Svedok vremena: Miodrag Vuković
Trka s demonstrantima
"Ulazi Đukanović, drži mobilni telefon u ruci, dobija informaciju da je grupa krenula od Skupštine ka vladi, rukuje se sa Kontićem, i uz jednu, za Crnogorce svojstvenu psovku energično se okreće i ulazi u auto. Mi svi za njim. Pošto je sastanak bio u vili Gorica, udaljenoj od Vlade nekoliko kilometara, nastala je luda trka. Upravo kada smo ulazili u Vladu kroz kordon već postavljene milicije, masa "mirnih demonstranata" dolazila je predvođena rukovodstvom SNP-a i dok je jedna grupa simulirala spremnost na razgovore, druga je lomila zgradu"
U 1997. godini počeo je
lom unutar crnogorske vladajuće partije. U prvim mesecima te godine Milo Đukanović je
dao čuveni intervju "Vremenu" u kome je ocenio da je Slobodan Milošević
"prevaziđen političar". Taj lom na državnom nivou traje i danas. Svedok tih
događaja i sagovornik "Vremena" je Miodrag Vuković, tada potpredsednik
crnogorske vlade a danas visoki funkcioner DPS-a i savetnik Mila Đukanovića.
"VREME": Kada se počeo nadzirati raskol u Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i šta ga je to podsticalo?
VUKOVIĆ: Mogao je DPS CG poslije izbora iz 1996. godine i dalje da vlada. Dobio je ubjedljivo te izbore, izabrao vladu, imao parlamentarnu većinu. Ali desio se poznati slučaj personalne promjene na čelu savezne države i došlo je do zahtijeva da se, navodno zbog većeg demokratskog sadržaja, predsjednik države bira neposredno a ne u parlamentu. Crna Gora, a prije svega njena vladajuća partija usprotivila se tome. Pošto oni koji su to zamislili od te ideje nijesu odustajali, krenuli su na Crnu Goru i njenu vladajuću partiju., Da je uspio pokušaj unutrašnjeg udara u partiji promijenio bi državnu orijentaciju Crne Gore. To se nije desilo. DPS je izdržao taj udar, ostao na nogama, konsolidovao se, napravio sa drugim demokratskim partijama front odbrane Crne Gore i njene demokratije. Bilo je očigledno da je po ko zna koji put u ovom vijeku otvoreno pitanje prava Crne Gore da se zove državom. Željelo se njoj to pravo oduzeti, a ona pretvoriti u region, autonomiju... To se nije smjelo dozvoliti jer je Crna Gora stara država, a to obavezuje. Nije se, dakle, dozvolio rascjep u DPS na dvije strukture. Na onu autentičnu koja je ostala privržena izvornom programu, crnogorsku, i onu drugu, neautentičnu, koja je okupila dotad razbijene nacionalističke i komunističke nacionalne i ekstremne snage i krenula da služi onima koji su naručili projekat unitarne Jugoslavije bez Crne Gore u njenom sastavu kao države.
Da li se taj udar mogao naslutiti? Iskreno, bilo je moguće. Ali teško ga je bilo očekivati u trenutku kada smo ubjedljivo dobili izbore i mogli sami i dalje, uz uvažavanje političke opozicije, da oblikujemo Crnu Goru. Lomovi u partijama su zakonitost, sve partije u Crnoj Gori prolazile su periode vlastitog stasavanja i faze manjih ili većih unutrašnjih lomova, i LSCG, i Narodna stranka, i ostali. Malo je neobično da se to desi vladajućoj partiji i to samo dva meseca pošto je ubjedljivo dobila izbore.
Koliko je na to uticao Slobodan Milošević, koga je favorizovao i zbog čega?
Nikada za gospodina Miloševića ne možete naći dokaza da je on nekoga favorizovao, bar ne direktno. Milošević najviše ćuti i otuda fama nedodirljivog, mističnog, zamišljenog čovjeka. Ali zato ima mnogo portparola od kada je nastao rascjep u DPS-u. Da li slučajno, ja mislim uopšte ne, došla je delegacija SPS-a da podrži manjinsko krilo u tom unutrašnjem sukobu ili navodno unutrašnjem sukobu DPS-a. Sjeća se naša javnost kako je ta delegacija prošla, kako je dočekana u samoj Podgorici. Kasniji slijed događaja pokazao je da je sve bilo inscenirano sa strane, a da je moglo biti ostvareno jer je bilo dovoljno "materijala" u Crnoj Gori da se to uradi. Sve savezne institucije stavljene su u funkciju na strani ove manjinske političke grupe. Bio je to juriš na državu Crnu Goru. Sjećam se predsjedničkih izbora i činjenice da je navodno Savezni ustavni sud imao svog kandidata na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, na sramotu prava i rušeći pravni sistem Crne Gore. Pomahnitala je i državna medijska infrastruktura Srbije, koja je više protežirala tog kandidata za predsjednika Crne Gore nego što je, u isto vrijeme, protežirala kandidata aktuelnog režima za predsedničkog kandidata Srbije. Činjenica da im je bilo više stalo da njihov prođe u Crnoj Gori za predsjednika nego u Srbiji govori da li je ovo bio autonoman proces ili proces sa direktnim uticajem sa strane.
