Vreme broj 526, 1.februar 2001.

Na Đinđiću i Mihajloviću je da sada dokažu da su ti isti ljudi koje imenuju zaista pošteni i sposobni da se nose sa celokupnom zaostavštinom bivšeg režima u koju, da se ne lažemo, spada i dobar dio njih

U sjedištu Demokratske stranke (DS), u bivšoj "gluvoj sobi" bivše iračke ambasade u Krunskoj 69, sastali su se u nedjelju 27. januara srpski premijer Zoran Đinđić, republički ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović i novoimenovani načelnik Resora državne bezbjednosti MUP-a Srbije Goran Petrović. Oko 19 sati, taman kad su bili usred razgovora "o ekipama za rasvetljavanje ubistava", odjeknuli su pucnji ispod prozora. Za volanom crnog službenog BMV-a (370-880) sjedio je Petrovićev vozač Dragan Jakšić i krvario iz obje ruke. Prema nezvaničnoj verziji, automobilu parkiranom ispred ulaza u sjedište DS-a prišao je mladić sa crnom kapom, otvorio vrata, pucao u Jakšića dok je on pokušavao potegnuti sopstveni pištolj i pobjegao. Đinđiću nije baš dobro krenulo: taman je najavio da je nastupilo vrijeme u kome će novi šef državne bezbjednosti raditi svoj posao bez afera i povlačenja po novinama, a ovaj se već nakon četrdeset četiri sata od stupanja na dužnost našao na svim naslovnim stranama jutarnjih izdanja.

PEŠKIR I SITAN NOVAC: "Očigledno je došlo do panike u redovima organizovanog kriminala", izjavio je Đinđić. "Napad na novoizabranog načelnika DB-a usmeren je na to da nâs u novoj vladi uplaši." Mihajlović je još konkretniji: "Čim smo počeli da presecamo spregu organizovanog kriminala sa bivšim policijskim i političkim vrhom, imamo reakcije koje nisu neočekivane."

Kao što među albanskim ekstremistima slanje peškira i sitnog novca ili bijelih krizantema među američkim mafijašima znači "mrtav si", tako se i napad na Petrovićevog vozača iščitava kao poruka. Na primjer, da nove vlasti ne istražuju do kraja tko je naručio profesionalna ubojstva Slavka Ćuruvije, Radovana Stojičića Badže i mnogih drugih; da se nestanak Ivana Stambolić prepusti zaboravu; da se ne utvruđuje tko stoji iza različitih parapolicijskih jedinica i čemu su one služile; da se ne kopa po mafijaško-političkim biznisima, klijentističkim privilegijama i po svemu onom što je Srbiju pretvorilo u jednu od najkorumpiranijih i najnesigurnijih zemalja u svijetu... Ukratko da zaborav proguta posljednju deceniju. U suprotnom, sličnih upozorenja neće više biti – primjeri stotina "sačekuša" smrtno su uvjerljivi.

Dio javnosti, međutim, smatra da je napad na Jakšića tek samo pokušaj otimanja vozila, pojave inače česte u Beogradu. Naglašava se da je zemlja do te mjere kriminalizirana da se, eto, kidiše i na automobil šefa Resora državne bezbjednosti, i podsjeća da je 1998. na sličan način otet mercedes supruge tadašnjeg američkog otpravnika poslova u Beogradu Ričarda Majlsa.

No, konkretan slučaj nekako se ne uklapa u te okvire. Evo i zašto: Đinđić je poznat po mnogobrojnom i upadljivom obezbjeđenju koje istodobno čuva i sjedište stranke u Krunskoj – pogotovo kada je on unutra; mjesto na kome je automobil stajao pokriveno je kamerama sa ulaza zgrade; dijagonalno preko raskršća nalazi se ambasada Mađarske – također čuvana na sličan način, a preko puta nje, kako se tvrdi, zgrada koja pripada Upravi bezbjednosti Vojske Jugoslavije. Za "profesionalca" koji bi po prirodi posla sigurno bio upoznat sa takvim stvarima isuviše je i rizično i komplicirano. Mnogo je ulica i prakinga gdje se ista rabota može kudikamo sigurnije obaviti.

Moguće je i da je Jakšića napao kakav kriminalac opće prakse. Ide tako čovjek Krunskom, sa pištoljem i "fantomkom", ugleda BMV, odluči se u trenutku, napadne, uspaniči se, puca i pobjegne. Ako se pokaže da je baš to posrijedi, onda se radi o lopovu koji bi se trenutno morao debelo preznojavati: em ga juri javna i državna bezbjednost, em auto-mafija za čije poslove i metode policija sada iskazuje nesvakidašnji interes. Uostalom, Majlsovoj supruzi vraćen je automobil čim se saznalo kome pripada.

