In Memoriam – Vasilija Radojčić (1936–2011) >

Glas čist kao suza

Svi volimo one koji žive to što pevaju – Toma, Bili Holidej – ali su nam potrebni i oni koji stoje kod zavese na pozornici i kao vanjski, svevideći narator umesto autorefleksije daju čitavu sliku, odnosno što više moguće od nje. Pogotovo kad je reč o svetu koji smo znali samo kao daleki eho. Vasilija Radojčić je bila takva pevačica

Prvi put kad sam postao svjestan glasa i pojave Vasilije Radojčić – a to je, za nevjerovati, bilo prije, biće, tri i po decenije – ona je već tada (mada tek u kasnim tridesetim!) bila, kako se kod nas nemilosrdno veli, "stara pjevačica". Odnosno ljepše i točnije rečeno, pjevačica drugog vremena i ere. Glas koji je bio u diskrepanciji s našom stvarnošću u bilo kojem trenutku, i sad i onda, asocirao je uvijek na davno vrijeme – na primjer na misteriozne, rijetko čuvene snimke Radio Beograda, predratne, iz doba Kraljevine. Glas koji je kao rijetko koji utjelovljavao ono kulturno posredovano "sjećanje-prije-sjećanja".

Iako je to dijelom bila iluzija, prevara mašte, učitavanje, teško poreciva činjenica je da je njen glas zaista bio od drugdje, "stariji" od nje same. Sa svojim starinskim imenom, starogrčko-ruskom izvedenicom, sve je u njoj javljalo i dojavljivalo vrijeme prošlo, starostavno, jedan prepoznatljiv dah srbijanske kulture čiji je najčistiji dio otjelovljavala, ali i dio koji je, zbog svoje inherentne uzbudljivosti i beskraja mogućih aluzija, prebacivao u jednom trenu u svaki od krajeva pod tada jednim krovom. Zato, kad je u nekom trenu i ispala iz javnosti i nastavila boraviti u čudnom limbu kao i svi, nek se oprosti, "isluženi" pjevači – bio je to samo prvi od njenih nestanaka. Ovaj jučerašnji, fizički, i definitivni – otud je samo još jedan odlazak nekoga za koga se, kad se bolje vidi, nije znalo postoji li uopće (tko od nas zna uopće išta o njoj?), ali koji će, baš zato što je tako visoko apstraktno zračio, ostati prisutan, gotovo kao bestjelesna pojava, nefizička, mnogo duže od mnogih, i kad sve ostalo prođe.

IZVAN VREMENA: Vasilija naime skoro da nije djelovala kao osoba od krvi i mesa, nego više kao neko biće iz legende, kakva vila pjesme i priča, koja bi se pojavila i tonom podsjetila da ne možemo biti, da nas nema, ako ostajemo samo u svome vremenu, u prezentu; da nam bez sjećanja na nedoživljeno, artikuliranog ovdje kroz ton, kroz najapstraktniju od umjetnosti dakle, nema pune svijesti o svojoj okolini, niti bez projektiranja u prošlost ima imaginacije. Tako, vrativši svaki put one osjetljivije koji su znali čuti, u taj svijet iza vremena, opet bi nestajala. Vremena su se mijenjala, nagore, a samo bi te arhaične pjesme isplivale tu i tamo, da nas podsjete na sebe i na svijet odakle su došle.

Odjenuvši svaki put pjesmu kao kaput (anteriju?), stajala je u tom vremenu-pored-vremena i interpretirala pjesme kao glumac što interpretira klasičnu ulogu, iznutra, iz pjesme, u varijetetu likova i atmosfera, da bi poslije, pretpostavlja se, izašla iz njih, u svoju privatnost i život. Zato pjevajući uvijek iz prvoga lica, ponekad iz dva lika, ako je tekst tako nalagao, nije slučajno ostala po pjesmama što nisu standardne žensko-djevojačke, što je zadugo bila prva i glavna rola pjevačica. Nije igrala uloge likova zamišljenih zaljubljenih djevojaka s njihovim "draganima", nego češće i kompliciranije – pjevala role majki, što kore razmetne sinove ašigdžije i raspikuće, dakako stankovićevski, ili iz točke zapostavljenih žena, pa čak i iz muškoga lika, kako se čini, kao u vječno izmičućoj, nikad dokraja otključanoj Ajde Jano, koju je ranije pjevala i danas neobjašnjiva Mara Đorđević – pjesmi koja živi jer dira u vrlo tanak nerv, u sublimno, gdje se, traumatski, srpsko i albansko sazvučje i muzičke fraze miješaju kao nigdje.

