Milošević i Džekson

Simbolična žrtva "tri pešaka"

Ako je vjerovati izvorima "Vremena" iz redova delegacije, svi su iz Beograda poslije dva dana otišli uvjereni da je bombardovanje pogrešno, nemoralno i kontraproduktivno, kako sa stanovišta američkih nacionalnih interesa, tako i sa stanovišta bogobojažljivosti

Slobodan Milošević i Džesi Džekson napravili su minulog vikenda u Beogradu jako dobar posao. Džekson je dobio tri najtraženija američka vojnika, dok je Milošević zadobio 18 vjerskih lidera, plus jednog kongresmena. Simboličkom "žrtvom" tri pješaka, veliki igrač stekao je krupnu taktičku prednost, a Džeksonu je omogućio da se u Vašington vrati ovjenčan slavom. "Njujork tajms" je to propratio sljedećim riječima: "Slobodan Milošević je još jednom doveo NATO, a posebno Vašington i London, u defanzivni položaj, prisiljavajući Alijansu da se suoči sa svojim stvarnim ratnim opcijama. Jedna je da nastavi da bombarduje i da rizikuje da se nađe u situaciji da na teren još ovog ljeta šalje kopnene trupe kako bi Miloševića pokušala da svrgne sa položaja, a druga je da sada odmah stupi u ozbiljne pregovore kako bi okončala prvi NATO rat u Evropi, pa makar ostavila Miloševića na položaju".

Ma koliko je Džesi Džekson bio oprezan, i ma koliko se pri povratku u Sjedinjene Američke Države trudio da otkloni svaku primisao da je u Beogradu "iskorišten" u propagandne svrhe, učinio je na američkom tlu upravo ono što je Milošević od njega htio, što će reći da je rekao upravo ono što je Bijela kuća strahovala da će reći. Zatražio je od američke vlade da odmah objavi prekid, odnosno pauzu u bombardovanju, i da neodložno stupi u nove mirovne pregovore. Što je još važnije, sa autoritetom sveštenog lica i osvjedočenog borca za mir, upozorio je svoju vladu i svoje sunarodnike da rizikuju da nastavljanjem bombardovanja pređu u "moralnu defanzivu". To ovdje u Beogradu možda "ne pije vode", ali u Vašingtonu, za divno čudo, narod i dalje mahom vjeruje da bombardovanje Srba nosi sa sobom neki moralni prestiž.

Nije isključeno da je sa takvim uvjerenjem u Beograd prošlog četvrtka uveče doputovalo i 18 lidera američkih vjerskih zajednica (predstavnici ruske i srpske pravoslavne crkve u SAD, rimokatolici, metodisti i baptisti, Jevreji i predsednik Borda Američkog Muslimanskog Savjeta), sa kojim je došao i Rod Blagojević, jedini američki kongresmen srpskog porijekla. Najistaknutiji član delegacije je, kad su vjerske zajednice u pitanju, bila je Džoan Braun Kempbel, generalni sekretar američkog Nacionalnog savjeta crkava, organizacije koja okuplja 47 miliona hrišćanskih vjernika u Americi. Svi su odreda u sastavu delegacije bili izrazito uticajni, angažovani i artikulisani lideri svojih vjerskih zajednica. Ako je vjerovati izvorima "Vremena" iz redova delegacije, svi su iz Beograda poslije dva dana otišli uvjereni da je bombardovanje pogrešno, nemoralno i kontraproduktivno, kako sa stanovišta američkih nacionalnih interesa, tako i sa stanovišta bogobojažljivosti.

