POLITIKA |
Vreme broj 443, 3. jul 1999. |
Potpukovnik Robin Hodges
Bez presedana U razgovoru za "Vreme", portparol
britanskih trupa na Kosovu objašnjava kako deluju, šta nameravaju, s
kakvim se problemima susreću i, uz konstataciju da jednu od objektivnih
teškoća predstavlja loš rad telefonije, priznaje da se nisu setili da
koriste radio uređaje "VREME": Kako vi
vidite trenutnu situaciju na Kosovu? ROBIN HODGES: Situacija nije
nalik bilo čemu što smo mi sreli ranije. Napominjem da britanska vojska
ima dosta iskustva na Balkanu, a pogotovo imamo određena iskustva iz
konflikata u Ujedinjenom kraljevstvu. Ovo je prvi put da se susrećemo sa
ovakvom situacijom. Dugo smo se pripremali u Makedoniji i Albaniji, brinući
se istovremeno za veliki broj izbeglica jer u početku nije bilo nikakvih
humanitarnih organizacija, tako da je naša vojska formirala kampove u
koje smo smeštali narod. Interesantno je da isti ti vojnici sada pomažu
ljudima da se vrate kući. Dakle, to je neuobičajeno. Drugo, od samog početka su naši političari
objavili da neće biti kopnene invazije. Mi smo vojska i nismo znali šta
da očekujemo, hoćemo li ratovati ili ne. Ali kada smo krenuli da ulazimo
na Kosovo zaista nismo znali šta da očekujemo, tako da smo ušli kao
vojska u ratnom okruženju i bili smo spremni na sve. Bili smo veoma
iznenađeni i načinom na koji je operacija tekla, gotovo kao vežba. Mi
smo bili vojnici, ali na drugoj strani nije bilo vojske, ako me
razumete... Bilo je vojske na početku... Da, ali na vojnim vežbama vi se krećete po nekoj teritoriji sa školskom
municijom i bavite se doturanjem goriva i stalno šaljete neke poruke
radio-stanicom, a to je u velikoj meri bilo i ovde. Jer mi smo bili
spremni za rat, ali niko nam se nije suprotstavljao. A kada smo prolazili
kroz sela i ovde u Prištini, masa ljudi nas je obasipala cvećem i
devojke su ljubile vojnike. Ne kažem da smo ovde bilo koga pobedili, ali
radi se samo o načinu na koji smo bili dočekani. Ono što je bilo pomalo
nadrealno bilo je da je VJ još uvek bila prisutna. Kao i MUP. Tako da smo
u nekim mestima imali britanske vojnike kako stoje uz srpske vojnike. I
jedni i drugi izgledali su veoma profesionalno i ubedljivo. I onda se
nakon nekoliko dana srpska vojska povukla. Tako da je to malo teško
objasniti jer niko od nas nije ništa slično doživeo ranije. Da, ali sada stojite uz UČK
vojnike na mnogim mestima. Oni su uglavnom razoružani, ali još uvek nose
uniforme... To nije slučaj u sektoru koji kontrolišu britanske trupe. Mi smo bili
vrlo rigorozni u pogledu sprovođenja sporazuma. Nećete videti pripadnike
UČK-a da nose uniforme i oružje u britanskom sektoru. Upravo sam došao sa pres
brifinga gde je jedan od vojnih komandanata Agim Čeku bio u uniformi i sa
pištoljem za pojasom stojeći neposredno pored generala Džeksona. Da li
su me oči možda prevarile? Ne, potpuno ste u pravu. Ono što ste videli je potpuno u skladu sa
sporazumom. Prema Sporazumu, u roku od sedam dana od potpisivanja svi
uniformisani i naoružani pripadnici UČK-a moraju biti na dogovorenim (assembly
area) mestima. Taj rok je istekao sinoć, i od tada samo visoki
oficiri sa svojim ličnim obezbeđenjem, koje broji koliko ja znam tri
vojnika, mogu biti izvan tih mesta u uniformama i sa pištoljima. Niko
drugi ne sme biti naoružan i ne sme da nosi uniformu. I daću vam jedan
primer od sinoć. Posle ponoći primetili smo dva uniformisana pripadnika
UČK-a u Prištini. Prvi je bio pešak koji je išao ulicom. Zaustavljen
je i odveden u stanicu gde je obavezan da se presvuče u civilno odelo.
Drugi je izigravao saobraćajca na jednoj raskrsnici i on je takođe
priveden. Mi nećemo dozvoliti da se pravila krše, jer je naš zadatak
ovde da smanjimo tenzije u gradu. To se ne odnosi na UČK oznake
koje svako može da nosi, a koje mogu biti provokativne... Koliko ja razumem takve stvari nisu obuhvaćene sporazumom i ne spadaju
pod uniformu. Mi smo ovde tek dve nedelje, a pre toga ovde je bio građanski
rat, bilo da je bio priznat ili ne. U međuvremenu, imali smo i pravi rat
sa bombardovanjem. Mi smo se pomerili iz stanja anarhije koje rat nosi sa
sobom u stanje mira. U poslednje dve noći niko u Prištini nije ubijen.