Jeste li se sretali sa Miloševićem?
Da, dva puta. Prvi put sam ga vidio kada je pozvao crnogorsko rukovodstvo da pojasnimo neke stvari koje su se pojavile spornim u urađenom ustavu nove SRJ. Dakle, to je bilo nekoliko dana prije 27. aprila 1992. godine, kada je Savezno veće Skupštine SRJ proglasilo Ustav SRJ koji su prethodno usvojile skupštine dvije republike. Drugi put sam ga vidio kada su ponovo dvije delegacije, Crne Gore i Srbije, radile u Beogradu na prvom zakonu nove Jugoslavije. To je Zakon o izboru predsjednika SRJ. Kasnije sam ga gledao u nekoliko navrata u parlamentu SRJ i na drugim mestima.
Kakav je utisak na vas ostavio?
Biću iskren, vrlo jak i dan-danas imam dosta konfuzan odnos kada je on u pitanju. Sjećam se, u tom prvom susretu, da je jednog člana delegacije Srbije koji je, pošto smo pojasnili sporno, 20 minuta pričao o Ustavu SRJ prekinuo rečima, odnosno pitanjem da li je čitao taj ustav. Čovjek se zgranuo. Zamucao, a Milošević ga je ohrabrio rečima da se ne ljuti jer ni on nije čitao taj ustav. Nisam mogao vjerovati da čovjek koji je suvereno vladao Srbijom i koji je insistirao da zajedno sa našim crnogorskim rukovodstvom napravimo treću Jugoslaviju nekoliko dana pred njenu promociju nije pročitao pripremljeni, najvažniji akt te države. Tada je demonstrirao prema svojim saradnicima jedan odnos svojstven ljudima koji su svjesni da imaju apsolutnu vlast nad situacijom i nad njima samima.
Sjećam se da se istom tom prilikom obratio ljudima iz rukovodstva Crne Gore riječima da je imao problem sa jednim Crnogorcem u Beogradu koji je tih dana barjačio legitimacijom najvećeg Srbina i koji je bio jedan od glavnih jurišnika na crnogorsko državno i nacionalno ime.
Uzgred, radilo se o čovjeku u godinama koji je dugo bio na crnogorskoj kadrovskoj listi, pa kada ga je Crna Gora zamolila da ode u penziju, on je otišao u Beograd i postao važan borac za "srpsku stvar" iako je prethodnih decenija govorio i pisao eseje o crnogorskom nacionalnom pitanju. Milošević je rekao da je taj gospodin došao kod njega vrlo uzbuđen zato što je po njemu Milošević napravio štetu "opštoj stvari" time što je tih dana izjavio da su crnogorski i srpski narod dva, ali bliska naroda. Milošević je tražio od njega da mu kaže gdje je tu šteta, na šta mu je ovaj odgovorio da je to jedan narod, zahtijevajući da se Milošević samodemantuje, na što je on odgovorio: "Ajde ne avetaj!"
Sjećam se takođe da je vrlo insistirao da se što pre usvoji zakon o predsjedniku republike, a posebno deklaracija koja je trebalo da prati ustav ove države. Bio je kratak u iskazu, i nije ga trebalo "prevoditi".
A Mirjana Marković?