Budući visoko impostirana i divnog tananog a potpuno stabilnog tona, lako modulirajući, ležale su joj južnosrpske pjesme koje su stapale u sebe makedonski stil, u rubatu, dugih nota, kao što je, najljepši moment, najbolja izvedba besmrtne, od dvostruke, ambivalentne ljubavi zauvijek otrovane, "Dimitrijo, sine mitre", od toga romana u tri prekratke strofe na nebeskim harmonijama.

VIŠE OD ŽIVOTA: Briljantne tehnike, uz Profesora Gojkovića najbolje, rekao bih (uzgred, šta je to s tim Šumadincima, od Vasilije, istoga Cuneta, preko Tozovca do Miroslava i obe Gordane, da su svi tako smjerni, nevičući, decentni pjevači?), Vasilija je svojim, kao zvono čistim, bijelim glasom, kristalnim sopranom, timbra ponekad kao u djevojčice čak i u starijoj dobi, ispjevavala duge duge linije lako, čega se mnogi inteligentni pjevači klone jer se takve note mogu u času pokvariti, zaprljati, pogotovo ako je pjevač (a koji nije?) sklon duvanu. Za razliku od danas, kad je to preko Amerikanaca postao stil i izbor sofisticirane publike, takve "prljave" note nekada su bile grijeh i zato su ih solisti pokušavali izbjeći ili približiti vlastitom glasu i tehnici – kraćenjem fraza i drugim trikovima zanata. Čistoća nota naime bila je sve, a čistijega tona od Vasilijinog teško da je bilo. Uz to su išli i primjereni tonaliteti – ona je po tome bila suprotnost recimo Lepoj Lukić – koja je, osim raznih mangupskih osobina, dijelila sa Frenkom Sinatrom svojstvo koje je on izmislio: pjevanje kao govor, gdje je visina tona prirodna kao govorni jezik, što pak u trenu pridonosi intimnosti između izvođača i slušatelja.

Pjevanje Vasilijino, dakle timbar i visina, nasuprot spomenutim jasno su pokazivale da se ne govori nego pjeva, interpretira, a slušatelj ne može ne primijetiti sam čin pjevanja – dakle, ne pjeva se samo o "nečemu" nego je slušatelj prisiljen da primijeti makar nesvjesno da prisustvuje i samom aktu pjesme. Pjesma dakle, a ne jedino život.

Jedna starinska i dobra – ne može se reći drugačije – konzervativnost zračila je iz nje i iz stila. Jer dok Lepava, jednako kao i Frenk, intimiziraju s nama, povjeravaju nam se, pričaju nam, kod Vasilije se nikad nismo mogli približiti suviše, i o čemu god se pjevalo, vladala su pravila i naročita decencija – kao da bismo se metaforički morali malo uspraviti u držanju. Čak i pjesme koje su joj najbolje išle, vranjanske, niške, redom gradske, gdje je sve od nemira i prikrivenog erosa južnih ljetnih noći, gdje se ne spava ili od uspaljenih čula ili od jala i jada majčinskih, ona je sasvim diskretno dočaravala.

Kako je pjevala s takvom decencijom, to nije imalo onaj karasevdah element, nego je zvučalo uvijek malo distancirano ili bolje – civiliziranije od nekih koji su sami svojim primjerom pokazivali da učestvuju direktno u pjesmi i svijetu u njoj kao otisku života. Kod Vasilije to je bilo kao u dramskom komadu – jeste emocija, jeste i dubina, ali neprekidno i svijest o mjeri jer pjevač ne učestvuje sasvim u svijetu koji portretira, niti se identificira suviše – to bi bilo po uzusima njene etike nepristojno. Pjevač je samo onaj koji nosi poruku. Portretist.

Svi volimo one koji žive to što pjevaju – Toma, Bili Holidej – ali su nam silno potrebni i oni koji stoje kod zavjese na pozornici i kao vanjski, svevideći narator umjesto autorefleksije daju čitavu sliku, odnosno što više moguće od nje. Pogotovo kad se radi o svijetu koji smo znali samo kao daleki eho.

Jedna golema sposobnost davanja takvog uvida kroz pjesmu, nestala je jučer. Ne znam kako ćemo to nadoknaditi. Bojim se nikako.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---