Reportaža – Prvi put u Podgorici, na Sajmu knjiga >

Pejzaži, mirisi i vazduh

U političkom životu i u glavnoj medijskoj struji možda se i forsiraju takozvana identitetska pitanja, ali su obični ljudi u tom smislu uglavnom relaksirani. Listom se od srca smeju novim slovima crnogorskog jezika (čitaj: meko š). To, međutim, ne znači da crnogorski jezik nema svoje specifičnosti. Beležim samo dve. Lokalni tabletomani imaju zgodan izraz za Diazepam; zovu ga Kameron, zbog glumice što se preziva Diaz

I putovanje od hiljadu milja, vele Kinezi, započinje jednim korakom. Isto važi i za ono od 450 kilometara, kolika je, veli geografija, udaljenost između Beograda i Podgorice. Dobro, vazdušnom linijom to je vjerovatno kraće, a prvi korak je valjda onaj kojim stupaš na stepenice što te vode u čeličnu pticu.

Beograd i Podgorica više nisu u istoj državi, ali ih i dalje spaja pet-šest svakodnevnih direktnih letova. Nema, čini se, grada u koji se iz Beograda češće leti od Podgorice. Isto važi, ne treba ni naglašavati, i za suprotni smjer. Avion pun, u avionu i Koja. Glas iz zvučnika kaže da zabravimo stočiće ispred sebe i ispravimo naslone sjedišta. Pri poletanju i sletanju je naročito važno disciplinovati kičmu.

DELTA BLUZ: Uvijek prođe nekoliko minuta nakon što putnike pozovu da nanovo obavezno vežu pojaseve do trenutka kad pilot kaže cabin crew prepare for landing. U trenutku kad je pilot progovorio, avion lupinguje nad Skadarskim jezerom. I lijevo i desno samo vodeno plavetnilo, kao iznad mora. Avion rula po pisti. To je to; prvi put u Podgorici. Vozimo se taksijem. Prvi dojam: grad je mediteranskiji nego što sam mislio. Beton i palme. Vuče mi na Makarsku. Onda me Sveti Petar Cetinjski i njegov prst podsjete na Grgura Ninskog pa pomislim: Split. Podgorički Sajam knjiga smješten je u garaži Delta Cityja. Pojam garaže u popularnoj muzici lozinka je za ljutu alternativu. Ovo baš i nije alternativno. Dosta je gostiju, najviše iz nekadašnje SFRJ, ima i Bugara, a sajam je otvorio Tarik Ali. Mimoišli smo se, ali me veseli i pomisao na velikog ljevičara Tarika Alija u garaži shopping mall-a; to je, ono, Slavoj Žižek meets Kevin Smit. Ipak, kad uđeš na sajam, enterijer skoro ni po čemu ne podsjeća na garažu. Jedini izuzetak su strateški raspoređena brdašca. To su oni (itisonom prekriveni) ležeći policajci koji se u (novo)hrvatskom nazivaju uspornicima. Kad god ih vidim sjetim se one postratne anegdote prema kojoj siromašna žena dolazi gradonačelniku malog bosanskog grada i moli ga da joj sina zaposli kao policajca, ali pošto je hronično bolestan, ako može kao – ležećeg.

V(IJ)ESTI I POB(J)EDA: Obje najveće podgoričke dnevne novine igrom slučaja imaju ijekavska imena, imena, hoću reći, što se razlikuje u ekavskoj i ijekavskoj varijanti. Ne sjećam se da su Vijesti ikad Pobjedu nazivale Pobeda, ali Pobjeda u posljednje vrijeme Vijesti redovno zove – Vesti. Paralelno čitanje novina je generalno zanimljiv sport, ali u Podgorici naročito. Đukanovićev DPS, izgleda, ima puno jaču opoziciju unutar nevladninih organizacija, nego među političkim partijama. NGO scenu predvodi nešto što se zove MANS (Mreža za afirmaciju nevladinog sektora). U četvrtak desetog maja, aktivisti MANS-a protestovali su ispred zgrade crnogorske Vlade. Vijesti o tome pišu pod naslovom: Buka nezadovoljstva; konkurentska Pobjeda je otvoreno posprdna: MANS lupao i pištao ispred zgrade Vlade. Ipak, sve je to još uvijek u granicama pristojnosti, za razliku od izjava o izvršnoj direktorici MANS-a Vanji Čalović koje istog dana prenosi Pobjeda, izjava na najružniji način mizoginih i seksističkih. Milovan Đilas i Vladimir Dvorniković, i ne samo oni, uostalom, dojmljivo su pisali o crnogorskom kultu čuvanja ženske časti. Na novinskom papiru toga više nema. U životu, reklo bi se, barem ponegdje, toga još uvijek ima. Uvijek je dobro kad je život ispred novina.