BERETKA U ŠATORU: Ipak, uz sve uvažavanje tumačenja simbolike pucanja u Jakšićeve ruke ("ne diraj", "ostavi na miru") izvjesnih eksperata, mnogo šta nije jasno u konkretnom slučaju. Činjenica je da se ranjavanje vozača ili pokušaj otimanja automobila nekako ne uklapaju u dosadašnju praksu: kad se pucalo, obično se i ubijalo, napad je uvijek bio na glavnu metu, a svi ostali su stradali neposredno kasnije i slučajno. No, isto tako je činjenica da bi likvidacija Petrovića izazvala lavinu protiv bivšeg vojno-policijskog vrha. Novi načelnik državne bezbjednosti tada bi, pod pritiskom javnosti, u linčerskom raspoloženju, kudikamo radikalnije i brutalnije nastavio s poslom koji je najavio njegov prethodnik; već i sada ima tvrdnji da nova vlast od napada u Krunskoj pravi "paljenje Rajhstaga" kako bi u pogromaškoj atmosferi izvela smjene u policiji.

Slučajno ili namjerno, sada sve izgleda kao obračun unutar Službe: bivši su pokazali sadašnjim da i dalje mogu i znaju saznati svačije kretanje, svakog i na svakom mjestu likvidirati. To što to još nisu uradili znači da su i dalje racionalni; postanu li očajni, sve je moguće. Da se uskoro i uhapsi Jakšićev napadač i da prizna da je, recimo, pucao iz kakvog ličnog motiva, ništa se ne bi promjenilo u ovom uvjerenju. Efekat zastrašivanja i prijetnje je postignut: političari će i dalje ojačavati svoje obezbjeđenje, policajci, tužioci i sudije strijepiti dok obavljaju svoj posao, a Petrović će – tako to nekako dođe – sumnjati u svoje potčinjene od pomoćnika do posljednjeg operativca.

Objašnjavajući zašto je sastanak sa Mihajlovićem i Petrovićem održao u DS-u, Đinđić je rekao da "prostorije ne čine politiku" i da nije htio koristiti zgradu vlade u nedjelju. No, kao što na sajtu MUP-a Srbije i dalje (u utorak 30. januara) uz fotografiju Radeta Markovića stoji "načelnik resora državne bezbjednosti", tako se nitko ne može zakleti da zidovi u vladi nemaju uši i da to što "čuju", bar kad je riječ o istragama o "sprezi organiziranog kriminala sa bivšim policijskim i političkim vrhom", ne prenose istim. A njima ne nedostaje odlučnosti i bezobzirnosti; uostalom, kao i svagdje gdje se na nelegalan način vrte ogromne pare i zbog njih ubija.

Ono što čeka nove vlasti kada je u pitanju organizirani kriminal i policijski vrh nimalo nije lako niti jednostavno.

Vjerojatno se rukovodeći devizom da je bolje da su u šatoru a olakšavaju se van, nego da rade obrnuto, DOS je prema mnogim ljudima iz Službe – pripadnicima "Crvenih beretki" na primjer – zauzeo veoma blagonaklon stav. Također, naglašavajući da se organizacija i način rada MUP-a moraju iz korijena promjeniti, predstavnici novih vlasti gotovo da nisu prozivali policijske funkcionere i oficire, osim Radeta Markovića. Određeni nastavak kadrovskog kontinuiteta vidi se i iz imenovanja novih pomoćnika šefa državne bezbjednosti (vidi okvir); riječ je o pripadnicima nekadašnje struje bivšeg načelnika Jovice Stanišića, koje je prije dvije godine smjenio Markovićev klan.

Na Đinđiću i Mihajloviću je da sada dokažu da su ti isti ljudi koje imenuju zaista pošteni i sposobni da se nose sa cjelokupnom zaostavštinom bivšeg režima u koju, da se ne lažemo, spada i dobar dio njih. Ukoliko se počinioci najrazličitijih zločina – od profesionalnih ubojstava, do protupravnog bogađanja – budu otkrivali i izvodili na sud, stvar je u redu. Ako pak javnost i dalje bude špekulirala i nagađala tko stoji iza tih ubojstava ili napada poput ovog na vozača načelnika Resora državne bezbjednosti Gorana Petrovića, sve će se pretvoriti u još jednu "našu igru" unutar Službe i političko-mafijaških lobija vezanih za nju.

