Pad Berlinskog zida: deset godina posle

Glasnik sudbine

Pokrenuvši perestrojku - izraz koji je preuzeo od Lenjina - Gorbačov je stavio u pogon nevidljive silnice i društvene i političke pokrete koji će pet godina kasnije odnijeti i sovjetsku imperiju i njega samog s povijesne scene

"I dođe glasnik sudbine" - ovim Puškinovim riječima mogao bi se retrospektivno ocijeniti izbor Mihaila Gorbačova za sedmog generalnog sekretara sovjetske Komunističke partije. A koliko je bio značajan generalni sekretar, dovoljno je podsjetiti se riječi Karla Radeka koji je, duhovit i pronicljiv kakav je bio, nakon izbora Staljina na tu funkciju 1922. godine rekao da se od sada historija čovječanstva dijeli u tri faze: matrijarhat, patrijarhat i sekretarijat. Mihail Sergejevič je rođen 1931. u seocetu Privolnoje nedaleko od Stavropolja, u obitelji kolhoznika, i nakon studija prava u Moskvi i karijere u Komsomolu 1978. izabran je u Centralni komitet, da bi nakon samo godine staža u CK postao kandidat za člana Politbiroa, a 1980. i punopravni član tog svemoćnog tijela.

Ključan datum ne samo za njegovu biografiju već i za historijski razvitak koji nas zanima jest 11. marta 1985, kad je pedesettrogodišnji Gorbačov izabran za genseka. Nikada, još od Staljina, jedan gensek sovjetske komunističke partije nije bio toliko popularan na Zapadu, gdje je zavladala prava gorbimanija ili, kako je jedan duhoviti britanski novinar bio rekao: gorbazam. "Bio sam i ostajem komunist", rekao je Gorbačov 1990. u intervjuu za američki magazin Time.

Nitko zaista, osim možda Lenjina, nije toliko kao Gorbačov volio izravni odnos s javnošću. Njegovi dijalozi s narodom na ulici ili na poslu ostaju nezaboravni: "Ne ide sve, drugovi, kako bi trebalo!" "Radnička klasa jednodušno podržava perestrojku." "Moskva je najpravedniji grad na svijetu"... Ili, za posjeta Francuskoj, njegov odgovor na pitanje ima li još redova pred prodavnicama: "Ah, da, naročito pred prodavnicama robe visoke kvalitete, gdje još uvijek ponuda ne zadovoljava potražnju", kao i beskrajne druge, za sovjetsku semantiku tipične izjave, a skupljene u šest svezaka njegovih sabranih djela. Ne zaboravimo da je još u oktobru 1986. Gorbačov nazvao Andreja Saharova "kriminalcem", da bi dva mjeseca kasnije naredio instaliranje telefona u zgradi u Gorkom, gdje je Saharov živio u progonstvu, samo zato da bi mu osobno telefonirao i obavjestio ga o puštanju na slobodu.

I NABRAJANJE - TEŠKO: Ne treba smetnuti s uma stanje u zemlji koje Gorbačov zatiče. Dovoljno je spomenuti najveću ekološku katastrofu na planetu: isušenje Aralskoga mora, čija je voda otekla kanalima za navodnjavanje polja s pamukom - što se pak sve ulilo u golemi skandal korupcije Brežnjevljeva klana i lokalnih centralnoazijskih, uzbečkih, kazahstanskih i ostalih turkmenistanskih despota. Ne zaboravimo ni strašnu nuklearnu katastrofu, 26. aprila 1986. u reaktoru u centrali u Černobilju, i mnogo šta drugo.

Pokrenuvši perestrojku - preustrojavanje - izraz koji je preuzeo od Lenjina - Gorbačov je stavio u pogon nevidljive silnice i društvene i političke pokrete koji će pet godina kasnije odnijeti i sovjetsku imperiju i njega samog s povijesne scene. Po onoj drevnoj: goniti lisicu a istjerati vuka.

Teško bi bilo i nabrojati sve događaje koji su obilježili kraj osamdesetih godina u Sovjetskom Savezu. Nitko ni danas, međutim, ne zna kome je prvom pala na pamet ideja o sazivanju Kongresa narodnih deputata. Do izbora je i došlo u martu 1989 - prve slobodne konsultacije nakon izbora za Konstituantu u decembru 1917! - nakon što su u mnogim sovjetskim republikama osnovani narodni frontovi pod, kako se s pravom sumnjalo, kontrolom KGB-a, e da bi se rađajući nacionalni pokreti držali pod nadzorom i usmjeravali u poželjnom pravcu. Počev od 1988, od Devetnaeste partijske konferencije, u vrhu sovjetske partije postoji borba oko programa reformi, točnije oko vlasti. To su Gorbačovljevi sukobi s Ligačovim, s Jeljcinom, njegovim dojučerašnjim štićenikom... ili kako bi to Gogolj rekao: "Dugo nisam mogao da poverujem: 'Gospode bože! Ivan Ivanovič se posvadio s Ivanom Nikiforovičem! Tako poštovani ljudi! A, šta je onda trajno na ovom svetu!"

