Gužva u vojvođanskom šesnaestercu je neopisiva, a kako se izbori budu približavali krkljanac bi mogao i još da se uveća

Onu znamenitu Marksovu dosetku o istoriji koja da se premijerno prikazuje u žanru tragedije, a reprizno u obličju farse, dalo bi se parafrazirati i tako što bismo, umesto vremenskog, uveli prostornu "tačku razlučenja". Na primer, ono što je u (virtuelnoj) "južnoj srpskoj pokrajini" agonija i tragedija, u severnoj pokrajini – po nekima takođe virtuelnoj, ali iz sasvim drugih razloga i na sasvim drugi način – kao da se javlja kao farsa, ili možda kakav živopisan vodvilj u kojem se mnogo i preglasno peva i podvriskuje, te od sveopšte kakofonije više ni sami akteri ne znaju, da prostite, ko tu koga, čime, kako i zašto. A povremeno se zaigra i pipirevka. Gluvo kolo se za sada ne igra, ali možda će se igrati posle izbora, kad za igranku bude pomalo prekasno.

Šta smo, dakle, ovde (na hladnom, vetrovitom severu) imali? Demokratska stranka brani (hm, od koga li? Nisu li oni ionako na vlasti svuđekare?) interese Vojvodine, a neki (to jest, Čankovi Ligaši) za to vreme ne rade ništa pametno, nego se izležavaju, koriste privilegije vlasti, i još neprincipijelno kritikuju one koji se ubiše radeći. Za koga? Pa, za Vojvodinu, normalno. To je jedna verzija priče. Ima, međutim, i druga, koja kaže ovako: mi, Ligaši, jedini smo autentični zastupnici Vojvodine, jedino mi "nemamo gazdu u Beogradu", dočim su vojvođanske demokrate (Pajtić & co.) ipak stalno razapete između interesa Vojvodine i partijskih naloga; pa se na kraju, šta će, opredele da slušaju partijske naloge. Iz ove druge varijante dalo bi se zaključiti da su ligaši i demokrate u nekom teškom međupartijskom ratu. Međutim, ne: sasvim je moguće da opet zajedno izađu na republičke izbore, i jedni i drugi ionako tvrde da odlično sarađuju na državnom, da ne rečemo državotvornom nivou. Da nije tako, već biste i zaboravili da je nekad bila neka vlada kojoj je na čelu bio jedan mučaljivi Deda Mraz iz Zaječara, to jest iz Zemuna. Ali, na pokrajinskom nivou je druga pesma, tamo su konkurenti, mada je i tamo bilo manje-više OK sve dok se svi nisu dosetili da su izbori na pragu, a u Pokrajini LSV i DS svakako idu obaška na izbore, što će reći da će se čerupati međusobno za relativno srodne delove biračkog tela. E sad, ovo nas dovodi do treće verzije priče. Ova kaže otprilike ovako: ni ligaši ni demokrate (bilo "novosadske" bilo "beogradske") nisu za Vojvodinu učinili ništa, naprotiv, ova s njima i pod njima načisto propade; ono što nam je, dakle, potrebno, jeste Preokret na severu (kao i na jugu), a zna se šta to znači: vote for LDP! Koji, uzgred, u Vojvodini uglavnom ne stoji tako sjajno, ili bar ne onako kako bi bilo u skladu s naraslim ambicijama i apetitima liberala. A zašto ne stoji kako bi stajati hteo? Ta, zar Vojvodina još pati od "radikalske bolesti"? Ne, ne zbog toga; utoliko pre što se tu radi o delovima biračkog tela koji su međusobno nereagujući, i gde nema i po svoj prilici ne može biti nikakvog bitnijeg prelivanja. Radi se, naprotiv, baš o tome da je u Vojvodini konkurencija na onom delu političko-ideološkog spektra koji u nedostatku boljeg termina obično nazivamo "proevropskim" oštrija: ne samo da će se, kao i drugde, DS i LDP (pod ovim ili nekim drugim imenima) otimati za birače do poslednjeg (plus što će i jedni i drugi morati da smisle kako da se efikasno izbore protiv bizarnog pokreta savremenih ludita sa nabubrelim crtačkim sklonostima), nego je tu i nezaobilazan "faktor LSV" bez kojeg u Vojvodini nema uspešnog političkog dila (i dobro je i važno je što je tako, šta god ko mislio o konkretnim ljudima i njihovim potezima), plus vrlo bitne manjinske stranke, pre svega mađarske, jer one mogu i samostalno na izbore. Sve u svemu: gužva u šesnaestercu je neopisiva, i kako se izbori budu približavali ne da se neće smanjivati, nego krkljanac može i još da se uveća.

Suma sumarum, ispada da je sada svima najvažnije podvući razliku i samopredstaviti se kao jedini autentičan – ili bar najautentičniji – glas onoga što su opšta mesta "demokratski opredeljenih" Vojvođana: Jevropa, autonomija, ekonomija, ljudska i manjinska prava, multi i kulti, čokolom i kisdihand... Manjinci bi, dakle, da im se sumanjinci ne odlivaju ka "većinskim" strankama no da se drže svog političkog etnovilajeta, ligaši bi da malko plaškaju birače "beogradskim strankama" kao takvim, Čedini bi da se (re)pozicioniraju kao novo, nekompromitovano lice svega onoga što su ligaši i demokrate "uprskali", demokrate bi pak da očinski podsete dečurliju da su oni stožer svega i jedina ozbiljna demokratsko-proevropska snaga u društvu, unutar DS-a vojvođanske demokrate bi diskretno, kroz aluzije i say-no-more nagoveštaje, da podsete da su oni u praksi jedini autentični autonomisti dočim da je sve ono ostalo gromopucatelna retorika i pirotehnika... Pa dobro, sve je to normalno i do neke mere neizbežno, svako (G 17 & co. namerno ne spominjem; verujem da su idiotskom koalicijom s Majom G. sebi zasluženo iskopali politički grob, bar glede Vojvodine) na toj pijaci – a demokratija jeste i pijaca, uz sve što s tim ide – izvikuje svoju robu i frkće na konkurenciju, ali da se u nekom trenutku momci malko, hm, ne preigraju? Sve ovo može ovako da tera do kraja pod optimističkom pretpostavkom – doduše, i sam sam joj sklon – da je Vojvodina (možda za razliku od ostatka zemlje) nepovratno na ovoj strani političkog spektra, i da u njoj više nikada ni stari ni novi radikali ni bilo ko sličan ne mogu steći nikakvu većinu, pa otuda ima mesta i za ovu vrstu međusobnog koškanja i komodanja ljudi koji bi posle izbora trebali zajedno da prave vladu u Novom Sadu (a za Beograd će vidimo). Međutim, šta ako ipak nije tako? Hoće li se o tome misliti na vreme, ili da mi lepo prvo odemo u one poslovične Basarine 3LPM, pa da onda na miru ceo dan do podne raščivijavamo kako smo tačno dospeli u koju od njih?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST