Kultura

Vreme broj 528, 15. februar 2001.

Pozorište
Princip igre

Miroslav Krleža: Leda; Režija: Dejan Mijač; Igraju Svetozar Cvetković, Nenad Jezdić, Radmila Tomović-Grinvud, Jelena Đokić

Ljubitelj paradoksa može da bude zadovoljan: predstava Leda Ateljea 212 istovremeno je i moderna i klasična. Moderna je zato što promišljena rediteljska postavka Dejana Mijača polemiše sa tradicijom scenskog tumačenja glembajevskog ciklusa Miroslava Krleže, a klasična zato što njen koncept nenasilno izrasta iz same drame. Naime, Mijač odbacuje tradiciju smrtno ozbiljnih, sociološko-psiholoških tumačenja Krležinih "realističkih" drama i, poštujući izvorno žanrovsko određenje Lede ("komedija jedne karnevalske noći"), maksimalno razvija princip igre. Kao što je već nagovešteno, taj sveobuhvatni princip scenske zaigranosti nije puko formalno rešenje, nametnuto rediteljskim konceptom; naprotiv, on proizlazi iz temeljne dramske analize, iz prepoznavanja Krležinog ironičnog pogleda u malograđanski svet laži, maski, igre.

Stiče se utisak da se koncept Dejana Mijača postepeno razvija, da princip igre dobija puno teatarsko ispunjenje u poslednjem činu. Ovaj čin je duhovito (i znakovito) rešen kao predstava u predstavi: rasplet zamršenih seksualnih odnosa glavnih "junaka" dešava se pred uličnim prostitutkama, publikom čiji zainteresovani pogled svodi ove odnose na njihovu suštinu, na trivijalnu i farsičnu igru ispražnjenu od svakog dubljeg sadržaja. Kada protagonisti, oberučke prihvatajući kompromis, definitivno napuste poprište "drame" da bi se vratili svojim udobnim životima, na scenu stupaju čistači sa maskama na licu i, predvođeni dijaboličnim ceremonijal-majstorom (Sonja Vukićević), počinju da čiste tragove ofucanog, jadnog, raspadnutog karnevalskog sveta (scenografija Juraja Fabrija). Kontrast između karnevalskih maski i đubretarskog poziva scenski označava rascep između ulepšane slike koju Krležini likovi imaju o svom svetu i njegove prave prirode. Sva ova rešenja doprinose građenju opšteg, groteskno-setnog štimunga u kome se mešaju prezir i sažaljenje prema poslednjim ostacima glembajevštine.

Pojam "scenske zaigranosti" treba obazrivo koristiti, jer se u našem pozorištu iza njega često kriju ilustrativni rediteljski zahvati koji, kao takvi, nisu utemeljeni u glumačkim rešenjima. U predstvi Leda imamo potpuno suprotan slučaj; mnogo više nego u spomenutim, čisto rediteljskim rešenjima, princip komičke zaigranosti realizuje se u glumačkim ostvarenjima, koja su, opet, rezultat izuzetno temeljnog i ozbiljnog Mijačevog rada sa ansamblom.

Kritika je već primetila da se junaci Lede mogu podeliti u dve grupe: Klamfar, Melita i Aurel čine karikaturalno obojeni svet stupidne malograđanštine (Darko Gašparović), dok se Urban i Klara izdvajaju iz tog sveta nekim ljudskim atributima.Upravo je zato u predstavi koja insistira na komičnosti bilo lakše doneti prvu grupu likova. Najefektnije i najkompaktnije komičarsko ostvarenje (pogotovu u sceni pijanstva) pružio je odlični Nenad Jezdić, tumačeći slikara Aurela kao jednostavnog čoveka čiji su malograđanski i nadriumetnički zanosi prilično bezazleni. Radmila Tomović-Grinvud pružila je šarmantnu i zavodljivu, mada dramski možda isuviše redukovanu persiflažu Melitinog lika (da li je Melita samo notorna glupača?).

Neosporno najsloženiji lik u komadu je Urban: on je ujedno i pokretač vrteške i jedan od konjića s te vrteške, on i sam nemoćno upada u ono što ironično opservira i komentariše. Svetozar Cvetković je uspešno postavio taj Urbanov (auto)ironičan odnos prema sebi i svetu, mada je neke zajedljive komentare za nijansu prenaglašavao ili nepotrebno najavljivao. Takođe, ostaje i dilema vezana za glumačko i rediteljsko tumačenje Urbanovih rasprava o umetnosti: čini se da on, za razliku od Aurela, ipak nije šarlatan, da svesno pa čak i autoironično plasira isprazne estetičke fraze jer tako ostvaruje materijalnu korist… Nedovoljnim iskustvom trebalo bi opravdati izvesna lutanja talentovane Jelene Đokić (Klara) između realističkog izraza i stilizacije, branjene emocije i izveštačene društvene poze.

  Ove primedbe ne treba dramatično shvatiti, one se uglavnom svode na pitanje nijansi i ne mogu bitno da ugroze jedan ozbiljan i promišljen teatarski čin kakav je Leda Ateljea 212. Ti propusti u prvom redu su danak opštoj kulturnoj klimi, nenaviknutoj na sofisticirana verbalna poigravanja... Setimo se samo nekog engleskog glumca kome se ni brk ne pomeri dok izgovara najogavniju pakost.

Ivan Medenica

prethodni sadržaj naredni

vrh