No, i paralelno s događajima izvan Sovjetskog Saveza, dva značajna centrifugalna procesa zbivaju se na njegovim rubovima: na Baltiku i u centralnoazijskim državama s većinskom muslimanskom populacijom, gdje od samog početka oslobođenje od komunizma zadobiva karakter odbijanja ruskog prisustva i same ruske države. To su prvi znaci pobune nacionalnosti. U februaru 1988. lokalni sovjet u Nagorno-Karabahu izglašava odluku o pripajanju Armeniji. Oduševljenju Amerikanaca na ulicama Erevana sljedi surova reakcija Azera, koji su 1. marta 1988. u gradu Sumgajtu zaklali 32 Armenca, a stotinjak ih teže ozlijedili.

Imperij je počeo da puca po šavovima, na najgori mogući način, kao da se bude sve frustracije, sve mržnje koje su bile potisnute snagom komunističke utopije. Tako oslobođene energije jače su od svake racionalne ili trezvene politike očuvanja statusa quo i, posljedično, procese osamostaljivanja više nitko ne može kontrolisati. Završiti će tako što će nakon uistinu čudnog puča 1991. godine, proces raspadanja Sovjetskog Saveza dobiti vrtoglavo ubrzanje, te krajem godine, kad je i Ukrajina organizirala referendum o nezavisnosti, odzvonilo posmrtno zvonce. Samo tjedan dana kasnije, Boris Jeljcin, predsjednik Rusije, zajedno s ukrajinskim predsjednikom Leonidom Kravčukom i bjeloruskim predsjednikom Stanislavom Šuškevičem - u brvnari nedaleko od Minska - potpisuju deklaraciju kojom se ukida Sovjetski Savez i osniva Zajednica Nezavisnih Država. Dvadeset petog decembra 1991, u TV studiju instaliranom u Kremlju Gorbačov čita tekst svoje ostavke na funkciji predsjednika Sovjetskog Saveza. Kada se vratio u ured, u njemu je već bio Boris Jeljcin koji je sa svojim pajdašima ispijao boce, slaveći pobjedu i useljenje u nove prostorije. Nastavak je poznat.

ZAGONETKE PUČA: Zadržimo se malo na avgustovskom puču, jer oko toga ostaju i dalje mnoge sumnje, poglavito oko uloge samog Gorbačova, ili oko zagonetnih smrti - samoubojstava ili, najvjerojatnije, ubojstva ministra unutrašnjih poslova Borisa Puga, ili maršala Ahromejeva, ili cijelog niza blagajnika komunističke partije: Nikolaja Kručina, njegova prethodnika Georgija Pavlova, u oktobru 1991, sve u razmaku od šest tjedana, a nekoliko dana kasnije i Dmitrija Lisovolika, funkcionera Centralnog komiteta, zadužena za prijenos fondova na račune drugih komunističkih partija u svijetu...

I osam godina nakon događaja ostaje potpuno nerasvjetljena uloga Gorbačova i njegov odlazak iz Moskve, u vrijeme najteže unutrašnje krize u zemlji, početkom avgusta 1991, na odmor na Krim.

"Gorbačov nikako da se odluči između uloge pape i Lutera", kako je rekao jedan sovjetski politikolog. Ostaje nerasvjetljeno i pitanje kako to da su svi zavjerenici bili ljudi od Gorbačovljeva povjerenja. Ostaje uistinu neshvatljiv podatak da zavjerenici ne hapse Jeljcina tokom puča, a znaju dobro da im od njega prijeti glavna opasnost.

Rusija se danas - nakon osmogodišnje postgorbačovske vladavine samodršca Jeljcina - nalazi u jednom od najtežih trenutaka svoje povijesti. Pod lavinom - kako to dijagnosticira njen posljednji veliki duh - Aleksandar Solženjicin!

UJEDINJENJE NJEMAČKE: Od pada Berlinskog zida pa do ujedinjenja Njemačke proteklo je 329 dana. Čitanje dnevnika istoga naziva "329 dana", koji je vodio i kasnije objavio Horst Telčnik, Kolov diplomatski savjetnik, otkriva fascinirajuću dimenziju historijskog zbivanja i Telčnik ne prestaje da se čudi brzini i lakoći kojima se događaji odvijaju, kao ni njihovom povoljnom smjeru.