Imali smo 12 mrtvih prošlog četvrtka, potom jednog i sada u prethodna
dva dana nijednog mrtvog civila. Mi uspevamo u tome da smanjimo tenzije i
omogućimo ljudima da nastave da žive normalno. Mi želimo da oni žive
normalno, ne razumemo istorijske razloge, ali ne vidimo razloga za toliku
mržnju. Kako na Kosovu nema druge vojske
po vašem mišljenju, vidite li sebe pre svega kao policiju? Do izvesne mere mi se tako i ponašamo. Mi smo u periodu tranzicije,
ali smo još uvek vojska i tako se i ponašamo. Britanska vojska je veoma
nežan džin. Mi ne pokušavamo da budemo represivni niti da dominiramo
ljudima. Vi možete po gradu da vidite naše pešadijske patrole koje
hodaju ulicama i razgovaraju sa ljudima, a videćete i motorizovane
patrole koje čine kontrolne punktove na mestima koje smatramo
osetljivijim i oko njih ćete videti decu koja se igraju. Mnogi Srbi vas vide kao vojsku
na strani Albanaca i nemaju poverenja u vas. Šta radite da ih uverite u
suprotno? To je razumljivo. Kratko smo ovde pa se ljudi još uvek ne osećaju
prijatno. Da vam dam primer. Gradska infrastruktura nije funkcionisala,
struja, voda. Naša inžinjerija je pristupila poslu i baš činjenica da
vojnici rade uz civile je uvredila ostale da se vrate na posao i Albance i
Srbe i oni sada rade zajedno sa našim vojnicima. Britanski vojnici ne
razlikuju Srbe i Albance, za njih su to samo građani Kosova. Drugi primer
je general Džekson. Kao komandant KFOR-a on je izašao pred grupe Srba i
rekao ovo je ono što mi pokušavamo da ostvarimo i morate nam verovati. A
on je trenutno najmoćnija osoba ovde jer on je komandant KFOR-a i spreman
je da razgovara sa ljudima po selima i da ih ubedi u našu misiju. Da li imate mnogo poziva za
hitne intervencije? Da, otkad smo uspostavili broj za hitne pozive, a to je bilo pre četiri
dana, primili smo 229 poziva. Mnogi od njih su, kako mi to kažemo,
istorijski, bave se stvarima koje su se desile ranije i od nas se traži
da sprovedemo istragu. Kreću se od vrlo prozaičnih, ljudi koji se zaključaju
u stanu pa nas zovu da im pomognemo da izađu, do vrlo ozbiljnih poziva
vezanih za ubistva. Dakle, zovu nas i ta činjenica pokazuje da imaju
poverenja u nas. Dosta je glasina o tome da vaši
vojnici okreću glavu pred nedelima koja Albanci čine prema Srbima. Možete
li to da prokomentarišete? To apsolutno nije istina. Britanski vojnici su apsolutno zgađeni nad
zločinima koji su se ovde dešavali i nije nam bitno ko ih je napravio.
Mi ćemo počinioce naći i izvesti pred lice pravde. S obzirom na to da granica ne
funkcioniše, svako može da uđe u zemlju. Imate li neke podatke o
kriminalcima koji su ušli iz trećih zemalja? Ne, nema nikakvih posebnih informacija. Jasno je da postoji vakuum u
pravnom sistemu. Policija je otišla i pravni sistem se raspao. Ono što
smo time izgubili jeste lokalni pozornik, onaj koji zna sve o svome selu.
Mi ga nemamo i nemamo njegovo znanje, tako da moramo da učimo od početka.
Ako vidimo da gospođa Smit radi nešto što se nama čini neobičnim,
lokalni policajac bi znao da nam kaže da ona to radi svake subote i to već
deset godina. Sve to moramo da naučimo. Ono o čemu vodimo računa jeste da u svakoj zemlji i u svakom gradu
postoje kriminalne aktivnosti. Mi smo utvrdili da je izvestan broj
paljevina uzrokovan isključivo kriminalnim razlozima, jer je direktno
povezan sa pljačkanjem, ne iz osvete nego radi koristoljublja.
Prikupljamo i dokaze o švercu droge. Već smo zaplenili izvesne količine
i sprovodimo vrlo oštru akciju u tom pogledu. Spremni smo i da dovedemo
specijalne jedinice da se bave time. Nameravamo da ovde uvedemo red... Da li to podrazumeva i uredno
obaveštavanje građanstva o kontrolisanom uništavanju eksploziva
(prethodnog dana je snažna eksplozija izazvala pravu paniku u gradu)? Treba da znate da u datim uslovima sa telefonskim sistemom koji ne
funkcioniše teško da možemo da ostvarimo komunikaciju kakvu moderno društvo
zahteva. Zašto ne iskoristite radio? U pravu ste. To mi jednostavno nije palo na pamet. Z.S. |
prethodni sadržaj naredni |