Politika |
Vreme broj 519, 14. decembar 2000. |
![]() |
||
Slobodan Milošević na
"Palmi" Spao na sebe Da li je taj čovek već počeo sebi da persira, iz dubokog poštovanja?
Ili će to uslediti u narednoj fazi?
Naizgled, intervju s tradicionalno mučaljivim Miloševićem u sadašnjim
je okolnostima prvorazredna medijska atrakcija; u "izvedbi", međutim,
ovaj je razgovor bio dosadan kao berzanski izveštaj: sabesednici su dva
sata glagoljali ne pomerivši se s mesta, Vujović je postavljao pitanja
primerena čoveku tako burnog intelektualnog razvoja, a Milošević je
sveudilj ponavljao svoje mantre ("mogu mirno da spavam i savest mi je
potpuno čista", "sud istorije će pokazati da sam u odbrani
srpskih nacionalnih interesa učinio i više nego što se to moglo očekivati",
njegovih 12 godina na vlasti su "neprestana, rekao bih lavovska borba
za državne i nacionalne interese" i "neprestana borba za
mir", te Ako treba tražiti izvesne provale onog "odviše ljudskog" u
sterilnom Miloševićevom solilokviju, moglo ih se naći na dva mesta: bivši
Vladar uzdignuta nosa počeo je sve više da "zanosi" po
istočnosrbijanski, što se ranije nije primećivalo; kada se došlo
do njegovog sina Marka, Milošević se razgoropadio, braneći ga svim
sredstvima ("ja se svojim sinom Markom ponosim", "njegova
jedina krivica je što je moj sin", "Marko je nosio uniformu i
oružje od prvog do poslednjeg dana rata"). Izgledalo je kao da
govornik najiskrenije veruje u sve to, ništa manje nego u svoje
istorijske zasluge. Vujović, pak, katatonično ophrvan dubokim mislima,
nije stigao da ga podseti da je Marko ionako "nosio oružje" i pre prvog i nakon poslednjeg dana rata: nema čoveka u Srbiji koji
to ne zna... Sve u svemu, "veče s Miloševićem" pokazalo se kao
apsolutno loš provod; lišen
onog perverznog efekta erotike moći,
na koju padaju ćifte i ćiftinice ovoga sveta, Milošević se nekako smežurao,
smanjio, iskopnio, naprosto spao na
sebe: videli smo jednog umornog, pomalo izgužvanog čiku od one sorte
gnjavažnih likova koji vas vuku za rukav da vam ispričaju svoju poučnu
životnu priču, s posebnim naglaskom na svoje nedovoljno shvaćene i
priznate istorijske zasluge, koje dušmani poriču. Kalemegdan je, recimo,
prepun takvih likova, čim osvane lep dan. S tom razlikom što su ti
kalemegdanski praznoslovi samo istorijski
statisti, topovsko meso raznih "vizionarskih projekata";
Milošević je u toj nesrećnoj Istoriji jedno vreme igrao glavnu rolu, i
zato je njegova "životna priča" nešto više od privatnog
problema. To je ono što on odbija da shvati: nije on taj koji će određivati
svoje mesto u istoriji, ni stepen svoje građanske (ne)odgovornosti.
Stvarnost se ne može izbrisati, čak ni Vujovićevom čarobnom olovkom. Teofil Pančić |
||
![]() |
||