Možda je "vatreno krštenje" prve noći njihovog dvodnevnog boravka u Beogradu sa tim imalo neke veze. NATO je te noći posebno žestoko bombardovao Beograd, a sa srpske strane je pred zoru bombama pridodat i zemljotres. Sutradan se na njihovim iscrpljenim licima vidjelo da im nije prijala prva noć u "Hajatu". U toku popodneva su se sporječkali oko toga ko će u posjetu vojnicima Krisu Stounu, Endruu Ramirezu i Stivenu Gonzalesu. Jugoslovenske vlasti su unaprijed dozvolile da dva člana delegacije posjete vojnike prvi dan boravka delegacije u Beogradu, a zatim su na Džeksonovo navaljivanje dopustile da u zgradu Vojnog suda u Beogradu (gdje je došlo do susreta sa vojnicima) dođu i dva novinara. (U pratnji delegacije bilo je osam američkih novinara, snimatelja i foto-reportera, među kojim naravno CNN, "Njujork tajms", a najveća novinarska zvezda bila je Andrea Mičel sa NBC televizije: njena slava dijelom dolazi otuda što se skoro udala za Alena Grinspena, direktora američke Centralne banke.) Onda se ispostavilo da uz Džesija Džeksona kod vojnika hoće da ide kongresmen Rod Blagojević, koji je na sebe još u Vašingtonu navukao gnjev delegacije jer je poredio Slobodana Miloševića sa nacistima, što se vjerskim liderima učinilo nepriličnim uoči mirovne misije. Blagojević nije bio dovoljno džentlmen da ustupi mjesto Džoan Kempbel, najvažnijoj članici delegacije kad je vjerski sastav u pitanju, što je dodatno rasrdilo sveštena lica, koja su u petak uveče razmišljala o tome da u znak protesta još prije isteka misije napuste Beograd. Ekumenska sloga našla se na ozbiljnom ispitu. No, razum je prevladao, vjerski lideri su se strpili i sutradan je njihovo strpljenje krunisano trijumfom. U petak veče ih je čekalo još jedno iskušenje: beogradski domaćini odveo ih je pred kraj dana u posjetu BK televiziji, gdje ih je domaćinski i srdačno dočekao ministar u srpskoj vladi Bogoljub Karić. Potom su se oglasile sirene za uzbunu, i među članovima delegacije se munjevito pronijela vijest da se nalaze u zgradi koja je jedan od deklarisanih ciljeva NATO. Nervozno su tražili da se što prije vrate u "Hajat". Karić im se kasnije tamo pridružio: njegova gostoprimljivost išla je dotle da je delegaciju uvjeravao da ga je te večeri "slomila" i uvjerila da vojnike treba pustiti da se vrate kući.

Džesi Džekson je te večeri suvereno demonstrirao svoje mirovnjačke sposobnosti i izmirio je delegaciju. Za nekoga ko je izrazito medijski verziran, nije se, međutim, dokazao kao naročito revnostan gledalac CNN-a jer nije prepoznao Željka Ražnatovića Arkana koji mu je u holu "Hajata" srdačno stegao ruku i čestitao na dolasku u Beograd. Džekson je uzvratio stisak, i tek kasnije je saznao sa kim je imao čast. Američki novinari su tu vest cenzurisali.

Sutradan je, u subotu, Džesi Džekson ponovo imao priliku da pokaže Beogradu kako se to radi u Vašingtonu. Pošto je naglasak neprestano bio na tome da je posjeta Beogradu vjerska, a ne politička, Džekson je natjerao sve svoje sagovornike da se mole zajedno sa njim, ili da se barem grade da to čine. Živorad Jovanović je dva puta imao tu čast - jednom prilikom boravka delegacije u Saveznim ministarstvu za spoljne poslove, a drugi put u Belom dvoru, kada je Džekson zgrabio za ruku i njega i Slobodana Miloševića i sageo glavu za molitvu.

Džesi Džekson: Jedna karijera

Pedesetsedmogodišnji Džesi Džekson ima bogatu političku biografiju i reputaciju istaknutog borca za ljudska prava u svojoj domovini, no za ulogu koju je upravo odigrao u Beogradu nije ništa manje važno to što je on istovremeno i baptistički sveštenik. I ne samo baptistički sveštenik, već i lični ispovjednik predsjednika SAD Bila Klintona. U toj ulozi se prošlog ljeta naprasno našao u centru pažnje američke javnosti, kada je pružio "duhovnu utjehu" predsjedniku čije su laži bile kratkih nogu. Navodno mu je pomogao da se izmiri sa iznevjerenom suprugom i razočaranom kćerkom.

Rodom sa dubokog Juga (Grinvil, Južna Karolina), Džesi Džekson počeo se baviti politikom još u studentskim danima, kada se pridružio Martinu Luteru Kingu i njegovom pokretu za građanska prava crnaca. Nikada nije biran ni u jedno predstavničko tijelo, mada se osamdesetih godina u dva navrata (1984 i 1988) kandidovao za predsjednika SAD, nastojeći da pribavi nominaciju Demokratske stranke. Nije uspio, ali je postao najpoznatiji i najuticajniji crni političar svoje generacije. Osnovao je Duginu koaliciju (Rainbow Coalition), koja se zalaže za investicije privatnog sektora u siromašne četvrti.

Na međunarodnom planu se sedamdesetih godina borio protiv aparthejda u južnoj Africi, a 1984. se proslavio uspješnim posredovanjem u oslobađanju mornaričkog poručnika Roberta Gudmena iz ruku Sirijaca (Gudmen je oboren dok je bombardovao sirijske protivavionske položaje u Libanu). Samo nekoliko mjeseci kasnije, Džekson je na Kubi izdejstvovao oslobađanje 48 američkih i kubanskih političkih zatvorenika, a 1990.godine je bio isto tako uspješan pri oslobađanju 500 britanskih i američkih civila koje je Irak zadržao kao taoce.