BERLIN: Mislio sam da u Evropi nema jeftinijeg taksija od sarajevskog. Prevario sam se. U Podgorici je start besplatan, a kilometar košta 40 euro-centi. Teško da ijedna vožnja unutar grada može doći više od dva evra. Jeftin taksi je u Podgorici posebna blagodet; nije to grad za šetanje. Ne znači to, međutim, da nema neke draži u tom, što reko kolega Pančić, osunčanom čempresastom gradu, naročito ako naiđeš na nagodne domaćine i domaćice. Podnevna kafa u Karver, popodnevna piva opet u Karver, za ručak jagnjetina Pod Volat, a kad padne noć, zna se, svi putevi ne vode u Rim, nego – u Berlin. Kad nađeš sto u bašti, ne mrdaj! Kad ti zazvoni telefon, pa te pitaju gdje si, odgovaraš lijepo, po-vranjanski-bezpadženo: u Berlin. Dobra muzika, jeftina cuga, neka artistička ekipa koja možda može biti i iritantna kad tamo živiš zastalno, ali je savršeno okej kad si gost i turista. I kad je sutra radni dan i kad odlaziš u tri ujutro, budi siguran da će ti sto kad ga napustiš biti okupiran za minut-dva. Noćni život, štono kažu. Za lokalce: vidjeti i biti viđen; za autsajdere: lagani pogled na promenadu kroz dim cigarete. Više metafizike nude klupe u parku uz dvor kralja Nikole. Pivo i vino dostupni u svakom trenutku. U Podgorici nema prohibicije poslije 22:00.

KAMERON DOJČ: U političkom životu i u glavnoj medijskoj struji možda se i forsiraju takozvana identitetska pitanja, ali su obični ljudi u tom smislu uglavnom relaksirani. Listom se od srca smiju novim slovima crnogorskog jezika (čitaj: meko š). To, međutim, ne znači da crnogorski jezik nema svoje specifičnosti. Bilježim samo dvije. Lokalni tabletomani imaju zgodan izraz za Diazepam; zovu ga Kameron, zbog glumice što se preziva Diaz. Produženu kafu pak, Podgoričani i Podgoričanke zovu – Dojč. Onomad, dok je zvanična crnogorska valuta bila dojč marka, produžena kafa koštala je jednu DM. Sad već košta oko jednog evra, ali joj je ime ostalo Dojč. Po statistikama, Crna Gora ima najmanje nezaposlenih u Evropi među zemljama koje nisu članice Evropske unije. Po statistikama, i plate su veće nego u susjednim zemljama. Ipak, život je jedno, a statistika drugo. Normalan netajkunski svijet nipošto ne živi baš lagodno. Nema se para. Nema velike razlike u odnosu na Bosnu i Srbiju. Tranzicijska je tuga pregolema.

ŽENSKI RUKOMET: Kad je teško, lijepo je biti najbolji na svijetu, u bilo čemu. U Podgorici su najbolji u Evropi, a time valjda i u svijetu, u ženskom rukometu. Nedjelja je popodne, trinaesti maj, pred sportskom dvoranom Morača ogromna gužva, čeka se uzvratni susret finala Lige šampiona u ženskom rukometu. Tek poslije ću saznati da je Budućnost pobijedila, sad već hitam prema aerodromu. Tamo, na aerodromu, prije ulaska u avion, čitam knjigu Stojana Cerovića Bahanalije objavljenu 1993. godine. U njoj je i tekst Gorski vijenac belog luka, a u njemu stoji: "Pre dvadeset pet godina, kada sam otišao iz Podgorice, činilo mi se da tamo, osim pejzaža, mirisa i vazduha, ne ostavljam gotovo ništa vredno sećanja." Nabralo se, evo, dodatnih dvadeset godina otkad je napisana citirana rečenica rođenog Titograđanina. Jak vjetar puše dok hodam pistom prema avionu i mislim o navedenoj Cerovićevoj frazi. Pejzaži, mirisi i vazduh melodijski se rimuju, a sadržajno djelomično preklapaju sa Mirisima, zlatom i tamjanom. Pejzaži titogradski i pejzaži podgorički zasigurno nisu isti, ali liče. Kažu da je onomad neki mladi pjesnik Matiji Bećkoviću donio pjesme na ogled. Nije to poezija, navodno je rekao Bećković, ali liči. Pejzaži liče, ali mirisi i vazduh moraju biti isti. Smola, sunce i sparina. Stupam na stepenice prema čeličnoj ptici. I povratak počinje jednim korakom. Avion pun, u avionu, od svih ljudi – Matija Bećković. Glas iz zvučnika kaže da zabravimo stočiće ispred sebe i ispravimo naslone sjedišta. Sedam je uveče, a sumrak se još ne naslućuje. Traje monotona biografija sunca/ Sve sijalice gore usred dana. Pejzaži su ispod, mirisi u sjećanju, vazduh svud okolo; letimo.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---