Tu gospođu sam upoznao na jednoj od sjednica onog, već možda zaboravljenog odbora za obnovu SK koji je formiran na inicijativu Miloševića, a nakon raspada te partije na četrnaestom kongresu. Pojavila se na sjednici odbora čiji smo članovi ispred Crne Gore bili Momir Bulatović, Miroslav Ivanović, koji je tada bio predsjednik SO Budva i predsjednik tog odbora, i ja. Gospođa Marković je, čini mi se, tada predstavljala novokonstituisani SK pokret za Jugoslaviju. Sjećam se njenog vrlo energičnog dijaloga sa gospodinom Nijazom Durakovićem iz SK BiH. Vidio sam da je energična žena i vrlo izričita u stavu. Nijesam imao prilike da je kasnije sretam. Istina, vidio sam je poslije nekoliko godina u Pekingu. Tada je Jugoslavija poslala u Peking državnu delegaciju na čelu sa prof. dr Milošem Radulovićem, predsjednikom Vijeća Republike Savezne skupštine u kojoj sam bio i ja kao savezni poslanik. Na sjednici interparlamentarne skupštine čitavo vrijeme smo imali visok rejting i punu logističku podršku naše ambasade. Jednog dana, sve je to nestalo. Pročitali smo da je u Peking došla gospođa Marković da promoviše jednu od svojih knjiga. Kompletan servis ambasade Jugoslavije prešao je sa državne delegacije na delegaciju koja je u Kini pratila gospođu Marković. Tada sam shvatio da je gospođa Marković "vrlo važna".
U kakvoj su atmosferi proticali sastanci DPS-a u trenutku kada je počinjao sukob?
Najbolji odgovor na to pitanje biće moguć kada se otvore partijske arhive i objave stenogrami sa tih sjednica. Biće interesantno čuti šta je ko govorio. Mnogi će tada shvatiti kako se lako prepustio manipulaciji. Posle raspada održani su jedan ili dva sastanka glavnog odbora, i onda su oni otišli, organizovali svoj kongres, maltretirali Crnu Goru, promijenili ime i tako do danas.
Na početku je samo sedam članova Glavnog odbora podržalo Đukanovića. Kako je ta grupa ostvarila pobjedu?
To je vrlo pojednostavljeno tumačenje. Traje do danas. Ipak je to bio kompleksniji odnos. Rekao sam već da smo ubjedljivo dobili izbore. Đukanovića je Bulatović predložio za predsjednika vlade. Ponovo, iako se on opirao. Đukanović je ipak predložio vladu. Na Glavnom odboru je Bulatović, predsjednik države i partije, tražio da se Đukanović i njegova vlada izglasaju bez diskusije i aplauzom. Taj aplauz se dogodio, i počeli smo da radimo. Ja sam bio potpredsjednik vlade. Izabran sam a da me niko nije pitao da li to hoću, osim Đukanovića, kome to nisam mogao da odbijem jer mi je rekao da ni on nije htio biti predsjednik vlade, ali je prihvatio jer to traži partija. Pristao sam da radim sa tim čovjekom, i to je jedan od najboljih perioda u mojoj političkoj karijeri.
A onda je
"iznenada" došla sjednica GO DPS-a na kojoj Bulatović izlazi sa četiri
kumulativna zahtjeva, po sistemu - uzmi ili ostavi. Sjednica duga, do zore... Svi koji
nijesu bili u igri, a to je ogromna većina članova Glavnog odbora, pa i sam Đukanović,
bili su zbunjeni. Kome to treba? On je to čak i na Glavnom odboru rekao, Bulatović je
sistemom "uzmi ili ostavi" uslovio i svoj ostanak na funkciji predsjednika
države. Ako ne uzmeš, on podnosi ostavku. Zbunjena većina je glasala za zaključke! Ali
nevoljno, da bi sačuvali državu, da se ne uđe u krizu odlaskom predsjednika, jer smo
vjerovali da je spreman to da učini. Onda su novine objavile da je samo sedmoro ljudi
bilo za Mila Đukanovića. U međuvremenu, sjednica vlade na kojoj je Đukanović rekao da
je shvatio o čemu se radi, da on nije htio taj sukob, da zna njegove razloge ali da će
ga oni koji ga hoće imati. Sledeća sjednica, a i mnoga dešavanja između, svima nama su
otvorila oči.
Što se mene tiče, recimo, postoje neke interesantne stvari. Bio sam potpredsjednik vlade i tada je javnost brujala da je prvi potpredsjednik vlade okrenuo leđa Đukanoviću. Nije mi bilo lako, ali je tada Đukanović pokazao koliko je velik. Pozvao me na razgovor i, uz riječi da ne traži od mene objašnjenje za stav, obavijestio me da je shvatio suštinu, da mu ne pada na pamet da se povuče, da na samoj sjednici ni sam nije znao kako da se ponaša, ali da odustati neće. Kažem, održali smo sjednicu vlade i dogovorili se. Idemo dalje.
