Mozaik |
Vreme broj 519, 14. decembar 2000. |
![]() |
Vreme
poklona Pakovanje nemaštine Za razliku od ostalog
sveta, gde praznična potrošačka euforija počinje već u novembru, kod
nas ljudi poklone kupuju uglavnom sami sebi, pokazuje naše malo istraživanje
Umesto toga: 1. krajem
decembra uvek je hladno, uvek je bljuzgavica ili poledica; 2. decembarska
plata i novogodišnji bonusi uvek stižu prekasno, a čekova redovno
ponestane pre toga; 3. konačna odluka o kupovini poklona milima i dragima
obično "pada" 31. decembra uveče, desetak minuta pre
zatvaranja prodavnica; 4. deda mrazevi su ovde mršavi, pokidanih odela i
najčešće bez brade. Poučeni tim iskustvom,
Novu godinu uglavnom ne dočekujemo smireni i srećni, uz saznanje da ćemo
pokloniti i dobiti poklon koji smo želeli. Zahvaljujući traumama zbog
poklona i zbog svega ostalog što prati praznike, pred samu proslavu,
negde oko osam uveče postajemo potpuno histerični – počinju tada
razmišljanja o tome da se odustane od svega i ostane kod kuće, kajanje
što se ništa nije obavilo na vreme i, naravno, porodične svađe.
Verovatno unapred prestravljeni takvom slikom novogodišnjih praznika,
unapred razočarani što ćemo umesto željenog džempera dobiti kapu, a
umesto adekvatne knjige pokloniti neadekvatnu kasetu, svi se trudimo da
dramu odložimo što je više moguće. Čini se da će tako biti i ovaj
put – dve nedelje pred (ovaj put pravi) "dolazak novog
milenijuma", ni po čemu se ne vidi da Nova godina stiže.
UKRASI: Prvo ono najočiglednije – gradske ulice. Svetiljke, lampioni, jelke i
pahuljice od stiropora, sve ono što na ulicama svetskih gradova prosto
podstiče na kupovinu poklona i širenje prazničnog duha, kod nas još ne
mogu da se vide. Bar ne u toj formi – na beogradskim ulicama postoje
ukrasi, ali prošlogodišnji i bez (u međuvremenu pokradenih) sijalica. U
razgovoru za "Vreme" Čedomir Manasijević, pomoćnik gradskog
sekretara za komunalne i stambene poslove, kaže da ti ukrasi nisu skinuti
"iz raznoraznih razloga", ali da će ovoga puta sasvim sigurno
biti uklonjeni. Do tada, u trenutku kad se ovaj broj nađe u prodaji, već
će biti izabran izvođač radova koji će obezbediti da stari ukrasi konačno
zasvetle. A to će se, kako najavljuje Manasijević, dogoditi "pred
23. decembar". Dve nedelje pred Novu godinu nije ukrašen ni Niš –
još se ne zna kako će ukrasi izgledati ni gde će biti postavljeni, a u
Javnom komunalnom preduzeću "Medijana" rečeno nam je da
"još nije kasno – nije Niš kao Beograd da slavi katolički Božić
i kiti se pre 25. decembra". Što se Novog Sada tiče, za ukrašavanje
grada već godinama je zaduženo preduzeće "Globus", koje
planira da ove godine samo osposobi prošlogodišnje ukrase koji ni ovde
nisu skinuti. Kako nam je rekla direktorka Ljubica Krstić, sve će biti
skromno, ali ipak malo bogatije nego ranije zbog dočeka novog milenijuma
– biće tu jelke, zelenilo, državne, republičke i gradske zastave.
