U pretprošlom broju “Vremena” (br. 526) književnik Miroslav
Karaulac izneo je ozbiljne sumnje u autentičnost tekstova koji se u časopisu
"Sveske” Zadužbine IveAndrića objavljuju pod Andrićevim imenom
(“Objavljeni radovi po jeziku, stilu i po svojim sadržajima oštro
odudaraju od prepoznatljivog Andrićevog književnog rukopisa.”). Brojne
rezerve prema Andrićevom autorstvu ovih rukopisa iznela je i u prošlom
broju našeg lista Žaneta Perišić, istoričar književnosti i autor više
radova o Andrićevom delu (“Mnoge izraze upotrebljene u tekstovima iz
poslednjih brojeva ‘Svezaka’, koliko je meni poznato, ne nalazimo
nigde u Andrićevom književnom opusu.”). Dušan Ivanić, profesor na
Katedri za srpsku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu piše u
ovom broju da tekstovi koji se pripisuju Andriću “ne podsećaju ni na
šta što je ovaj pisac pustio ispod svog pera u javnost”.
Za to vreme priređivači spornih tekstova, uključujući čelne ljude
Zadužbine Ive Andrića koja je osnovana da bi se starala o delu ovog
nobelovca, nisu ponudili nijedan argument kojim bi potvrdili da je
tekstove koje su pronašli u piščevoj ostavštini napisao sam Andrić,
tako da se neminovno postavlja pitanje – Kome je potrebno pripisivanje
Andriću spornih radova?
Senka nad Andrićevom ostavštinom
Oči varaju
Ovo bi bio sasvim čudan slučaj – da veliki umjetnik riječi
podmeće sebi drugorazrednog feljtonistu i aktivira neki tobož
alternativni, autodestruktivni stil pisca i bez stila i bez dara
Ko
je pročitao Andrićeva djela objavljena za autorova života, ili iz
zaostavštine (Znakovi pored puta,
Sveske, Kuća na osami), susret sa tekstovima koji mu se pripisuju u Sveskama
Andrićeve zadužbine (br. 16, 17) izazvaće odmah sumnju: oni ne
podsjećaju ni na šta što je ovaj pisac pustio ispod svoga pera u
javnost. Kako se vidi iz napomene uredništva, tekstovi se donose iz onog
dijela zaostavštine na koji je njen vlasnik, sam Andrić, stavio zabranu
otvaranja od marta 1975. do aprila 1999. godine. Priređivanje je
povjereno dr Biljani Sikimić, naučnoj saradnici na Srpskom etimološkom rečniku, cijenjenom stručnjaku u oblasti
lingvistike.
Prvo što čitaoca iznenadi jeste sadržina objavljenih jedinica, barem
dviju od njih (Pupavac i Koštana).
U jednoj se autor bavi poznatim junakom Glišićeve komedije Podvala
s gledišta ostvarivanja cjelovite komediografske interpretacije lika,
podjele glumačkih uloga i njihove konkretizacije među ondašnjim
glumcima (Pera Dobrinović, npr.); u drugoj se opisuju susreti s Borom
Stankovićem iz memoarske pozicije. Oba ova teksta upućuju na autora koji
je neposredno vezan za pozorišnu tradiciju Beograda. Zašto bi Andrića
zanimao lik Mojsila Pupavca, a zašto bi mu bila potrebna maska zamjenika
dramaturga Narodnog pozorišta koji dočekuje mladog Stankovića? Iz članaka
Milana Grola znamo da se tim pitanjima bavio on lično, uz Dragomira
Jankovića, dramaturga Narodnog pozorišta krajem XIX vijeka. U tekstu
koji se pripisuje našem nobelovcu nema ni traga od literarizacije građe:
ona je memoarsko kazivanje, a ne fikcionalna cjelina.
PREPISIVAČ?: Ako bi se
prihvatila dosta neočekivana mogućnost: da Andrić prepisuje tuđe
tekstove, s obzirom na ono što je u jednom od prethodnih brojeva
"Vremena" rekao Miroslav Karaulac (da je Dragomir Janković bio
u Ministarstvu inostranih poslova nadređen Andriću) – ti bi tekstovi i
dalje ostali tuđi – naš bi pisac bio samo njihov prepisivač, što bi
bio atraktivan detalj iz njegove biografije.
Čitaoca (koji se, poput potpisnika ovih redova, obradovao novom Andriću,
pogotovo Andriću koga zanima Glišić) odmah razuvjeri jezik i stil. Ako
se prihvati pretpostavka da se stil i leksika pripisuju izmišljenom liku
(junaku koji piše svoje oglede, ili dnevnike, ili nešto slično), kako
bi se moglo reći povodom odlomaka o Samuilu Faju (Sveske, br. 17), i taj stil i ta leksika moraju imati neki izvor. Ko
ima iza sebe Ex Ponto, Put Alije Đerzeleza,
Most na Žepi, a ispred sebe Prokletu
avliju teško može pisati rečenicom koja uopšte ne podsjeća na ono
što je ranije ili kasnije napisano. Malo je primjera da neko ko ima svoj
svijet riječi, tema i oblika u bilo kom trenutku piše izvan svega što
je radio i što ga je kao pisca zanimalo. A priređivač rukopisa stavlja
te tekstove u središnje godine Andrićevog stvaralačkog vijeka!