Filip Švarm

Novi načelnik Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije Goran Petrović prvi je Beograđanin na čelu te Službe. Od deset kandidata za mesto načelnika državne bezbjednosti, Petrović je prošao u krug od četiri, a izabran je navodno zato što za njega nije urgirala nijedna stranka iz DOS-a.

Sam Petrović, za kojeg kažu da više liči na pogrbljenog profu mrtvih jezika (nešto poput Džordža Smajlija, lika britanskog pisca špijunskih romana Džona le Karea), potpuni je antipod gorostasnom prethodniku, kojeg su čak i kriminalci izuzetno uvažavali. On svoje dve maloletne ćerke uredno vodi u pozorište, pasionirani je ljubitelj dobrih filmova, a povremeno se zagnjuri u dobru literaturu. Ipak, ovaj visok intelektualni rejting, možda i previsok za jednog policajca, ništa mu nije pomogao da se, sa sve stečenim profesionalnim znanjem i iskustvom koje je, kako zlobnici tvrde, stekao u trećerazrednim poslovima, spasi montiranog disciplinskog prekršaja koji ga je koštao mesta u Službi. Nezvanično se tvrdi da je njegova porodica u kumovskim vezama sa porodicom ministra inostranih poslova Gorana Svilanovića. (Brat saveznog ministra Svilanovića venčao je sestru Petrovićeve supruge.)

Novi šef državne bezbednosti bio je analitičar, kontraobaveštajac, zadužen za američki sektor, duboko zagnjuren u podatke i papire, pa je valjda i zbog toga za svog pomoćnika izabrao svog kolegu i prijatelja Zorana Mijatovića, koji se do pre par dana, a otkad je napustio Službu, bavio novinarstvom. Iako takvih primera ima sijaset, bilo bi neoprezno izvući definitivan zaključak kako baš svi medijski pregaoci uživaju u cinkarenju i pendreku, odnosno da je ova profesija mnogima životni san.

Iz redova profesionalaca može se čuti tiho gunđanje koje se svodi na to da su srpski premijer Zoran Đinđić, ministar policije Dušan Mihajlović (bez obzira na petogodišnji staž u Službi), kao i novi načelnik pokazali nedozvoljenu dozu amaterizma u poslu u kojem greške nisu dopuštene. Ako stvarno ozbiljno misle da se obračunaju s organizovanim kriminalom (podsećanja radi, to je tesna sprega između kriminalaca, političara, policajaca, sudija, carinika i uticajnih ljudi iz ministarstava finansija i trgovine), onda će morati da zaborave na "konspirativne" sastanke na neoficijelnim mestima koje nadzire poluamatersko obezbeđenje. Ako je Petrovićev prethodnik imao u svakom času četiri telohranitelja oko sebe, ovaj ih mora imati barem dva puta više, barem u prvo vreme. Novi načelnik tajne policije valjda zna da ima posla sa zlikovcima koji su dosad bez milosti pljačkali i ubijali, a sad pokušavaju da se preruše i prikače novoj vlasti, i koji i dalje za svoj cilj ne biraju sredstva.

Prvi srpski tajni policajac ima za šta da se uhvati. Na primer, ko je to brutalno mučio, uhapsio i maltretirao njegovog kolegu Vladu Nikolića? Tu valjda nema prevelikih misterija i tajni, jer se zna ko je šta radio, za šta je bio odgovoran, onako po imenu i prezimenu, bez obzira na to koliko se visoko u Službi kotira.

Zoranu Đinđiću nedavno se omače da o novom šefu tajne policije ne treba da brinu novinari, i da on mora mirno da radi svoj posao. I taman kada su mnogi pomislili – evo nama novog Markusa Volfa, profesionalca bez lica i identiteta – ispade da ga najbolje poznaju i prate oni sa kojima će se on vrlo brzo sukobiti. Čak mnogo bolje nego što je to shvatljivo, što je loša preporuka za čoveka na takvom mestu.

Petar Cvijić

Kadrovi
Kosovska senka

Mesecima je javnost Srbije bila zasipana obećanjima čelnika DOS-a da će se iz temelja reformisati i rekonstruisati Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije. I konačno, posle dugotrajnih proceduralih i legalističkih natezanja, dobili smo nove načelnike resora javne i državne bezbednosti koji bi trebalo da obave glavni deo čišćenja Augijevih štala koje je bivši predsednik ostavio u nasleđe novoj vlasti. To su ljudi od kojih se očekuje da rasvetle niz nerazjašnjenih ubistava i otmica i da prekinu spregu državnih organa i organizovanog kriminala. U njihov posao trebalo bi da spada i skidanje hipoteke ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu u koje je MUP, sponzorisanjem raznih paravojnih formacija, bio debelo upleten. Da li je ekipa koju je ovih dana imenovala Vlada Srbije dorasla tom poslu?

