Vreme broj 526, 1.februar 2001.

Osnovni podaci i karijera: Rođen 16. jula 1956. godine u Kolašinu, Predrag Bulatović je od samog početka školovanja nagovještavao uspješnu karijeru. Odličan i u osnovnoj i u srednjoj školi, kao i na Mašinskom fakultetu u Podgorici, upornost i sposobnost preporučivale su ga za visoka zvanja iz oblasti tehnike, ali već tada je pokazao sklonost prema politici. Bez obzira na pomenutu fakultetsku diplomu, prvo zaposlenje mu je bilo na dužnosti profesionalnog sekretara omladine Crne Gore, odakle je prešao u fotelju sekretara omladine Jugoslavije u Beograd, gdje je upisao postdiplomske studije, koje bez obzira na uspješan start po svoj prilici nikada nije završio. Bio je jedan od prvih koji je nakon zaposlenja u politici otišao u kako se to popularno govorilo udruženi rad. Pripravnički staž iz struke odradio je u Industriji građevinskih mašina "Radoje Dakić" u Podgorici, gdje mu prije svega zbog političkih stavova nijesu cvetale ruže. Stalno je bio u sukobu sa tadašnjim generalnim direktorom Dragom Šofrancem, ali nakon takozvane antibirokratske revolucije u kojoj je "Radoje Dakić" odigrao ključnu ulogu, Bulatović i Šofranac postaju veoma bliski saradnici u politici.

I u toku "događanja naroda" a i danas se tvrdi da je Predrag Bulatović bio pokretač izlaska dakićevaca pred crnogorsku skupštinu i da je bio glavna poluga u rušenju ondašnje crnogorske vlasti. Nevidljivim nitima bio je povezan sa prije svega socijalno nezadovoljnim grupama, ali i sa medijima, smatrao se dirigentom iz sijenke, a ostalo je upisano da prilikom januarskog izlaska dakićevaca pred skupštinu nije došao sa njima, već je za svaki slučaj uzeo redovnu propusnicu za izlazak iz fabričkog kruga, a da se pojavio pred skupštinom kad se okupilo dvadesetak hiljada nezadovoljnika iz čitave Crne Gore. Tada je bio jedan od desetak članova organizacionog odbora i stalno je gledao u leđa na neobjašnjiv način Momiru Bulatoviću te grupaciji "mladih i lijepih" koji su tada na oltar Slobodanu Miloševiću prinijeli Crnu Goru.

Ko je prvi vojnik Partije: Iz sjenke je vodio obračun sa "ostacima poražene politike", na meti su mu bili i sadašnji potpredsjednik SNP-a Srđa Božović, jednako kao i Miodrag Vuković, koji su tada radili u OKSK Podgorice, na čije je čelo stao Predrag i sa čim očigledno nije bio zadovoljan, bez obzira na članstvo u republičkoj organizaciji SK-a. Njegova sujeta, prema priči nekadašnjih najbližih saradnika, zadovoljena je izborom za šefa poslaničkog kluba ondašnjeg DPS-a, i od tada slovi za prvog vojnika partije. Njegov stav prema političkim protivnicima u parlamentu, posebno prema ondašnjim reformistima Ante Markovića, pokazali su njegovu naklonost totalitarizmu. Nikome ništa nije praštao i svu nemilosrdnost pokazao je i prema najbližim saradnicima koji su počeli da napuštaju redove nove vlasti. Dobro su ga upamtili Ljubiša Stanković, Srđan Darmanović, dr Milan Popović, a kasnije Nenad Bućin pa i Branko Kostić, i svi oni koji su na bilo koji način pokušali da ugroze poziciju Momira Bulatovića.

