Kultura |
Vreme broj 528, 15. februar 2001. |
![]() |
Pozorište Princip igre Miroslav Krleža: Leda; Režija:
Dejan Mijač; Igraju Svetozar Cvetković, Nenad Jezdić, Radmila Tomović-Grinvud,
Jelena Đokić
Stiče se utisak da se koncept Dejana Mijača postepeno razvija, da
princip igre dobija puno teatarsko ispunjenje u poslednjem činu. Ovaj čin
je duhovito (i znakovito) rešen kao predstava u predstavi: rasplet zamršenih
seksualnih odnosa glavnih "junaka" dešava se pred uličnim
prostitutkama, publikom čiji zainteresovani pogled svodi ove odnose na
njihovu suštinu, na trivijalnu i farsičnu igru ispražnjenu od svakog
dubljeg sadržaja. Kada protagonisti, oberučke prihvatajući kompromis,
definitivno napuste poprište "drame" da bi se vratili svojim
udobnim životima, na scenu stupaju čistači sa maskama na licu i, predvođeni
dijaboličnim ceremonijal-majstorom (Sonja Vukićević), počinju da čiste
tragove ofucanog, jadnog, raspadnutog karnevalskog sveta (scenografija
Juraja Fabrija). Kontrast između karnevalskih maski i đubretarskog
poziva scenski označava rascep između ulepšane slike koju Krležini
likovi imaju o svom svetu i njegove prave prirode. Sva ova rešenja
doprinose građenju opšteg, groteskno-setnog štimunga u kome se mešaju
prezir i sažaljenje prema poslednjim ostacima glembajevštine. Pojam "scenske zaigranosti" treba obazrivo koristiti, jer se
u našem pozorištu iza njega često kriju ilustrativni rediteljski
zahvati koji, kao takvi, nisu utemeljeni u glumačkim rešenjima. U
predstvi Leda imamo potpuno
suprotan slučaj; mnogo više nego u spomenutim, čisto rediteljskim rešenjima,
princip komičke zaigranosti realizuje se u glumačkim ostvarenjima, koja
su, opet, rezultat izuzetno temeljnog i ozbiljnog Mijačevog rada sa
ansamblom. Kritika je već primetila da se junaci Lede mogu podeliti u dve grupe: Klamfar, Melita i Aurel čine karikaturalno
obojeni svet stupidne malograđanštine (Darko Gašparović), dok se
Urban i Klara izdvajaju iz tog sveta nekim ljudskim atributima.Upravo je
zato u predstavi koja insistira na komičnosti bilo lakše doneti prvu
grupu likova. Najefektnije i najkompaktnije komičarsko ostvarenje
(pogotovu u sceni pijanstva) pružio je odlični Nenad Jezdić, tumačeći
slikara Aurela kao jednostavnog čoveka čiji su malograđanski i
nadriumetnički zanosi prilično bezazleni. Radmila Tomović-Grinvud pružila
je šarmantnu i zavodljivu, mada dramski možda isuviše redukovanu
persiflažu Melitinog lika (da li je Melita samo notorna glupača?). Neosporno najsloženiji lik u komadu je Urban: on je ujedno i pokretač
vrteške i jedan od konjića s te vrteške, on i sam nemoćno upada u ono
što ironično opservira i komentariše. Svetozar Cvetković je uspešno
postavio taj Urbanov (auto)ironičan odnos prema sebi i svetu, mada je
neke zajedljive komentare za nijansu prenaglašavao ili nepotrebno
najavljivao. Takođe, ostaje i dilema vezana za glumačko i rediteljsko
tumačenje Urbanovih rasprava o umetnosti: čini se da on, za razliku od
Aurela, ipak nije šarlatan, da svesno pa čak i autoironično plasira
isprazne estetičke fraze jer tako ostvaruje materijalnu korist…
Nedovoljnim iskustvom trebalo bi opravdati izvesna lutanja talentovane
Jelene Đokić (Klara) između realističkog izraza i stilizacije,
branjene emocije i izveštačene društvene poze. Ove primedbe ne treba
dramatično shvatiti, one se uglavnom svode na pitanje nijansi i ne mogu
bitno da ugroze jedan ozbiljan i promišljen teatarski čin kakav je Leda
Ateljea 212. Ti propusti u prvom redu su danak opštoj kulturnoj
klimi, nenaviknutoj na sofisticirana verbalna poigravanja... Setimo se
samo nekog engleskog glumca kome se ni brk ne pomeri dok izgovara
najogavniju pakost. Ivan Medenica |
![]() |