Intervju – Zoran Kostić Cane, Partibrejkers >

Zabavu još kvarimo

"Imam jednu vežbanku iz škole koju sam sačuvao. Zbog sledećeg sastava su me u sedmom razredu poslali kod psihologa: ‘Došlo je šugavo jutro, ustajem iz šugavog kreveta, pozdravljam svoje šugave roditelje, uzimam nož, nanosim šugavi margarin na šugavi hleb, odlazim u šugavu školu da slušam šugavog profesora kako šugavo kenja.’ To je bilo napisano kao pismo drugu. Onda mi profesor da keca od 4 santimetra i 7 milimetara, i napiše sa strane: ‘A od svega je najšugavija tvoja pamet, ali ti izgleda toga nisi svestan.’ Ja i dan-danas ne bih da se to prekine kod mene, da me nešto fura. Svaka reč nosi život, a ako to hoćeš da menjaš i doteruješ, onda se nešto gubi. Često se zapitam odakle to dolazi, prolazi kroz mene i izlazi..."

Partibrejkers su uspeli nešto što je malo kome uspelo u našoj muzici – da potraju isti, i tako demantuju sve sumnje da li je rokenrol deo naše kulture ili nije. Pitanje je samo da li je naša kultura dorasla rokenrolu.

Model buntovne rok grupe koja govori na našem jeziku nikad nije jasnije ostvaren u ovoj sredini: nikog ne ostavljaju ravnodušnim, u fajtu su sa svima, imaju svakom da viknu nešto, podjednako ih poštuju i razumeju na svim širinama bivše Jugoslavije, i tako već tri decenije. Sastav je zato bio i ostao neverovatno uticajan, i dalje ga pre ili kasnije, manje ili više, oponašaju i citiraju svi koji žele da se bave rokenrolom ovde. Čak i političari.

Može li rokenrol i dalje da govori autentičnim jezikom ljudi koji se snalaze na ulici, može li muzika da ostane vredna sebe mimo tržišnih diktata sveta zabave, nikad nije bila dilema za Zorana Kostića Caneta. Po njemu, drugačija muzika i ne vredi da postoji. Ona uvek govori nešto i kazuje nekome.

Reč je o tipičnom predstavniku generacije koja nije izgubila nijednu važnu bitku na svojim unutrašnjim frontovima. Koja je bila protiv socijalističke potrošačke laži kad je bilo vreme i kad je Tito još bio živ, sedamdesetih. Koja je bila protiv nameštenog nacionalnog osvešćenja osamdesetih. Koja je bila protiv bilo kakvog nasilja i posebno ratnog raspleta devedesetih, kao takvog. Koja je i sad pretnja moralno i socijalno neosetljivim pomagačima tranzicione pljačke društva. Da, postoji ne tako tih, mada marginalizovan naraštaj koji je svih ovih decenija moralne potrebe držao visoko i orijentisao se samo po sebi, tražeći odgovor šta je dobro, a šta zlo u ovoj konfuziji.

Koncertom 3. marta u Hali sportova u Beogradu Partibrejkers će obeležiti 30 godina postojanja. Tim povodom sa Canetom razgovaramo o počecima benda.

"VREME": Cane, kako si ti uopšte ušao u muziku, kako si je otkrio?

ZORAN KOSTIĆ CANE: Pa ušima verovatno.

(...)

Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 1. marta 2012. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti!)


 

Još youtube linkova

Ledeno doba

Zemljotres

Sloboda ili ništa

Molitva

Put za jug

Sećanje na prvi koncert Partibrejkersa

Uzbuđenje nikad nije nedostajalo, bunt se nije izgubio, rhythm’n’blues je uvek ostao za ponos. Srećom, nisu se (samo)uništili. Od Prstena naniže, preživelo je i pregršt snažnih i važnih pesama; uvek iznova citiram poneki od stihova koje Cane izvikuje, i ložim se kad god Anton oplete žice

(...)

Dragan Kremer

za pretplatnike, u povezanim člancima


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

foto: a. anđić