Evo i nečeg što je javnosti manje poznato. Kada je završeno to čuveno glasanje sa rezultatom "samo sedam za Đukanovića", nas četvorica smo tražili da pojasnimo zašto smo bili za ili protiv. Ja sam tada ustao i rekao da sam glasao za zaključke a protiv Đukanovića samo zato što je u četvrtom stavu tražena odgovornost mog kolege potpredsjednika i jednog ministra. Tražio sam odgovornost, ako postoji razloga, za čitavu vladu čiji sam i ja bio član. Rekoh, već sledeća sjednica potpuno je objasnila stvari: kada je Bulatović vidio da nema više prostora za manipulaciju, otišao je sa sjednice a da je kao predsjednik formalno nije ni otvorio, jer smo ga svi čekali da nam pojasni mnogo toga što nam je u međuvremenu samima postalo jasno. Uskratio nam je na toj sjednici to zadovoljstvo, ali je pomogao DPS CG i Crnoj Gori.
Da li je bilo poziva iz Beograda i Miloševićevih pokušaja da izgladi sukob?
Koliko ja znam, nije bilo direktnih, možda je bilo poziva upućenih nekim ljudima. Bilo je u Crnoj Gori zabrinutih, dobrih ljudi koji su nas molili da sukob prevaziđemo jer je pretio da pređe u krizu političkog sistema. To se kasnije i desilo.
Gdje ste vi bili u svemu tome, šta vas je opredijelilo da čvrsto stanete uz Đukanovića?
Nisam želio da radim u vladi. Ne volim taj ritam. Đukanoviću sam i ranije zahvaljivao na ponudi i imao njegovo razumijevanje. Pred same ove događaje pozvali su me na jedan razgovor da me ubijede da je Đukanović odskočio od političkog programa partije i da treba napraviti unutarpartijsko pojašnjenje. Bio sam samo poslanik i rekao da ako je to tačno onda svim tim ljudima treba reći istinu. I desilo se da me ti isti koji su Đukanovića optuživali pošalju da budem potpredsjednik vlade. Tada sam shvatio svu igru. Inače, zadovoljstvo je raditi sa Đukanovićem. Napravili su mi uslugu. Opredijelio sam se da ostanem uz Đukanovića jer je njegov projekat onaj koji sam od početka smatrao svojim i koji nas i danas povezuje. Taj projekt je autentično crnogorski, demokratski, to je projekat svekolike crnogorske tolerancije i nužnosti crnogorske integracije u šire međunarodne političke tokove.
Gde ste bili one krvave noći 13. januara?
Ja sam rođen 14. januara, i rekao sam, kada je sve to prošlo, da niko vatrenije nije proslavio rođendan. Bio sam u zgradi vlade. Bio je tu predsjednik Đukanović, predsjednik Marović, predsjednik Milica Pejanović, ministar Vujanović, ministar Kujović, još nekoliko naših kolega i ja... Doživio sam nevjerovatnu noć. "Mirni demonstranti" rušili su zgradu vlade. Mislio sam da živim poslednji dan. Soba puna suzavca, polomljenih prozora i nevjerovatno odlučnog lica i stava ljudi koji su unutra bili. Poslije odbijanja vandala od zgrade i povređivanja 40 mladih policajaca koji su goloruki od zgrade vlada odbijali "nenaoružane demonstrante", koji su vitlali kalašnjikovima, prešli smo u zgradu MUP-a CG, odakle je državno rukovodstvo pratilo saniranje situacije.
Vi znate da je prethodnih dana na podgoričkim ulicama trajao tragikomičan festival. Doživela je Podgorica da joj sa stepenica parlamenta "mirni demonstranti" uzvikuju da su završili posao i da Podgorica više ne funkcioniše. Palili su balvane na glavnoj podgoričkoj ulici, dok su Podgoričani bolesne morali voditi sokacima Podgorice u bolnicu.
Kada je propao taj "miting", jedan broj nesrećnika dovedenih sa strane, mnogi od njih po prvi put u Podgorici, nije znao da nađe željezničku stanicu, nije znao kako da se vrati kući, odakle je manipulacijom doveden u Podgoricu. Tri dana su dozirani alkoholom i političkom demagogijom, a onda su tako ostavljeni lutali mračnim ulicama.
Koliko je zaista bilo realno da se vojska uključi u sukobe?
Čuo sam od ljudi sa kojima sam bio da se od te mogućnosti vrlo zazire. Govorilo se da je to realna opasnost. Pričalo se da je dijeljeno oružje pred te demonstracije narodu po Crnoj Gori, a da je tu kritičnu noć pokušano da se to radi u kasarnama Podgorice, a cilj je bio, da ne zaboravimo, da se spriječi inauguracija Đukanovića, novoizabranog predsjednika RCG.