Pođimo od general-pukovnika Sretena Lukića, novog načelnika Resora javne bezbednosti. U službenoj biografiji piše da je general Lukić rođen u Višegradu 1955. godine, da je do sada bio na čelu Uprave za pogranične poslove, te da je pre toga "neko vreme proveo na Kosmetu" i da je "u krugovima policije poznat kao ljubitelj streljaštva". U biografskoj belešci, međutim, ne piše da je Lukić od početka 1998. pa sve do kraja rata sa NATO-om bio načelnik Štaba MUP-a za Kosovo i Metohiju, te da je u tom svojstvu koordinisao sve specijalne i redovne policijske snage u tom periodu. To znači da je Lukić, po svojoj funkciji, odgovoran za sve što se u tom periodu dešavalo, uključujući i masakre u Drenici (sela Ćirez, Likošane i Prekaz) u martu 1998, kao i masakre u Seniku i Pokleku u leto iste godine. Najzad, Lukić je igrao ključnu ulogu u masovnom progonu kosovskih Albanaca tokom bombardovanja NATO-a, te u najmanje nekoliko masovnih pokolja u sklopu tog posla. Lukić je sve to vreme bio u neposrednoj vezi sa tadašnjim potpredsednikom Vlade Nikolom Šainovićem, koji je pak naređenja primao direktno od Miloševića. I Miloševića i Šainovića zbog toga je optužio Haški tribunal, a prilikom dizanja optužnice tužilac Luiz Arbur je u nekoliko navrata spomenula i generala Lukića.

U januaru 2000. list "Vašington Post" je, pozivajući se na zapadne obaveštajne izvore, objavio detalje telefonskog razgovora između Lukića i Šainovića. Tema razgovora bio je masakr u selu Račak, a iz teksta se vidi da se njih dvojica dogovaraju kako da se uklone tragovi masakra, ili da se bar krivica svali na nekog drugog. Razgovor se završava Šainovićevim nalogom Lukiću da što pre ponovo zauzme Račak (iz koga se policija u međuvremenu povukla) i da spreči međunarodne istražne organe da obave uviđaj. Iako pun izveštaj o tome šta se tačno dogodilo u Račku još nije dostupan javnosti – izveštaj Helene Rante je pod embargom dok se ne završi istraga Tribunala – general Lukić bi o tome morao znati više nego drugi. U svakom slučaju, Milošević je visoko cenio njegov rad na Kosovu: 13. maja prošle godine unapredio ga je i odlikovao, a Lukić je zatim, u svojstvu Miloševićevog izaslanika, delio medalje i odlikovanja ostalim pripadnicima MUP-a koji su se istakli.

Ovim se priča ne završava. Za Lukića se sumnja da je posredno upleten u slučaj otmice putnika iz voza u selu Štrpci, za koju je po svemu sudeći odgovoran njegov dalji rođak Milan Lukić, vođa paravojne formacije iz Višegrada. Sredoje Lukić, takođe dalji rođak, godinama je obavljao dužnost načelnika državne bezbednosti u Bajinoj Bašti, za koga se sumnja da je bio debelo upleten u niz zločina u istočnoj Bosni u proleće i leto 1992.

Ni ostala imenovanja ne daju povoda za optimizam. Lukićev pomoćnik biće Goran Radosavljević, koji se donedavno nalazio na mestu šefa OGP-a (Operativno-poternih grupa), posebnih jedinica koje su takođe bile izuzetno aktivne u progonu civila na Kosovu, i kojima se, između ostalog, pripisuje masakr u selu Ćuška tokom bombardovanja NATO-a, o čemu postoje i dokumenti. Kao potencijalni pomoćnici novog načelnika Resora DB-a Gorana Petrovića spominju se David Gajić, nekadašnji šef DB-a za Kosovo, i Milutin Popivoda, blizak prijatelj Milorada Vučelića, čije se ime vezuje za zloupotrebe u Marketingu Radio Televizije Srbije za Vučelićevog vakta.

Izbor ovakvih ljudi u ozbiljnom je neskladu sa svim obećanjima koje smo čuli od DOS-a poslednjih meseci.

Dejan Anastasijević

prethodni sadržaj naredni