o suprotnostima samih zapadnih društava, te o toj epohalnoj "smeni generacija". Poznati kolumnista Neal Ascherson piše u listu The Guardian (4. 4. 1999) - glasilu urbanih intelektualnih slojeva, dakle proliberalne i proevropske Britanije - da je teza da "liberali ne umeju da vode rat" tek neargumentovana desničarska smicalica. Navodeći brojne primere iz prošlosti koji dokazuju suprotno, Ascherson piše da naspram "liberala" koji su, parafrazirano, otvoreni prema svetu, intervencionisti i entuzijasti ("outward-going, intervenionist, hopeful") stoji "stari torijevski instinkt da se ostane izvan toga i prepusti strancima da ubijaju jedni druge". Tako se, dakle, intervencionizam bazira na ničim neograničenom humanizmu - koji je, doduše, njegovim žrtvama dosta težak za podnošenje, nešto kao sovjetska "bratska pomoć" - a ta se slatkasta retorika potom iz intelektualnih kabineta seli u Odaje Moći (jer ih sada naseljavaju oni koji su na njoj formirani), a odatle u razne CNN-ove, koji, pak, onda sve to pretvaraju u video igricu u kojoj neki udaljeni Hromi Daba zasluženo dobija po prstima od liberalnog zapadnjačkog Popaja koji jede travke, ne puši, ne psuje i poštuje neistrebljene manjine; ako usput strada i još neko - neki voz, neki Aleksinac, neki most - to su tek neželjene "kolateralne žrtve" i nama je jako žao. I duševni lirik Radovan Karadžić je onomad očajavao zbog tih nemilih ratnih nuspojava, zar ne?! A intelektualci pišu svoje eseje i kolumne i navijaju kao mala deca, kao da se ovde odigrava neka fudbalska utakmica. Zastrašujuće je, recimo, kako je zamenica "mi" postala "neselektivno" upotrebljavana u ratnim komentarima nekih levo liberalnih novinara i analitičara (a la Martin Woolacott, na primer); pri tome, nikome od njih ne pada na pamet da mrdnu svoje dragocene mozgove iz Londona, Vašingtona ili Njujorka, tek toliko da vide kako cela šarada "čistog i pravednog rata" izgleda uživo. Podozrevam da to nije toliko zbog straha za vlastitu bezbednost, koliko iz bojazni da im se ne sruši brižljivo građena kula od ideoloških himera. KVAKA 22: Jirgen Habermas je 1997. održao predavanje "Politika ljudskih prava: za i protiv humanitarnih intervencija" (v. Novu srpsku političku misao br. 1\1998). U ovom, u osnovi "prointervencionističkom" tekstu Habermas - još jedan reform-marksista iliti levi liberal! - se zalaže za napuštanje klasičnog pojma suverenosti države i za uvođenje "kosmopolitskog prava" naspram dosadašnje "međunarodne politike". Kvaka 22 je u tome što je upravo jedan ovakav "prointervencionistički" tekst najbolji argument za nelegalnost aktuelne akcije NATO-a; Habermas piše: "Iako je postavljen ovaj princip, mi nismo čak ni počeli da se suočavamo sa realnim problemima - pitanjima izvodljivosti. Postoji u svakom slučaju veliki popis mera od mekih do tvrdih intervencija, između kojih posle pažljivog razmatranja posebnosti i posledica treba da izvršimo izbor; vojna intervencija je ekstremna mera samo za retke slučajeve. Česte su okolnosti u kojima bi intervencije bile na mestu, ali ili ne mogu ili ne smeju da se sprovedu, bilo zbog nedostatka političke volje, finansijske podrške ili vojne sile, bilo zbog predvidljivih reperkusija koje bi bile gore od odsustva bilo kakve intervencije." Ono što gledamo poslednjih nedelja školski je primer tih najgorih "reperkusija": na Kosovu je sveopšta "humanitarna katastrofa" dobila dimenzije antičke tragedije, pizma isfrustriranih "japi-ratnika" kojima treba brza pobeda bez žrtava svakog dana besmisleno ruinira jednu evropsku zemlju, u "intelektualnoj zajednici" bombardovanih mućak ksenofobije postaje legalna duhovna moneta, a "levo liberalna" inteligencija Zapada verovatno će uskoro doživeti najužasniju moguću stvar: ostvarenje vlastitih utopija. A to će biti kraj Doba Nevinosti za nekadašnju "decu cveća", i moralno neprihvatljiva, užasno visoka cena ulaska u Establišment. Možda bi bilo bolje da je Klinton ljudski uvlačio onaj džoint, umesto što je samo kukavički pućkao. Ali, to su vam japijevska posla: "nosim dugu kosu al` sam dobar đak", pevao je nekada davno jedan Uzorni Socijalistički Omladinac. Sa uzornim kapitalističkim omladincima nije ništa bolje: idealno-tipski lik "postmodernog tiranina" biće, izgleda, lik loše naduvanog japija. Teofil Pančić |
| prethodni sadržaj naredni |