Pad Berlinskog zida: Deset godina posle

Ubrzanje istorije

Događaji su burne 1989. godine sustizali jedni druge u ludoj utrci, kad se doimalo kao da Historija sama - kao nekakav kapriciozni akter - igra po svojoj želji i za svoju dušu

Prije točno deset godina, u noći s devetog na deseti novembra, pao je Berlinski zid - simbol poslijeratne podele Evrope i ideološko-političko-vojne konfrontacije Istok-Zapad. "Revolucija", koja je ponovno počela u Poljskoj, kao i osam, dvadeset osam, ili trideset tri godine ranije - u najbuntovnijoj, dakle, provinciji imperija - za samo nekoliko meseci zahvatila je Mađarsku, zatim Čehoslovačku i na kraju sve istočnoevropske države. Bila je to velika demonstracija onoga što bismo mogli nazvati zakonom historijskog mimetizma. Srušeni su polustoljetni jednopartijski ili prerušeni jednopartijski sistemi, i na tragu tog dubokog tektonskog potresa nestale su vladajuće nomenklature, čuvari ideološke istine i armije komunista - tih ljudi posebnoga kova - kako je govorio čelični Staljin. No, povrh toga, kao prva velika državno-politička posljedica - došlo je, godinu dana kasnije, do ujedinjenja dviju nemačkih država nastalih nakon Drugog svjetskog rata na osnovu tada postojećih okupacionih zona, ali i do raspada, dvije godine kasnije, triju federativnih država: mirno, u slučaju Čehoslovačke i, manje-više mirno, u Sovjetskom Savezu, te ratovima u slučaju federacije Južnih Slavena.

Govorilo se tada među analitičarima međunarodnih odnosa o ubrzanju historije: i s pravom, jer događaji su te burne 1989. godine sustizali jedni druge u ludoj utrci, kad se doimalo kao da Historija sama - kao nekakav kapriciozni akter - igra po svojoj želji i za svoju dušu, tako da su čak i oni najmoćniji, čelnici velikih država, izgledali samo kao privilegirani posmatrači iz pregledne lože, dok milijuni običnih smrtnika - zbijeni u parketu - izvijaju vratove da bi osmotrili scenu koja se odvijala nedaleko od njih, i vodili računa ponajprije o tome da se ruševine komunističkog zdanja ne sruše na njih same.

APARATČICI U DEMOKRATČIKE: Nezaboravni prizor kod svega toga ostaje - psihološki shvatljiva komedija - preobraćenje milijuna i milijuna komunista u demokrate, kršćanskog ili socijalnog rezus-faktora, i ostale nepokolebljive liberale - aparatčika u demokratčike - i to bukvalno preko noći, kao da su se svi odjednom našli na obalama rijeke Jordana, gdje im je oprost od grijeha, zabluda i tolikih zločina dao osobno sam Jovan Krstitelj.

Podsjetimo na najvažnije događaje: u Poljskoj, u junu 1988, nakon Gorbačovljeva posjeta, u kojem je Poljake još uvijek pozivao da "crpe inspiraciju iz života i bitaka Vladimira Iljiča Lenjina", Vojćeh Jaruzelski i premijer Mjećeslav Rakovski puštaju probne balone u smjeru sindikata Solidarnost čije su se pristaše okupili u Komitetu građana. Na samom početku te 1989, 6. januara, odigrava se spektakularna sjednica Centralnoga komiteta na kojoj se Jaruzelski izjasnio protiv čvrstorukaša u najvišoj partijskoj instanci te izjavio: "Nacionalni je osjećaj postao važniji od suradnje sa Sovjetima." Mjesec dana kasnije otvara se u rezidenciji poljske vrhuške, zvanoj Magdalenka, okrugli stol - institucija koju će kopirati i druge zemlje, a koja će se posvuda očitovati kao jednostavna pogodba: "Mi vama vlast, vi nama amnestiju!", a koji će trajati sve do 5. aprila. Dan kasnije Solidarnost biva zakonski priznata.

Istodobno, bilo je to 11. februara, mađarska vladajuća partija - koja se radi političke travestije naziva Mađarska socijalistička radnička partija, kao što i Poljska ima Ujedinjenu radničku partiju a Istočna Njemačka Jedinstvenu socijalističku partiju - donosi odluku o uspostavljanju višepartijskoga sistema, a nakon što je u zemlji organiziran ukop posmrtnih ostataka Imre Nađa, kad je više od 100.000 ljudi odalo počast ubijenom lideru mađarske revolucije iz 1956. U februaru, također, Moskva povlači svoje posljednje vojnike iz Afganistana. Drugog maja u Mađarskoj, koja dotle kopira poljsko novostečeno iskustvo - i gdje je, u međuvremenu, na vlast došao kvartet u kojem većinu čine pristaše "perestrojke" i Gorbačova osobno: Imre Požgaj, Reže Njereš, ali i Mikloš Nemet te Karolj Gros - donosi se uistinu smiona odluka: uklanjanje nekih sofisticiranijih oblika granične kontrole prema Zapadu, što će za samo nekoliko mjeseci izazvati spektakularne posljedice.

Trinaestog juna, dakle samo tjedan dana nakon što je na pekinškom Tjenanmenu u krvi ugušena studentska pobuna, i u Mađarskoj se pokreće okrugli sto, na kojem se raspravlja o organiziranju slobodnih izbora, dok samo pet dana kasnije u Poljskoj Solidarnost trijumfalno pobjeđuje na prvim poluslobodnim izborima - kako se tada govorilo - izborima čije je održanje bilo predviđeno još 1945. na Jalti, kad je Ruzvelt rekao Staljinu da "na njih ne bi smjela pasti sumnja kao ni na Cezarovu ženu". Na osnovu ove izborne pobjede, u Poljskoj je 24. avgusta osnovana prva nekomunistička vlada pod predsjedanjem Tadeuša Mazovjeckog, po formuli predsjednik komunist-premijer iz redova Solidarnosti.