Ipak, još nije postignut dogovor o detaljima: "Mi se obično
dogovorimo već početkom novembra, ali ove godine, zbog poznatih
okolnosti, malo kasnimo". Pošto na osnovu izgleda
ulica ne može da se zaključi da se "nešto sprema", prvi sledeći
praznični punkt trebalo bi da budu izlozi. Ali, ni oni još nisu ukrašeni
– neke privatne prodavnice izgledaju svečanije nego obično, ali čini
se da tu još nešto nedostaje, odnosno da se prava dekoracija i animacija
tek očekuju. Po svemu sudeći, zemlja Srbija još je daleko od u svetu
uobičajenih načina animiranja potrošača. Uostalom, već se pokazalo da
ljudi čudno gledaju momke kostimirane u kokoške koji stoje ispred jednog
restorana brze hrane u centru grada pozivajući potencijalne mušterije da
uđu. Da li zbog tog iskustva ili puke inercije, trgovci s kojima smo
razgovarali kažu da "ni dekoracija, ni bilo kakva vrsta animacije
kod nas ne prolazi, ljudi ne reaguju na to". Želja da se napravi
spektakl radi spektakla, da inače sive, identične prodavnice malo
"ožive" ne pominje se. Inače, čak ni ono što
je postalo uobičajeno pred Novu godinu još se ne primećuje – za sada
samo dve firme oglašavaju svoje usluge bilbordima na kojima su prikazani
praznična trpeza, odnosno novogodišnji ukrasi. Još se očekuju i TV
spotovi kojima se gledalištu i kupcima čestitaju svi mogući nastupajući
praznici, ali njihovo kašnjenje gledalištu istanjenih živaca verovatno
prija. ŠOPING: I tako, ničim animirani, krećemo u prodavnice. A situacija je tu nešto
inspirativnija za kupovinu poklona. Naime, dok su u dekorisanju omanuli
ili nisu ni pokušavali da mu se posvete, trgovci su krenuli na sigurno
– na popuste. Što je, čini se, čarobna reč za nas. Ono što bi
trebalo da bude potrošački duh kod nas još nije razvijeno toliko da
bismo kupovali smišljeno, sa jasnim planom i unapred obezbedivši novac,
ali želja za kupovinom radi kupovine definitivno postoji – lično
iskustvo govori da se prve veće pare do kojih čovek dođe iskoriste za
kupovinu gomile artikala koji se baš i ne mogu ubrojati u neophodne.
A kad smo već kod ambalaže,
čini se da nam ni tradicija pakovanja poklona nije baš razvijena.
Godinama smo se pitali da li pokloni spakovani u šarene kutije sa mašnama
zaista postoje ili su samo plod mašte onih koji snimaju filmove, a onda
su se kutije pojavile i kod nas. Međutim, kao što već biva, cene su im
bile nerealno visoke tako da se nisu baš "primile". Pakovanje
poklona kupljenih u poslednjem trenutku i poslednjim preostalim novcem
ostalo je tako uglavnom u skladu sa samim poklonom – stvar improvizacije
i trenutnog nadahnuća. Osim toga, i sam ritual poklanjanja kod nas nije
baš u skladu sa svetom – tamo je uobičajeno da se svi pokloni stave
pod božićnu jelku i da se otvaraju na Božić ujutru, dok se kod nas to
uvek pokaže kao nepraktično rešenje. Utešno je ipak što su i sami
pokloni (u današnjem smislu te reči) kod nas skorašnja pojava:
"Pre Drugog svetskog rata, bili su uobičajeni pokloni iz kategorije
hrane i pića, naročito šećer i kafa, koji su bili retkost. Afirmacijom
rođendana i Nove godine, koja je trebalo da zameni Božić, prešlo se na
poklanjanje intimnih sitnica", objašnjava za "Vreme"
asistent na Odeljenju za etnologiju i antropologiju beogradskog
Filozofskog fakulteta Bojan Žikić. Ono što je uobičajeno u
svetu i istovremeno odavno prihvaćeno kod nas jeste darivanje dece – za
Novu godinu to su obično paketići koje dele deda mrazevi (nažalost, oni
odgovaraju opisu s početka ove priče – navedeno pod brojem 4). Sistem
klasično sindikalan: roditelji kažu želje svoje dece, uplate traženu
svotu, a preduzeće se nekako "uklopi" u to. Ove godine problem
će, kako saznajemo, biti slatkiši. "Svi pokušavaju da se uklope u
cenu od oko 12 maraka, a to je vrlo teško zbog previsokih cena slatkiša.
Igračke su, s druge strane, prilično jeftine pošto je i ponuda
velika", rečeno nam je u privatnoj firmi koja se bavi paketićima.
Što se tiče poklona van paketića, u proteklih nekoliko godina oni su
podrazumevali barbike, lego kocke i imitacije oružja. Koliko god skupi
bili, ti pokloni su rešavali problem poklona i za sledećih nekoliko
Novih godina: svaka barbika pre ili kasnije morala je da dobije kuću i muža
(zvanog Ken), lego kocke su stalno mogle da se dokupljuju, a oružje je
dobijalo nove elemente. IMPROVIZACIJA:
Ma šta i ma za koga kupovali, u decembru u svakom slučaju kupujemo više
nego obično. I dok se u svetu ta kupovina dugoročno planira, kod nas je
i na tom planu važeća parola "snađi se". Neke boljestojeće
firme daju zaposlenima novogodišnji bonus (po ugledu na inostrana
iskustva "13. plate"), ali taj bonus obično stigne prekasno,
odnosno taman u trenutku da se zgodno uklopi u gorepomenutih desetak
minuta pred zatvaranje prodavnica. Ipak, ovde tradicionalno
funkcionišu čekovi bez pokrića, pozajmice i, pre svega, "crni
fondovi". Cilj ne bira sredstva, a pravilo je da praznik mora da bude
praznik u pravom smislu te reči: "Kao i svih prethodnih godina i
decenija, narod je spreman da izvadi poslednju paru iz džepa da bi
proslavio Novu godinu", kaže Boško Mijatović iz Ekonomskog
instituta odgovarajući na pitanje ima li uopšte novca koji će pokriti
troškove koji tek predstoje. Oni koji, uprkos koliko-toliko prazničnoj
atmosferi, žive u strahu da će eventualna potrošačka groznica i
"vađenje poslednje pare" uzrokovati veće tržišne potrese,
plaše se po Mijatovićevim rečima bez razloga: "To je čist biznis.