Sve što se može sada reći jest to da je protiv totalitarnog režima u Istočnoj Njemačkoj, uz blagonaklonost Moskve, provalilo narodno nezadovoljstvo, koje dobro ilustrira osnovna poruka manifestacija od konca augusta u Dresdenu i Lajpcigu: Wir sind das Volk! - Mi smo narod. No, nekoliko tjedana kasnije, ona se pretvorila u novu parolu: Wir sind ein Volk - što posve mijenja smisao: Mi smo jedan narod! Izraz želje dakle, za ujedinjenjem, a nekoliko tjedana ranije parola je izražavala zahtjev za uvažavanjem naroda, dakle bio je to zahtjev za demokratizacijom.

Dva glavna aktera tog trenutka jesu američki predsjednik Džordž Buš, s jedne, i Mihail Gorbačov, posljednji nasljednik one linije moći koja ide od Lenjina i Staljina preko Hruščova i Brežnjeva, do Andropova i živoga leša kakav je bio Černjenko, s druge strane. Za razliku od Ronalda Regana, Džordž Bush je bio čovjek koji se rukovodio načelom pomirljivosti i branitelja statusa quo. Susret Buša i Gorbačova na Malti, u decembru 1989, bio je sve drugo nego nova podjela svijeta, nova Jalta. Jednostavna rima Jalta-Malta - ljepa je i duhovita doskočica, ali ne vodi računa o tvrdoglavosti historijskog ubrzanja do kojega je došlo koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina.

Povrh toga dostatno je promatrati aktere njemačkog ujedinjenja: kancelara Kola, zatim vođstvo Istočne Njemačke i samog Gorbačova, ali, na primjer, i ponašanje francuskog predsjednika Miterana, te vidjeti njihove proturječne pozicije i grozničava nastojanja da ne izgube korak s događajima koji, poput Gogoljeve bričke, jure ne znajući kamo.

Ništa manje izgubljen nije bio ni Gorbačov. Kad je nakon posjeta Istočnome Berlinu, u povodu 40. obljetnice osnutka Istočne Njemačke, rekao Honekeru znamenite riječi da život kažnjava one koji kasne, i to pred neobičnom družinom okupljenih satrapa: Nikolae Čaušesku, Todor Živkov, Miloš Jakeš, general Jaruzelski, ili pak međunarodnih parazita, poput Arafata i drugih, nije prošao ni tjedan dana a brežnjevljevskog Honekera zamjenio je gorbačovski Krenz. I kako je i red, on koncem istoga mjeseca odlazi u Moskvu, da dobije svevišnji blagoslov. Poslije razgovora s novim istočnonjemačkim liderom, 1. novembra, Gorbačov kaže da nije bilo riječi o ujedinjenju dviju njemačkih država. Tada i sam kancelar Kol, u svom programu od deset točaka, govori veoma uvijeno, i u dalekim asocijacijama, o procesu ujedinjenja "koji bi mogao potrajati deset do petnaest godina". No, za samo tri mjeseca svi ovi akteri mijenjaju potpuno svoje pozicije! Premijer države na izdisaju, Hans Modrou, odlazi u Moskvu 30. januara 1990. i prvi govori o "perspektivi ujedinjenja koja se postavlja pred svima nama". Deset dana kasnije, kancelar Kol posjećuje Gorbačova i dolazi do onoga što je Kolov diplomatski savjetnik Telčik nazvao čudom: Gorbačov daje svoj pristanak ujedinjenju dviju njemačkih država. Tijekom idućeg Kolova putovanja u Sovjetski Savez, u ljeto iste 1990. godine, koji je završen na Kavkazu u Stavropolju, Kolu polazi za rukom i drugo čudo: Gorbačov je ne samo pristao na ujedinjenje već i na to da ujedinjena Njemačka ostane u krilu zapadnog vojnog saveza.

Ovi događaji podstiču na brojna razmišljanja i nagone na zaključak kako su ljudi u političkoj akciji često nemoćni pred događajima koje su sami pokrenuli, ali više nisu u mogućnosti da ih kontroliraju, kao da događaji odjednom postaju autonomni i sve to, svi ti tektonski poremećaji koji su sukobom potresli ustroje evropskoga poretka i promjenili polustoljetne ravnoteže poprimaju karakter fatuma, nečeg sudbinskog i tragičnog - što je ipak primjereno ljudskim poslovima, i što su drevni mudraci dobro znali, a moderni čovjek zaboravio, a to je onaj starogrčki hubris i nimesis. Isto je, ali na duhovit način, to izrazio i Žan Kokto, kad je govorio: "Ako nas događaji nadilaze, glumimo bar da smo ih nadahnuli i da ih držimo pod kontrolom."

Frano Cetinić