Pisanje ka dnu

Povodom teksta "Vesela igra sa tužnim krajem", "Vreme", br. 434

Želeći, valjda, da tekst "Vesela igra sa tužnim krajem" započne što atraktivnije, Slobodan Kostić je domaćeg pisca nazvao "čudnom biljkom". Čitajući objašnjenje takve tvrdnje, čitalac teško može doći do saznanja da se tu uopšte o piscu i govori. Prvo, ako se rečenica: "Malo ko čita, a slepo mu veruju; ne cene ga, a slušaju; kad slušaju, ne razumeju; dive mu se, a psuju kad neko spomene nešto što zvuči kao 'knjiga'; ruže ga, a krišom zbog nečeg zavide... i tako u nedogled" shvati doslovno, onako kako je napisana, čitaoci "Vremena", među kojima sigurno ima i "čudnih biljki", pomislili bi da se sve pogrde i omalovažavanja ne odnose na pisca već na onu manjinu koja čita i kojoj, uprkos toj činjenici - "slepo veruju"!

Zatim, nizanje još većih nonsensa na račun ne čitaoca nego, ipak, "čudnih biljki" uvjeriće nas da konstatacija o hlorofilnosti savremenih pisaca koji pišu na srpskom jeziku nikako ne stoji jer biljke, pa makar bile i "čudne", nisu u stanju da čine, a kamoli istrpe pripisane im gadosti.

A ako se količina i kvalitet izrečenih besmislica uzima sasvim ozbiljno, što sam, koliko god mi je saksija dozvoljavala, i učinio, "kapiram" da je Slobodan Kostić mislio na menažeriju, a ne na hranu biljojeda. Ako pretpostavim da je autor teksta "Vesela igra sa tužnim krajem" čuo za knjigu "Pisci, pesnici i ostala menažerija", djelo jednog filadendrona, inače profesora u ovdašnjoj botaničkoj bašti u kojoj je ovih dana Vrhovni baštovan najzad podnio ostavku, onda je vjerovatno pod "menažerijom" smatrao samo prvo značenje iz Vujaklijinog "Leksikona stranih reči i izraza". Dakle, pisci, ako nisu "čudne biljke", a nisu, mogu biti samo živina.

Jer jedino se kokoške, ćurke, guske i njihovi muževi cijene, a ne slušaju; ako ih slušaju, ne razumiju ih, dok se dalji opisi prirode u tekstu Slobodana Kostića mogu odnositi samo na paunove.

Kada je "uspješno" i "efektno" završio sa ograđivanjem kokošinjca, pri čemu bi mu i Veliki Gonzo odao priznanje, Slobodan Kostić se, nalik kopcu iz priče Dušana Prelevića, obrušio na nagrade koje se dodeljuju pticama, pardon, piscima. Da bi tekst dobio na dramatičnosti, da bi napetost rasla iz reda u red, autor teksta "Vesela igra sa tužnim krajem" prozvao je mnoštvo nagrada i redom ih ispljuvao. U silnoj želji da bude što atraktivniji i, kako se u Sarajevu govorilo, "načitaniji", Slobodanu Kostiću se potkrala jedna nepristojnost i uvreda gora i poraznija od mnoštva prethodnih i narednih nepristojnosti i uvreda u tekstu. Svrstavši "Žičku hrisovulju" u red nagrada koje su rijetki pisci "zaista od srca poželeli", pjesnici Ivan V. Lalić, Milosav Tešić, Milutin Petrović, Miodrag Pavlović i Ljubomir Simović postadoše ti "retki pisci", naravno, sasvim hlorofilni ili pernati, svejedno.

No, ako uvredu nanijetu ne samo navedenim pjesnicima već cjelokupnom herbarijumu srpskog jezika možemo opravdati neznanjem i ljenošću, način na koji je predstavljen Danilo Nikolić, dobitnik ovogodišnje NIN-ove nagrade i pisac o kome bi, valjda, tekst Slobodana Kostića trebalo najviše da govori, prevazilazi granice uljudnosti, da ne kažem - ljudskosti. Toliko zlobe i odsustva elementarnog vaspitanja demonstriranih u samo nekoliko redova nisam prepoznao još od dana Protesta, kada je na sličan način o izbjeglicama govorio predsjednik Skupštine Srbije Dragan Tomić.

Ako je Slobodana Kostića interesovao spor između Danila Nikolića i "Stubova kulture", čemu onda toliko uvreda na račun pisca, čemu toliko diskvalifikacija i odakle potreba da se nagrađena, za temu ovog teksta "sporna" knjiga, toliko ispljuje ili, ako se vratimo botanici, odakle ta djetinjasta želja da se glava zrelog maslačka ubije sopstvenim dahom?!

Pozivanje na Marinkovića, Crnjanskog i Kiša produbljuje problem teksta Slobodana Kostića. Jesu "Kiklop", "Roman o Londonu" i "Peščanik" velike knjige, i tačno je da "grabe za sobom čitaoca, vuku tog slučajnog namernika gaseći njegovu želju da se suprotstavi ili odupre snažnoj struji, guraju ga nemilosrdno preteći ka dnu ili nose ka površini, ka dnu ili ka površini, ka dnu ili površini, ka dnu ili...", ali to, valjda, ne znači da NIN-ovu nagradu treba ukinuti jer su Crnjanski i Kiš mrtvi, a Marinković piše na jeziku koji je promijenio ime! No, ako Slobodan Kostić misli da treba, ne misle pjesnici, pisci, ostala menažerija i njihovi čitaoci.

Spor, ili nesporazum između jednog pisca i jedne izdavačke kuće upravo to i potvrđuje. To nije ni prvi ni poslednji skandal koji se dešava na srpskoj kulturnoj sceni. Nažalost, ni način na koji je Slobodan Kostić pokušao da okleveta čitav jedan esnaf i jednu lijepu vještinu nije na toj kulturnoj sceni nepoznat. Upravo je Danilo Kiš, da bi odbranio slobodu stvaranja, napisao "Čas anatomije", koji, ispostavlja se, još uvijek traje. A to što je, po Slobodanu Kostiću, po rasporedu odavno trebalo da počne čas botanike, mora da uznemiri, ali nikako i da uplaši.

Uprkos potrebi da se, kao u tekstu Slobodana Kostića "Vesela igra sa tužnim krajem", književnost i njen jezik glorifikovanjem neznanja i nevaspitanja "guraju... nemilosrdno i preteći ka dnu", pjesnici, pisci, ostala menažerija i čitaoci uspijevaju da ostanu nad površinom, imajući na umu da, bar što se njih tiče, kako reče junak nagrađenog i "spornog" romana Danila Nikolića: "Još nije fajront!"