I bez uvida u građu zaostavštine, može se odmah reći da u
objavljivanju ovih tekstova nije izvedena valjana atribucija. Rukopis po
sebi nije dovoljan da se odmah pomisli kako nešto pripada autoru koji je
vlasnik zaostavštine. Oči, naime, varaju. Rukopisi se mijenjaju, ili,
vrlo često lične jedan na drugi. Treba ispitati hartiju, datum
nastajanja, teme i motive, stilski i jezički sloj, i treba sve
kontekstualizovati. Ne manje je važno ispitati razloge za odbacivanje
predložene atribucije. Prirodno je pomisliti da su rukopisi iz Andrićeve
zaostavštine njegovi: ali to je opšta, zdravorazumska i amaterska
logika. Šta znači, npr., kad se naiđe u objavljenom tekstu na zapis Pupavac
2/V918, a šta ako se bilježnica s građom veže za 1929. godinu.
Takvi podaci ne mogu ostati bez dodatnih objašnjenja. Bez obzira na to
kakva je priroda nekog teksta, dokumentarna ili fikcionalna, kad se
objavljuje iz zaostavštine treba tražiti argumente koji se i posredno i
neposredno stiču u jedinstven zaključak. I treba imati zrno sumnje. Ni
rukopis, ni vlasništvo nad tekstom (zaostavština) nisu neprikosnoven
znak autorstva.
SPOLJAŠNJA CRTA: Treba,
prema tome, uvijek provjeravati razloge preispitivanja teksta nekom piscu:
argumenti za pripisivanje traže argumente za odbacivanje (u Sveskama
su samo opisani rukopisi, a obe vrste argumenata su izostale, osim što se
bez dvoumljenja tvrdi da je ono što je iz Andrićeve zaostavštine
istovremeno njegov rukopis i njegovo djelo). Podjednako je važno da se uz
spoljašnje crte ili uz obilježja stila i jezika analizira građa, sadržaj,
te da se i na tom području uspostavi veza tekstova dubioznog autorstva sa
onima koji su nesumnjivo autorizovani.
Ako je, da se vratimo jednom od primjera, cijela Koštana
kompilacija tuđih ideja (najprihvatljivija je pretpostavka Miroslava
Karaulca, da se radi o tekstovima Dragomira Jankovića, a ja sam pomišljao
i na Milana Grola, koji ima svojih svjedočenja o Koštani
i susretima s mladim Stankovićem), kakav bi bio smisao toga teksta za
Andrića? Pupavac je dramaturški
posao, posao čovjeka koji poznaje tekući pozorišni život i dotadašnju
njegovu tradiciju u Beogradu (onu prije Prvog svjetskog rata i neposredno
uz rat). Andrić se našao u Beogradu s jeseni 1919, a izlazi da je već u
Zagrebu opsjednut tematikom s početka srpskog realizma, jednom eminentno
pozorišnom stvari, Glišićevom komedijom (ili likom) iz seoskog života
u Srbiji 70-ih godina XIX vijeka, i to maja 1918!
IZMIŠLJENI LIK: Ono što je
najupadljivije, a rečeno je i na stranicama ovog lista (Miroslav
Karaulac, Žaneta Đukić-Perišić), tiče se leksike, sintakse, stila u
cjelini: "on se nekako mehanično iščislio iz ljudskog
prometa", "za pra boga", "o tom on nije mario
govoriti", "prva reč Faja o sebi a uz to nije iz usta već
pisana", njemačka riječ Muzikstuck umjesto Musikstück,
"koregira stav", "otoič". Izlišno je navoditi
pojedinosti – cijeli su tekstovi takvi! Ako se pretpostavi da je Andrić
takav stil i takvu leksiku pripisivao izmišljenom liku (junaku koji piše
svoje oglede, ili dnevnike), mora se ipak pitati otkuda potiču. Jer
likovi književnih djela za sada još ne grade sami svoju jezičku
podlogu, ako ne počnu u naše dane, uz pomoć kompjutera.
I iza drugih su pisaca ostajala djela u rukopisu, praćena ponekad oročavanjem
izlaska u javnost. Ovo bi bio jedinstven primjer da ono što je u zaostavštini
ne liči ni po čemu na ono što je pretpostavljeni autor za života
objavio ili je pouzdano utvrđeno da je njegovo. Vuk Karadžić je svoju Osobitu
građu o Milošu Obrenoviću zavještao za početak XX vijeka – ali
tamo svaka rečenica potvrđuje svog autora. Isti je slučaj s Radičevićem,
Jakšićem, Kostićem, Nastasijevićem, Ćopićem, Kišom: rukopisna
zaostavština uklapa se u njihov opus bez dilema. Ovo bi bio sasvim čudan
slučaj – da veliki umjetnik riječi podmeće sebi drugorazrednog
feljtonistu i aktivira neki tobož alternativni, autodestruktivni stil
pisca i bez stila i bez dara.
Dušan Ivanić