PAD ŽELJENE ZAVJESE: Dan ranije svijet je obišla jedna od najpotresnijih slika tog vremena: u povodu 50. obljetnice potpisivanja Pakta Molotov-Ribentrop, oko milijun ljudi, držeći se za ruke, pravi ljudski lanac od Talina do Vilnusa, preko teritorije triju baltičkih država. Dva tjedna kasnije, 10. septembra, u Mađarskoj se potpuno otvara granica s Austrijom: pala je željezna zavjesa koja je bila povučena od Baltika do Trsta, po riječima Vinstona Čerčila, iz njegova znamenitog govora u Fultonu (1945). Kroz taj otvor proći će - bolje reći provaliti - desetine i desetine tisuća građana Istočne Njemačke na putu u Zapadnu Njemačku. Prvog oktobra, i Istočnim Nijemcima, koji su se bili sklonili u ambasade Savezne Republike Njemačke u Pragu i Varšavi, dopušta se slobodan ulazak u Zapadnu Njemačku. Sve velike svjetske agencije i glasila prenose 6. oktobra vijest da se mađarska vladajuća partija odriče naziva koji nije nosila - komunistička - i da postaje socijalistička partija, što je uvijek i bila. Šestog i sedmog oktobra Mihail Gorbačov posjećuje Istočnu Njemačku, prigodom ceremonije 40-godišnjice njena osnutka. Dočekala ga je velika masa svijeta uz skandiranje: Gorbi! Gorbi! On tada kaže riječi nečuvene za jednoga gen-seka sovjetske Komunističke partije. Na adresu Eriha Honekera, i u javnoj formi, on će iznijeti slijedeće upozorenje: "Život kažnjava one koji zaostaju u prilagođavanju novome!"

RAT KOGA NIJE BILO: Samo desetak dana kasnije - 18. oktobra - Honeker, koji čvrstom rukom upravlja Istočnom Njemačkom od 1971, odlazi s vlasti, a na njegovo je mjesto imenovan blijedi aparatčik Egon Krenc. Izbijaju velike manifestacije diljem Istočne Njemačke. Istog dana Mađarska nastavlja promjenu etiketa, te prestaje biti "narodna republika". Četvrtoga novembra pak izbijaju goleme manifestacije u Istočnom Berlinu - učestvuje najmanje milijun ljudi, dakle tri četvrtine stanovništva - koje će okončati padom Berlinskog zida u noći s devetog na deseti novembra. Istoga dana kad pada Berlinski zid, u Sofiji s vlasti odlazi Todor Živkov, komunistički dinosaurus koji je vladao Bugarskom još od 1954. godine. Sedamnaestog novembra u Pragu izbijaju manifestacije koje obilježavaju početak takozvane "plišane revolucije", izazvane glasinama o pogibiji jednog studenta, za kojeg će se brzo doznati da je, Bogu hvala, živ, da nije student, ali da umjesto toga jest agent tajne policije. Sutradan i preksutradan Prag je poplavljen velikim manifestacijama u kojima sudjeluje najmanje 200.000 ljudi. Tri dana kasnije, vođstvo čehoslovačke komunističke partije, točnije Miloš Jakeš i šef gradske komunističke organizacije Miroslav Stepan, naređuju miliciji da rasturi demonstrante, ali tek što su se postrojile u borbeni poredak jedinice dobivaju naređenje o povlačenju. Misterija, kao i ona o tobožnjem ubojstvu studenta Smida - koja ni dan-danas nije razjašnjena. Dvadesetčetvrtog novembra Jakeš daje ostavku. Premijer Adamec odlazi 3. decembra u Moskvu, istoga dana kad je i sastavio novu vladu, i na nagovor Gorbačova, koji se upravo vratio sa susreta s američkim predsjednikom Bušom na Malti, daje ostavku. Dva dana kasnije ostavku daje i Gustav Husak, predsjednik države, a komunistički parlament jednoglasno - kako je i red - bira Vaclava Havela, lidera Građanskog foruma za novog predsjednika države. Spomenimo još i to da je njemački kancelar Helmut Kol, 28. novembra, objavio svoj plan o njemačkom ujedinjenju.

Događaji, dakle, koji su izmjenili lice staroga kontinenta i za koje bi se mogli reći da su nalik ratu kojega nije bilo.

Nije česta pojava da lider jedne velike sile oslobodi zemlje koje su pod njegovom kontrolom. Gorbačov & Comp imali su, zacijelo, u glavi zamisao da liberaliziraju, reformiraju ove režime, ne i da se odreknu geostrateških tekovina II svjetskog rata i da raspuste Varšavski pakt. No, počev od tog inicijalnog plana, a pred silinom događaja, počelo je vrludanje - ona čuvena Babeljova definicija lenjinske politike: ravna krivulja - i dolazi do potpunog gubljenja kontrole nad situacijom. Gorbačov nije prestao uvažavati Jaruzelskog i Kadarovo iskustvo u Mađarskoj; zauzvrat, htio se otarasiti četvoročlane bande (Honekera, Čaušeskog, Živkova i Husaka) kao ostatka staljinsko-brežnjevljevske stagnacije. Veliki uspjesi u međunarodnoj politici, veliki u njegovim očima, priječili su povratak metodama koje su jedine mogle, ali to je sada historijsko stihoklepstvo, zaustaviti takav razvitak događaja. Kako je to još 1988. dobro istaknuo Mičnik: "Gorbačov je žrtva uspjeha svoje vanjske politike."

Frano Cetinić