No, da se vratim pitanju. Kasnije smo saznali da je bilo zahtijeva u vladi Jugoslavije. Zahtijeva upućenih tadašnjem premijeru Radoju Kontiću da uvede vanredno stanje. Čak su neki pokušali u Kontićevom odsustvu da to urade. Odluka nije donijeta jer je glasano 3:2 protiv te odluke, pri čemu je i jedan potpredsjednik iz Srbije bio protiv. Čuli smo da je protiv izvođenja vojske na ulice, na čemu su insistirali Crnogorci u Beogradu, bio načelnik Generalštaba, general Perišić. To što se vojska tada suzdržala i nije ušla u politički sukob, izuzetna je istorijska činjenica, i to je pomoglo da jedna paranoja bude poražena bez upotrebe veće sile.
Da li je bila komunikacija sa Beogradom?
Ono u šta sam siguran jeste da su "vođe mirnih demonstranata" bili na direktnoj vezi sa Beogradom. Nas što se tiče, ne vjerujem. Nemam tih informacija. Jedino smo komunicirali sa saveznom vladom, odnosno predsjednikom Kontićem.
Da li je Radoje Kontić bio u Podgorici sa zadatkom da prenese poruke Miloševića?
Gospodin Kontić je došao u Podgoricu, obavijestio nas je o stavovima Miloševića, ali je insistirao da se odmah izađe iz krize i ponudio svoju pomoć. Sa njim su bili njegovi saradnici iz savezne vlade. Sjećam se gospodina Gorana Matića. Poslednji put Kontić je došao da bude medijator između političke grupe SNP-a i delegacije DPS-a. Prethodno je pokušao, dok su trajale demonstracije, da smiri situaciju. Razgovarali smo pred njim: trojica iz SNP-a, trojica iz DPS-a i o svemu se navodno dogovorili, ali za džabe. Miting je i dalje trajao, a onda poslednji pokušaj Kontića, dogovor doveden do kraja; ostala su otvorena dva potpuno benigna pitanja, lako savladiva, ali ljudi iz SNP-a ustajući rekoše, ne može ovo biti rešeno ovdje. Najbolje da Kontić pozove Đukanovića i Bulatovića da to riješe, i odoše. Pozvao je Kontić Đukanovića da dođe. Mi iz DPS-a, nas trojica, čekali smo svog predsjednika. Ljudi iz SNP-a su neopaženo otišli. Ulazi Đukanović, drži mobilni telefon u ruci, dobija informaciju da je grupa krenula od skupštine ka vladi, rukuje se sa Kontićem i, uz jednu, za Crnogorce svojstvenu psovku, energično se okreće i ulazi u auto. Mi svi za njim. Pošto je sastanak bio u vili Gorica, udaljenoj od vlade nekoliko kilometara, nastala je luda trka. Upravo kada smo ulazili u vladu kroz kordon već postavljene milicije masa "mirnih demonstranata" je dolazila pred vladu predvođena rukovodstvom SNP-a; i dok je jedna grupa simulirala spremnost na razgovore, druga grupa je lomila zgradu vlade, a treća krenula na televiziju.
Bilo je izvjesno da su se organizatori demonstracija našli pred dilemom kako da završe naručeni posao, kako da nasilno uzmu vlast. Mogli su jedino krvavo, jurišom na vladu ili prevarom da izvedu članove vlade da uđu u zgradu i objave da su preuzeli vlast. Upravo su to pokušali da realizuju. Zato su hteli da prevare i Kontića i Đukanovića. Hteli su da isprazne zgradu vlade da bi u nju ušli bez većih problema. Međutim, Đukanović se na vreme vratio u zgradu, i tako je propala ta prevara i ta mogućnost. Krenulo se onda krvavo i divljački.
I šta će po vašoj procjeni biti na kraju?
Teško je predviđati. Siguran sam da budućnost pripada demokratiji i političkoj istini. Budućnost pripada autentičnim političkim programima. Imajući to u vidu budućnost pripada vladajućoj političkoj strukturi i većinskoj demokratskoj Crnoj Gori. Činjenica da je režim u Beogradu potpuno izolovan, da su protiv njega svi - i demokratska Crna Gora, i demokratski svijet, i demokratska Srbija - objektivno govori da taj režim nema budućnost. Jedino je pitanje kako ćemo dočekati tu budućnost. Ja mislim da svi dobronamjerni, a njih je većina, imaju pravo na optimizam i nadu da će se ovo teško klupko konflikata na demokratski način rasplesti.
Velizar Brajović
