Deset Miloševićevih godina u deset slika (6)
Godina rata, izbeglištva i mira
Nakon vojnih slomova u Krajini i Bosni i odlaska gotovo cjelokupnog srpskog stanovništva sa tih prostora u izbjeglištvo, Dejtonski sporazum je stavio tačku na rat 1991-1995. Slobodan Milošević je dobio novu titulu: "garant mira i stabilnosti u regionu"
Vojni sud u Beogradu osudio je
krajem 1994. generala Vladu Trifunovića na jedanaest godina zatvora zbog "podrivanja
vojne i odbrambene moći zemlje". To krivično djelo, prema nalazu sudaca, počinio
je 1991. kada je iz obruča bivšeg Zbora narodne garde i MUP-a Hrvatske, u vojno potpuno
bezizlazoj situaciji, pregovorima izvukao oko 300 vojnika i oficira iz komande
Varaždinskog korpusa. Logika primitivnog fanatizma, po kojoj "srpska majka ponosito
korača za mrtvačkim kovčegom sina poginulog u ratu", u propovjedanju dobrovoljnih
davalaca tuđe krvi time je, čini se, dosegla svoj vrunac. Upravo pod dojmom presude
generalu Trifunoviću započela je 1995 - godina velikih srpskih vojnih slomova,
pregovora, povlačenja, okruženja, bježanije, izbjeglištva...
U Bosni je trajala neka vrsta verbalnog primirja zaključenog do 1. maja. Hrvatska, pak, po tko zna koji put najavljivala je otkazivanje gostoprimstva Unproforu, da bi krajem januara takozvana grupa Z-4 (SAD, Rusija, Evropska unija, Konferencija o bivšoj Jugoslaviji) istupila sa planom rješavanja problema Krajine. Nazvan po grupi predlagača Z-4, a kršten od Jovana Glamočanina, tadašnjeg predsjednika Srpske radikalne stranke "Nikola Pašić" kao plan tri-četiri - taj dokument je predviđao široku autonomiju Srba u Hrvatskoj. Pored ostalog, imali bi pravo na sopstveni grb i zastavu, narodna banka Hrvatske emitirala bi poseban novac za Krajinu, krajiške vlasti bile bi autonomne u staranju na svom teritoriju, o obrazovanju, kulturi, privredi, energetici postojala bi autonomna policija, Hrvatska vojska ne bi smjela da ulazi na taj teritorij bez poziva krajiškog predsjednika itd. Premda je tadašnji hrvatski premijer Nikica Valentić izjavio "da je plan Z-4 suštinski neprihvatljiv" za Zagreb, krajiški lideri se nisu potrudili ni da ga pročitaju. Jednostavno, odbili su da ga prime od predstavnika grupe Z-4 kada su ovi pokušali da im ga uruče u Kninu. Diplomate su poljubile i vrata Slobodana Miloševića u Beograd: kad već nisu mogli da ga predaju Milanu Martiću, pokušali su da taj dokument na znanje i ravnanje uzme barem tadašnji predsjednik svih srpskih predsjednika. Tada se ocjenjivalo da zbog velikih međusobnih ustupaka plan Z-4 nije bio prihvatljiv ni Srbima ni Hrvatima, ali je naknadnom pameću zaključeno da je jedino njegovo bezrezervno prihvatanje moglo spasiti Srbe u Hrvatskoj od sudbine koju će doživjeti avgusta iste godine.
Nakon odbijanja plana Z-4 započelo je vojno-političko ujedinjavanje Krajine i Republike Srpske, kome nikakva realnost nije bila prepreka, sve propraćeno međusobnim obračunima glavešina u Kninu i na Palama. No, da je veliki rat na pomolu prosto se moglo opipati u zraku. Ako ni po čemu drugom, ono po krajiškim turnejama Vojislava Šešelja.
Započelo je, ipak, u Bosni. Armija BiH pokrenula je u aprilu ofanzivu čiji je cilj bilo zauzimanje važnih komunikacija: na Vlašiću su imali uspjeha. Međutim, 2. maj je postao pravi burevjesnik srpskog sloma. U napadu hrvatskih vojnih i policijskih snaga na zapadnu Slavoniju, sa centrom u Okučanima, za 36 sati potpuno su zbrisane tamošnje krajiške jedinice, a gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo pod vatrom je krenulo u izbjeglištvo. Martić je tada naredio raketiranje Zagreba iz VBR "Orkan", vijest o zapadnoslavonskom slomu neupadljivo je plasirana u vijestima RTS-a, a dr Karadžić i general Ratko Mladić, i pored svih ranijih zaklinjanja na vojnu pomoć, nastavili su i dalje nuditi ujedinjavanje svih srpskih država. Uskoro će i proglasiti Ujedinjenu Srpsku Krajinu: glavni grad - Banjaluka, himna - "Bože pravde".