Jedni zarade, drugi potroše i ravnoteža je sačuvana."
U slučaju da snalaženje
s novcem ipak ne bude baš uspešno, preostaje improvizovanje samog
poklona. Poslednjih desetak godina bile su naročito pogodne za to,
valjalo je samo uključiti maštu i iskoristiti trenutnu društveno-političku
situaciju: u nedostatku boljeg rešenja, bilo je sasvim na mestu pokloniti
nekome sveće ili petrolejsku lampu (kad nije bilo struje), ulje ili šećer,
pištaljku, originalni transparent, bedž ili majicu sa likom Če Gevare,
knjigu o Robespjeru, a prošle godine i knjigu "Kraj srpske
bajke". Pošto su takvi pokloni sada definitivno out,
improvizacija će morati da uključi pre svega činjenice o osobi kojoj
kupujemo, a ne o zemlji u kojoj živimo. Ipak, izgleda da se još nismo
pomirili sa tim: trgovci kažu da im kupci masovno traže– igračke
bagere! Ove godine problem će možda
predstavljati i činjenica da su svi pomalo prazni i umorni. U anketi koju
je "Vreme" pokušalo da sprovede (vidi okvir!), retko ko je
rekao da želi nešto konkretno, materijalno. Želje su se uglavnom
svodile na "mir u zemlji, zdravlje, mir u kući". Da li je
razlog to što je zbog nerazvijenosti već pomenutog potrošačkog duha
(mentaliteta) i poslovične besparice ovde uglavnom poželjnije reći da
"materijalna dobra nisu bitna", nego priznati da su ona
neophodna? Da li smo, pomireni sa narodnom mudrošću da "nije bogat
onaj ko mnogo ima, nego onaj kome malo treba", vaspitali sebe tako da
ne želimo i ne tražimo ništa? Da li možda, bar malo, upražnjavamo
samoobmanu zasnovanu na prioritetu duhovnih vrednosti? Verovatno je
odgovor na bar jedno od ovih pitanja pozitivan. I verovatno će za promenu
takvog stanja duha biti potrebne godine. Na globalnom planu, proces
će u svakom slučaju biti ubrzan ukoliko: 1. prodavnice budu sjajne, ukrašene,
drugačije; 2. prodavačice budu nasmejane i puste vas da na miru
razgledate; 3. deda mrazevi budu kao u filmovima; 4. kostimirani momci
ostanu dosledni (pa makar i kao kokoške) koliko god ih čudno gledali. Na
ličnom planu, jedno od mogućih pravila potvrdilo se kao korisno: duhovne
vrednosti dolaze do punog izražaja tek ukoliko se konačno izgubi
"potrošačka nevinost", odnosno tek pošto sebe ili nekog
drugog počastite najskupljim parfemom ili karminom koji možete da priuštite.
Utvrdićete da će razmišljanje o prolaznosti života biti mnogo lakše,
a i konačno će vam biti jasno koliko u stvari imate, a koliko vam treba.
Tamara
Skroza |
![]() |
Šta
sanjaju i čemu se nadaju
Dina Čolić-Anđelković
sanja da dobije sabrana dela Nikolaja Velimirovića i tepih "koji joj
svake godine obećavaju". Njena porodica se, kako kaže, više raduje
Badnjoj večeri i Božiću, tako da su novogodišnji pokloni više simbolični
i namenjeni uglavnom deci: "Gledamo šta kome treba, tako da kupujemo
nešto za svakodnevnu upotrebu". Dina Čolić-Anđelković Vladimir Đurić-Đura želeo
bi da za Novu godinu dobije "tropsko ostrvo koje bi naselio svim
tropikalistima (članovi novoosnovanog pokreta koji za cilj imaju da
naprave prvu tropsku plažu u Beogradu, prim. T.S.), a za koje je jedino
bitno da ima uvedenu struju". On bi se zadovoljio i
"tropikalističkom žurkom namenjenom svim prijateljima koji vole
dobar ples". I ove godine, kao i prethodnih, zadovoljiće se ipak običnim
poklonom, parfemom.
Tamara Skroza u trenutku
dok piše ovaj tekst sanja da dobije kompjuter. Zadovoljiće se
kvalitetnijim lakom za nokte neuobičajene boje (sve crvene i roza nijanse
isključene!). |
![]() |