Nuspojave |
Vreme broj 526, 1.februar 2001. |
![]() |
Novi Marginalci
Ko je i šta je “kusur” jednog sramnog razdoblja?
U međuvremenu, tadašnji idoli Tihe Većine su popadali s vlasti i figuriraju još jedino na poternicama, što domaćim, što međunarodnim. “Mir”, “demokratija”, “Evropa” i “tolerancija” ne silaze sa usana medijskih i političkih glasnogovornika Novog Mejnstrima; druga je sada stvar šta tačno ti likovi pod tim pojmovima zapravo misle – ako išta uistinu misle. Građanin Pokorni je obrnuo ćurak naopako, pa je sada sve skloniji da krotko i bez roptanja, bez suvišnih potpitanja veruje u sve što je potpuno obrnuto od onog u šta je verovao u vreme “buđenja naroda” – što obrnutije, to bolje. Neki su, međutim, ostali nepokolebljivo dosledni Pravom Putu, rešeni da se do poslednjeg izranjave jurišajući rutavim golim prsima na kloparave vetrenjače Novog svetskog poretka; decenija organizovane kretenizacije stanovništva – za šta bi, vala, takođe trebalo suditi, kao za nekakav autogenocid – požnjela je svoj danak, i nekima naprosto nema nazad: preostaje im samo da galame svoje otužne parole, dok ih mlade mame pokazuju svojoj velikookoj deci, plašeći ih da će postati onakva ako ne budu dobra. To su, dakle, Novi Marginalci jednog novog vremena (u kojem, dakako, ima još isuviše starog, ali je pravac kretanja ireverzibilan, i to Novi Gubitnici najbolje osećaju, izoštrenim instinktom zamenjujući pamet). Nedavne demonstracije grupe neobično uglednih građana koja voli da je zovete Patriotski savez Jugoslavije, udružene s grupom retko živopisnih građana koja se rado predstavlja kao Radikalna stranka levice “Nikola Pašić”, a sve pred SMIP-om, a povodom dolaska Karle del Ponte u Beograd, najbolja su ilustracija jedne i te kako značajne simboličke zamene mesta: tih nekoliko desetina likova – jer, protesti i zahtevi rodbine nestalih kosovskih Srba su nešto sasvim drugo – predvođenih legendarnim, maskotnim g. Živoradom Igićem i poznatim intelektualcem Sinišom Vučinićem, Vojvodom od Negotina, zapravo su slika i prilika te nove (sub)urbane supkulture postmiloševićevskih Novih Marginalaca. Oni su, dakle, ono što preostaje kada se plima povuče, ono što predstavlja kusur jednog strašnog, sramnog i zlikovačkog razdoblja: skupina urbanih luzera koja kao da je izašla s onog čuvenog “kontramitinga” iz decembra 1996. Gotovo da poveruješ da zaista nisu uspeli da pronađu put kućama… Na drugoj strani, neko bi se mogao zapitati – da li je ono što oni zastupaju baš tako marginalno? Nije li i sam predsednik države strašno ljut što Karla del Ponte i ostali iz Haga ne pokazuju dužno strahopoštovanje prema njegovim pravničkim znanjima i ne nameravaju da kod njega uzimaju časove? Nije li ksenofobna retorika i tribalistička, “svojatajuća”, patronizirajuća bolećivost prema “našim” zločincima i dalje sasvim kurentna roba, još uvek dominantan sadržaj “brižnih” retoričkih figura? Da, u solidnoj meri; ali, sve je to tek malograđanska maskarada, i to najbolje znaju oni koji u njoj učestvuju, šićareći javne simpatije Nedovoljno Otrežnjenih. Iza nje nema, niti može biti, ničega ozbiljnog. S druge strane, oni likovi pred SMIP-om su, na svoj nesvesno šeretski način, strašno ozbiljni: oni u junk-food kojim su godinama hranjeni zaista veruju, nemojte sumnjati u to. Zato su oni, u izvesnom smislu, najveće žrtve celog zamešateljstva, nešto kao one Dafinine štediše, ali sa “ideološkim” ulogom, definitivno beskamatnim (ako progresivnost paranoje na računamo kao svojevrsnu kamatu)... Doduše, lično ne uspevam da se sažalim na njih, baš kao ni na one prave štediše: žrtve njihovih idola, za razliku od njih, nisu imale izbora. U žrtvi njihovih žrtava nema ničeg burlesknog: samo tragedija. Ne treba smetati s uma da su oni likovi pred SMIP-om reprezentanti onih istih koji su se, u stotinama i stotinama hiljada, tiskali po Gazimestanu i Ušću, ili pred Skupštinom hapsili Vlasija i proklinjali Slovence zbog imperijalističkog višepartijskog sistema; zapravo, to su ti isti ljudi, samo nešto mnogo, mnogo proređeni: senka senkine senke. Čak se i veseli g. Igić, koji je zarana Spoznao Vođu, nekako ikonološki uklapa u tu sliku kontinuiteta. Dakle, tepasmo se, bismo se – i ovo nam je još preostalo: karavan dementnih čilagera i nervoznih strina u neustrašivom naletu na Svetsku Zaveru. Znam da je ova slika “površinski” smešna, ali ne treba zaboraviti da se svi ti bizarni primerci klibere stojeći na gomili leševa: to je ona neutvrdiva gomila mrtvaca koja je “fabrikovana” otkad su oni s tom maskaradom započeli, u to vreme podržani hukom nepreglednih Narodnih Masa. U ono vreme kada je biti Protiv Zločina značilo biti nepatvoreni marginalac. Sada, evo, ti ljudi stoje na ulici, kao pokretni, a fosilizovani spomenici jedne pometnje. I nešto mi govori da ih strasno mrze i preziru upravo oni koji su im nekada pripadali: svojim postojanjem, svojim glasom, oni ih podsećaju na njihov udeo u vlastitom srozavanju. Teofil Pančić |
![]() |