U međuvremenu, iza dobro zatvorenih vrata, u Beogradu i Karađorđevu, trajali su pregovori između Miloševića i Roberta Frejžera, američkog predstavnika u Kontakt-grupi i stručnjaka, kako su ga diplomatski izvori opisivali, "za divljačke plemenske sukobe". Zavisno od njihovog razvoja očekivao se dolazak jednog drugog Amerikanca - Ričarda Holbruka.
U junu su televizijski gledaoci širom svijeta mogli gledati poseban spektakl: vojnike Unprofora vezane za bandere, kamione... To se desilo nakon što su NATO avioni napali položaje Vojske Republike Srpske, pa su svi dostupni strani vojnici postali taoci. Kriza je rješena posredovanjem iz Beograda: ispred razgaljenih unproforaca, koje su evakuirali preko SR Jugoslavije, pred TV kamerama predstavio se tadašnji šef državne bezbjednosti Srbije: "Moje ime je Jovica Stanišić."
Dok je jedne vojnike oslobađao, njegovi ljudi su hvatali druge. U Srbiji je bila u toku besprimjerna nasilna mobilizacija izbjeglica i njihovo upućivanje preko Drine, npr. u Erdut, kao popuna paravojnih jedinica Željka Ražnatovića Arkana. No, uzalud. Hrvatske trupe sa sjeverne strane Dinare sve više su opkoljavale Krajinu.
U to doba - početkom jula -
general Mladić je pokrenuo ofanzivu u istočnoj Bosni, a stradanje civilnog stanovništva
u srebreničkoj enklavi postalo je jedan od krunskih elemenata na osnovu koga je Haški
sud njega i dr Karadžića optužio za genocid i teške ratne zločine. Bivši pripadnik
VRS Željko Erdemović, sada u zatvoru na osnovu presude međunarodnog Tribunala, priznao
je da je osobno učestvovao u streljanju stotinjak Muslimana u selu Pilice.
Početkom avgusta uslijedila je "Oluja" - ofanziva u kojoj su hrvatske vojne i policijske snage u četiri dana zbrisale Krajinu. Jedan po jedan padali su od petka 4. avgusta krajiški gradići - Knin, Korenica, Petrinja, Gračac... Gotovo cjelokupno tamošnje srpsko stanovništvo krenulo je u tužnim traktorskim kolonama preko Banjaluke u Srbiju u izbjeglištvo, u kojem je, najveći dio njih i dan-danas. Na ovoj strani Drine neke od njih je čekala nasilna mobilizacija, druge kolektivni smještaj, treće upućivanje na Kosovo kao "pojačanje" tamošnjim Srbima uz obećanje da će ih u pokrajini čekati med i mlijeko. Premda su kninske glavešine u "dvanest i pet" prihvatile plan Z-4 i sve ostalo, bilo je kasno, suviše kasno. Tadašnji američki ambasador u Zagrebu Piter Galbrajt rekao je krajiškom premijeru Milanu Babiću da više nije u stanju zaustaviti Hrvatsku; Milošević je bio toliko prezauzet da nije imao vremena ni da primi Babića, niti da njegov kabinet izda saopćenje u kojem bi podržao krajiško prihvatanje mirovnog plana.
U Beograd je, nedugo poslije ovih događaja, stigao Holbruk sa planom "posljednje nade". Razgovara se, pregovara, a nakon masakra civila na sarjevskoj pijaci Markale (37 mrtvih) NATO avioni počinju da bombarduju položaje bosanskih Srba. U kombinaciji diplomacije i sile iz zraka, započinje muslimansko-hrvatska ofanziva na tlu. Tokom septembra i oktobra, bosanski Srbi su izgubili gotovo cjelokupnu bosansku Krajinu, prostor gdje su vjekovima činili etničku većinu. U jednom trenutku čak je i Banjaluka bila ugrožena. No tada je bilo sve dogovoreno za Dejton, tačnije za pregovore u tamošnjoj bazi američkog ratnog zrakoplovstva.
Predsjednik Srbije je otputovao u Ohajo sa mandatom da zastupa sve Srbe bez obzira na kojoj strani Drine žive. Kao svjedok, na to je punomoćje svoj potpis stavio patrijarh srpski Pavle. Na polasku sa Surčina Milošević je nešto šapnuo svojoj supruzi i odletio... Pregovori su trajali sedamnaest dana, i poslije njih je stvorena postdejtonska Bosna: Republika Srpska je priznata kao entitet, BiH kao jedinstvena država, Srbima je pripalo 49 odsto njene teritorije - Hrvatima i Muslimanima 51 odsto, ubrzo se na njenom tlu rasporedile trupe SFOR-a, a potpisnici su se obavezali na suradnju sa Haškim sudom...
Rat 1991-1995. time je okončan. Slobodan Milošević slavljen je kao "garant mira i stabilnosti u regionu". General Trifunović je aboliran početkom 1996. Šta li su poslije svega što se desilo 1995. mislili njegovi tužioci i suci?
Filip Švarm