Kako se pravila izborna pobeda: Kao dobar matematičar smatra se tvorcem mnogobrojnih pobjeda na izborima, počev od one protiv Saveza reformskih snaga do i danas po svim parametrima ukradene pobjede Narodnoj slozi (liberali i narodnjaci Novaka Kilibarde) 1996. godine. Od tada je ipak počelo da se ljulja u DPS-u, jednu od ključnih uloga u obračunu sa Milom Đukanovićem, opet iz sjenke, imao je Predrag Bulatović koji je opet upotrebio već viđenu matricu obračuna sa protivnicima. No nikada nije mogao da se pomiri sa porazom na predsjedničkim izborima, a potom i sa onim koji je za njega bio katastrofalan na parlamentarnim izborima 1998. Prosto omanula mu je matematika, a on je bio jedan od vodećih koji su govorili o izbornoj krađi, o šikaniranju građana od strane policije, koje on opet nije mogao da kontroliše kao prethodnih godina. Na jednom je postao pobornik borbe za ljudska prava i protiv policije, mada se nikad nije oglasio dok je policija isporučivala izbjeglice Radovanu Karadžiću, zajedno sa ekstremistima ubijala i prebijala Muslimane na Sjeveru, a da ne govorimo o problemima koje su imali liberali i ostali. Kao jedan od njegovih bisera ostala je upamćena izjava iz vremena raskola u DPS-u, kada je rekao da je "Crna Gora zemlja špijuna i da se time bave i oni čiji su i očevi bili špijuni", što mu se u političkim razračunavanjima debelo osvetilo.

Kako se zadovoljavaju političke opsesije: Ambicije Predraga Bulatovića nisu zadovolje ni onda kada se nakon rascjepa DPS-a SNP pojavio kao koalicioni partner na saveznom nivou. Svi su dobijali savezne funkcije oko njega, a on ostaje u Podgorici i praktično drži partiju. Sondaže javnog mnjenja pokazuju da je daleko popularniji od lidera Momira, a najnovija da je na drugom mjestu iza Mila Đukanovića. U poslednje dvije godine sve više je priča šireno o sukobima unutar SNP-a, a posebno sa Momirom Bulatovićem koji je bukvalno bio srastao sa bračnim parom sa Dedinja. Sigurno je, međutim, da je Momirovom ostavkom potpredsjednik Predrag Bulatović konačno iz drugog reda izbio na čelo partije. Glavni odbor ga je, naime, na poslednjoj sjednici promovisao u v.d. predsjednika do kongresa, a sasvim je sigurno da će ga kongres, bez obzira na to kada će biti održan, promovisati u lidera partije, što mu je, po svemu sudeći, svih ovih godina bavljenja politikom bila opsesija.

Posle svega što je Jugoslaviju snašlo pod Miloševićevom vlašću od bombardovanja nadalje, Predrag je s vremena na vrijeme počeo da govori o stvarima koje nijesu bile po volji vrha partije. Uoči lokalnih izbora u Podgorici i Herceg-Novom u crnogorskom parlamentu je optužio policiju da na njihove skupove podmeće postere Slobodana Miloševića, ali ubrzo je došlo do loma kada je SNP ušao u sa koaliciju sa radikalima i JUL-om na lokalnim izborima, pa se na kraju pomirio sa Miloševićevim i Mirinim slikama, a o Šešelju i ostalima da i ne govorimo.

Može li se političar zbuniti: Ipak, najzanimljiviji period događa se tokom priprema za savezne izbore. U svim nastupima, već viđenim rečnikom, Predrag Bulatović karakteriše lidere DOS-a, ali se i protivi dolasku Miloševića na mitinge u Crnu Goru. Bio je više nego mračan dok je pored vođe stajao na bini u Beranama, ali i to je progutao nadajući se izlasku većine građana Crne Gore na izbore. Vidno razočaran odzivom, opet je okrivio crnogorsku politiku i "režim Mila Đukanovića". Oktobarski događaji u Srbiji, međutim, nijesu ga zbunili. Dočekao se na noge i, kako su mu politički protivnici spočitnuli, ništa mu nije smetalo to što je "zaspao sa Miloševićem a probudio se pored Koštunice".

Velizar Brajović